Episkop bihaćko-petrovački i rmanjski Sergije: Pandemija je prilika za pokajanje i povratak porodici i Bogu

Božićna poruka je, čini se, ista iz godine u godinu, ali nije, jer svaki Božić donosi nam nešto novo, nešto drugačije i u sadržaju i u smislu. Ovaj Božić dočekujemo u neobičnim okolnostima, što i nije loše, jer nam ostavlja mogućnost da potražimo izgubljene sebe, da se vratimo svojim korijenima, da učvrstimo poljuljane porodične veze, da bismo se, konačno, vratili Bogu, da bismo znali zašto i zbog čega živimo.

 

Poručio je to u intervjuu za “Glas Srpske” episkop bihaćko-petrovački i rmanjski Sergije povodom najradosnijeg hrišćanskog praznika Božića.

- Hristos je došao u svijet da bi nas približio sebi, da bismo u mraku postojanja prepoznali plamen ljubavi Njegove, koja nas grije čak i onda kada toga nismo ni svjesni. Zato je važno da ime Božije sa usana preselimo u srce. Tada ćemo se promijeniti kao ljudi, postaćemo bolji, pošteniji, odgovorniji, a što je najvažnije u svakom od naših bližnjih vidjećemo rođenog brata. Mijenjanjem sebe promijenićemo nabolje svijet u kojem živimo - istakao je Sergije.

GLAS: Šta ćete poručiti vjernicima povodom Božića?

SERGIJE: Svim čitaocima “Glasa Srpske” od srca želim da predstojeći praznik Rođenja Hristovog proslave u miru, zdravlju i blagostanju, pozdravljajući ih tradicionalnim pozdravom Neba i Zemlje: “Mir Božiji - Hristos se rodi”.

GLAS: Godinu koju smo ispratili obilježila je pandemija virusa korona. Kako Vi gledate na sve ovo što je zadesilo čovječanstvo?

SERGIJE: S obzirom na moralni pad, na iskorištavanje planete, njenih resursa, ali i samih ljudi, nismo se boljem mogli ni nadati. Može zvučati brutalno, ali čovječanstvo je ugrozilo samo sebe. Ovo je poziv na pokajanje, poruka da se ljudi vrate Bogu, da reafirmišu tradicionalne vrijednosti. Ipak, smatram da će, kad pandemija stane, čovječanstvo nastaviti svoj put u provaliju postojanja. Čini se da je čovjek biće koje najteže uči. Zbog toga će se nevolje nizati jedna za drugom, sve do neke buduće kataklizme koja će promijeniti svijet kakav poznajemo. Ne umijemo čitati znakove na putu sopstvenog postojanja, zato i padamo, sve češće i dublje.

GLAS: Koliko je pandemija uticala na to da se vratimo pravim vrijednostima i vjerske praznike proslavljamo u krugu najbližih?

SERGIJE: Već sam rekao da učimo jako sporo i da svaku naučenu lekciju preskupo plaćamo. Sad smo se, silom prilika, okrenuli jedni drugima. Mislim da smo još daleko od povratka sebi, jer naša srca, čini mi se, nisu spoznala ono što je odavno trebalo da spoznamo - da je porodica crkva u malom, naša luka i naše pristanište u buri ovoga svijeta. Kad izgubimo porodične vrijednosti, kad zanemarimo porodicu u svim njenim segmentima, naš kraj će biti neminovan. Mislim da toga još nismo svjesni, ali treba da se osvijestimo dok još nije kasno, dok još ima vremena da obnovimo sami sebe. Naravno, ne treba više da čekamo ni tren, jer je vremena sve manje.

GLAS: Osim pandemije koja je donijela velike probleme svima, pravoslavni hrišćani su u prošloj godini izgubili i svog duhovnog pastira, patrijarha Irineja?

SERGIJE: Upokojenjem patrijarha srpskog Irineja Srpska pravoslavna crkva je izgubila ne samo svog poglavara, već iskusnog i mudrog duhovnika, čiji su nam savjeti bili od neprocjenjivog značaja. Osim patrijarha, crkva je ostala i bez mitropolita Amfilohija, ali i bez episkopa Milutina, kao i mnogih drugih sveštenika i monaha. Ostali smo bez značajnih ličnosti naše crkve, ali spasonosna misija neće i ne može biti prekinuta. Ona je, uprkos svemu, nastavljena.

GLAS: Odmah nakon upokojenja patrijarha počela su nagađanja ko bi mogao da ga naslijedi. Kako to komentarišete?

SERGIJE: Crkva je već tri decenije intenzivno nezaobilazna tema u društvenom životu pa stoga ne čudi medijska radoznalost. Ali izbor patrijarha srpskog nešto je drugačiji nego bilo koji drugi zemaljski izbor. U ovom slučaju Bog, Duhom svetim ima posljednju riječ. Zbog toga su sve češći stavovi takozvanih analitičara i novinara potpuno irelevantni. Dva posljednja izbora patrijarha, onaj 1990. i 2010. godine, najbolji su pokazatelj Božijeg udjela u svemu, jer su izabrani oni kojima su davane minimalne šanse. Treba da se oslonimo na Boga, jer samo On zna koji će nam arhijerej biti najbolji patrijarh. Naše je da se saglasimo sa izborom, da budući izbor nesporno prihvatimo kao volju Božiju te da narednom poglavaru Srpske pravoslavne crkve budemo odani i poslušni kao samom Hristu.

GLAS: Kako ocjenjujete situaciju u Eparhiji bihaćko-petrovačkoj i rmanjskoj?

SERGIJE: Eparhija bihaćko-petrovačka i rmanjska živi svoj stradalni život dugi niz godina. Vanredne okolnosti postale su naše redovno stanje, ali mi se snalazimo znajući zbog čega smo tu gdje jesmo. Stanovništva je iz godine u godinu sve manje, ali nije to specifičnost samo naše eparhije već i mnogih drugih krajeva. Bez obzira na opadajući broj stanovnika, stanje možemo ocijeniti redovnim, jer se u svim našim parohijama i manastirima služe svete liturgije, što i jeste smisao naše misije, da privedemo Bogu sve napaćene duše, da utješimo neutješne, da osnažimo slabe, da plačemo sa tužnima, ali i da se radujemo sa radosnima.

GLAS: Da li je teško u ovom vremenu biti Srbin u Krajini?

SERGIJE: U Krajini nikad nije bilo lako biti Srbin. To nam govori istorija čiji smo svjedoci postali, ali i sadašnjost koju svjedočimo odanošću svome rodu. Iako nas je malo, iako nas je u nedavnoj prošlosti bilo mnogo više, mi i danas čuvamo, koliko je to u našoj moći, sve ono što nam je ostalo od naših djedova i pradjedova: jezik, vjeru, prošlost, običaje, ognjišta i hramove. To je naš istorijski zadatak i mi od toga nećemo odustati, bez obzira na našu malobrojnost, ali i iskušenja koja su sve veća i složenija. Nazivaju nas čuvarima Krajine, što mi i jesmo, čime se ponosimo, ostajući odani onom predačkom zavjetu u nama koji nas snaži i krijepi, dajući nam snagu da trajemo gdje smo oduvijek trajali, ali ne kao potčinjene sluge, već kao ljudi uzdignutog čela.

GLAS: Sa kakvim problemima se suočavaju povratnici u opštinama koje pripadaju eparhiji?

SERGIJE: Problema je mnogo. Neki će vremenom biti riješeni, neki će trajno ostati. Za neke probleme postoji volja nadležnih da budu riješeni, dok neke probleme uopšte ne žele riješiti. Naše povratničko stanovništvo živi uglavnom u seoskim sredinama, gdje nikada nije ulagano u infrastrukturu. Dok su sela bila puna, nalazio se izgovor da za puteve nema novca, a sada kada su sela polupusta govori se da se putevi nemaju kome praviti. To je samo jedan segment povratničke realnosti. Do posla se dolazi teško, a i kad neko dođe do posla, radi za minimalnu platu. Sve to tjera mlade ljude da pakuju kofere i odlaze tamo gdje će biti uvaženi, cijenjeni i plaćeni dostojno za svoj rad. Dakle, mladi odlaze, stariji umiru, malo ko se rađa. Na sreću, međunacionalnih tenzija gotovo da i nema, ali naša djeca u nekim sredinama nisu u prilici da izučavaju srpski jezik pa im tu institucionalnu nebrigu crkva pokušava djelimično ublažiti kroz vjeronauku, na kojoj naši mališani spoznaju istinu o sebi: ko su, kome pripadaju, u čemu se ogleda njihov identitet.

GLAS: Mnogi su Vam proteklih dana zamjerili podršku predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, kako to komentarišete?

SERGIJE: Bolje je biti napadan zbog istine nego hvaljen zbog laži. I ćutanje je, često, jednako kao i laž. Podržao sam predsjednika Srbije onda kada je javnost nijemo ćutala na neutemeljene i neprimjerene medijske napade na onog koji, po Ustavu Srbije, predstavlja državu u zemlji i inostranstvu. Nije to bio samo napad na Aleksandra Vučića kao ličnost, nego prvenstveno na instituciju predsjednika Republike, a samim tim i na Srbiju kao državu, jer se srpskoj političkoj eliti decenijama, bez prestanka, inputira kako Srbija, kao država, želi otimati tuđe, što je daleko od istine. Srbija samo želi zaštiti Srbe van njenih granica, što je legalno, legitimno i politički korektno. Srbija želi ono što ni drugima ne osporava niti je kad osporavala. Na ćutanje i laž nisam mogao ostati nijem, jer sam time stao i u odbranu Republike Srpske, koja je baš tih dana, kao i mnogo puta u nedavnoj prošlosti, proglašavana ratnim plijenom. Republika Srpska nije plijen već izraz ovdašnjih Srba za slobodom. Ona je slobodarska tekovina, iznikla iz našeg hiljadugodišnjeg postojanja na ovim prostorima. Zbog toga nikada neću razumjeti one među nama koji bi bili spremni da sruše Srbiju da bi srušili Vučića, kao ni one koji bi radije da nema Republike Srpske nego da Milorad Dodik bude na njenom čelu. Ovo nije pohvalna oda vlastima, već želja da poštujemo one koje smo sami izabrali. Zbog toga postoje demokratski izbori, da biramo i da budemo izabrani. Kada se izborni ciklus okonča, nama ostaje samo da prihvatimo rezultate, bez obzira na to da li smo sa njima zadovoljni ili nismo. Ali, poštujmo pravila na koja smo sami pristali, da bismo poštovali Srbiju i Republiku Srpsku, koje su stvorene davnašnjim trudom naših predaka, ali i savremenika.

GLAS: Pitanje Kosova i Metohije je svakako pitanje svih pitanja za Srpsku pravoslavnu crkvu. Kako vidite sve što se dešava u vezi sa kolijevkom SPC?

SERGIJE: Kosovo i Metohija su ne samo sastavni dio Republike Srbije, već temeljni prostor srpske istorije, duhovnosti i umjetnosti. Teško je ili praktično nemoguće razumjeti srpsku prošlost bez Prizrena, Kosova polja, Gazimestana, Dečana, Deviča, Gračanice i mnoštva drugih svetinja bez kojih bi srpsko trajanje bilo osakaćeno, nedorečeno, nepotpuno. Kosovo i Metohija su krajeugaoni kamen srpskog postojanja, ali ne samo za Srbe iz Srbije, već za sve Srbe, ma gdje god se oni nalazili. Svjedoci smo da je južna srpska pokrajina odavno moneta za potkusurivanje u međunarodnim političkim odnosima, tako da o nečemu što je srpsko danas odlučuju oni koji sa Kosovom i Metohijom nemaju ništa, osim svojih mračnih interesa. Kosovo i Metohiju nam mogu okupirati i na hiljadu godina, ali ako ga se mi sami ne odreknemo, ta okupacija neće značiti ništa, jer će, kad-tad, jednom proći. Zbog toga je važno da narod pamti, da ključne poruke prenosi iz naraštaja u naraštaj. Takav odnos pamćenja i prenošenja istine sačuvao je Srbe u Bosni više od četiri vijeka u turskom ropstvu.

GLAS: Osim Kosmeta brojni su napadi na Republiku Srpsku i srpski narod.

SERGIJE: Dok nas napadaju to znači da nas ima, da jesmo, da će nas biti. Kad prestanu treba da se zapitamo da li smo još među živima. Napadi nas jačaju, sabiraju one koji bi se bez napada razjedinili. Tako je već trideset posljednjih godina naše prošlosti, a tako će, vrlo je vjerovatno, biti i u vremenu koje je pred nama. Ako smo mi međusobno složni, ako postoji saglasnost u vezi sa ključnim pitanjima, nijedan napad ne treba da nas brine. Zato sam spokojan, jer znam da ćemo sve naše unutrašnje razjedinjenosti prevazići uz pomoć onih koji nam ne žele dobro.

Spomen-kapela

GLAS: Dokle se stiglo sa izgradnjom spomen-kapele na Petrovačkoj cesti?

SERGIJE: Izgradnja spomen-kapele jeste jedan od pokazatelja društvene stvarnosti u kojoj živimo. Nailazimo na mnogobrojne poteškoće, na nerazumijevanje nadležnih organa, ali i na nedostatak želje da žrtve Petrovačke ceste dobiju pijetet kakav zaslužuju. Rekao bih da ni sve žrtve ovoga rata nisu jednake, da se jedne neprestano ističu, a neke se u potpunosti marginalizuju. Ali to je usud ove strašne i prelijepe zemlje u kojoj ćemo opstati i ostati, bez obzira na sve. Spomen-kapela, bez obzira na to kada ćemo završiti građevinske radove, biće dostojan duhovni spomenik i svjedok nedužne smrti protjeranih Srba, ali i izraz našeg nacionalnog pamćenja, na kojem će, bez mržnje i želje za osvetom, stasavati neki novi naraštaji.  

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.