Četiri decenije od političke afere: Kako su Zec i Dušanić protjerani iz Banjaluke

Četrdeset godina je prošlo od događaja koji je krajem 1985. godine potresao Banjaluku, privukao pažnju cijele jugoslovenske javnosti i trajno odredio sudbinu dvojice uglednih profesora - Jovana B. Dušanića i Miodraga Zeca.

Radilo se o najvećoj političkoj aferi tog vremena u Banjaluci. Iako su protekle decenije donijele brojna istraživanja i svjedočenja, pozadina slučaja ni danas nije u potpunosti razjašnjena. Ipak, većina saglasnih ocjena ide u jednom pravcu: bio je to montiran politički proces čiji je rezultat bio surov progon tada mladih, ali veoma perspektivnih profesora koji su na kraju morali da napuste Banjaluku.

Pozadina i početak progona

Treba istaći da se sredinom osamdesetih godina tadašnja SFRJ nalazila u dubokoj političkoj, ekonomskoj i društvenoj krizi. Smrt Josipa Broza Tita 1980. godine otvorila je period nestabilnosti, porasta međunacionalnih tenzija i borbe republika za uticaj. Istovremeno, jugoslovenska služba državne bezbjednosti (SDB) nastojala je da održi političku kontrolu i suzbije svaki oblik kritike koji bi se mogao protumačiti kao "nacionalizam", "unitarizam" ili "suprotstavljanje tekovinama revolucije". U tom periodu čak i akademske rasprave, naučni radovi ili privatni komentari mogli su biti okarakterisani kao politički opasni. Univerziteti su bili pod posebnom pažnjom, jer su se smatrali mjestima gdje bi se mogle pojaviti "ideološki pogrešne" tendencije. U takvoj atmosferi i u okviru šireg straha od "nacionalizma" lako su konstruisani slučajevi poput onog koji je zahvatio banjalučke profesore.

Politički progon trojice profesora Ekonomskog fakulteta (uz pomenutu dvojicu i Ljubomira Zolotića) započeo je 11. decembra 1985. godine, kada je SDB, u ranim jutarnjim časovima, izvršio pretres u stanovima Zeca i Dušanića, nakon čega je uslijedilo njihovo privođenje i ispitivanje. Zec je pušten kući, a Dušanić i Zolotić su zadržani u pritvoru.

"Beogradska grupa": Konstrukcija neprijateljske trojke

Prema sačinjenoj Informaciji SDB-a o presijecanju neprijateljske djelatnosti trojice radnika Ekonomskog fakulteta u Banjaluci, neke od izjava pripisivanih optuženima bile su da su izražavali zabrinutost nad sudbinom srpske nacije, pogotovo intelektualaca koji su, po njihovom mišljenju u Socijalističkoj Republici BiH progonjeni. Tvrdili su, dodaje se, da se četnicima neopravdano pripisuju zlodjela, te da će istorija sa veće vremenske distance tek to potvrditi... Dr Dušanić i mr Zec, kako se navodi, bili su istomišljenici u pogledu komentara na Ustav iz 1974. godine, govoreći da je donesen pod pritiskom hrvatskih nacionalista, da je njime Srbija oslabljena, rasparčana i dezintegrisana – u raspadu, da uža Srbija nema nikakvog uticaja na odlučivanje na nivou Federacije i da zato sve više zaostaje u razvoju, ukazujući na potrebu formiranja Velike Srbije u čiji sastav bi ušla Crna Gora i veći dio BiH.

U njihovim istupanjima, zapisano je, "glorifikovana je i zapadna demokratija i višepartijski sistem, te negirana demokratija u našem sistemu, isticana ugroženost slobode govora i misli u socijalizmu, koji je po njihovom miš-ljenju sinonim za sirotinju, u kojem su ljudske slobode ugrožene." Zamjereno im je napadanje nesvrstane spoljne politike "kojoj su dani odbrojani i slično". Optuženi su da su grubo klevetali, napadali i vrijeđali ličnost i djelo druga Tita navodeći pretjeranu raskoš, trošenje ogromnih sredstava, zaduživanje zemlje, kult ličnosti. Za Predsjedništvo SFRJ govorili su da je vijeće staraca koje će zbog nesposobnosti zemlju dovesti do propasti i rata.

Informacija je optuživala Dušanića da je organizovao i stajao na čelu neprijateljske trojke, tzv. "beogradske grupe" koja je nazvana tako zbog činjenice da su sva trojica bili beogradski studenti. Takođe, isticano je i to da je Dušanić poticao iz svešteničke i četničke porodice.

U drugom dokumentu, za Miodraga Zeca je rečeno: saglašavao se sa izjavama Dušanića Jovana da "Muslimani napreduju u talasima i da Muslimanima ide dobro i da su prerano nabubrili", provocirao kolege muslimanske nacionalnosti kroz iskrivljivanje njihovih imena i govorio da je ovo pravoslavna zemlja.

Informacija SDB-a je kao svjedoke navodila 17 lica od kojih je 11 radilo na Ekonomskom fakultetu gdje i osumnjičena trojica.

Reakcija fakulteta i sudbina profesora

U julu naredne godine, nakon brojnih vijećanja i odluka partijskih organa kao i organa fakulteta Naučno-nastavno vijeće Ekonomskog fakulteta se izjasnilo za isključenje iz nastave docenta mr Zeca (starog 34 godine), docenta dr Dušanića (36), dok je asistent mr Zolotić (36) mogao ostati u nastavi.

Zolotić je kažnjen samo zbog toga što je prisustvovao razgovorima između Zeca i Dušanića i to nije prijavio nadležnim organima .

Svi izvori se slažu u tome da su studenti Ekonomskog fakulteta bili uz svoje profesore i da nisu podržavali njihovo isključenje iz nastave.

Zolotić je nastavio da radi dok su Zec i Dušanić, nakon isključenja iz nastave, napustili Banjaluku i otišli u Beograd. Prvi je nastavio da radi u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a drugi u oblasti privrede. Tako je Banjaluka ostala bez dva afirmisana stručnjaka na jugoslovenskom nivou, koji su važili za najbolje predavače na Ekonomskom fakultetu.

Nepravda je donekle ispravljena tek osam godina kasnije kada je Savjet Ekonomskog fakulteta u Banjaluci 14. aprila1994. godine stavio van snage odluku kojom su Dušanić i Zec isključeni iz naučno-nastavnog procesa. Savjet je ocijenio da ni u vrijeme njenog donošenja, a ni danas, nisu postojali razlozi za isključenje iz naučno-nastavnog procesa dvojice profesora. Montirani politički proces, kako je tada pisao "Glas Srpske" uzeo je za žrtve mlade i perspektivne naučne radnike, ali i ugled ove banjalučke visokoškolske institucije.

Pogledi iznutra: Svjedočenja o montiranoj aferi

U brojnim naknadnim ocjenama istraživača, kolega, studenata i novinara ukazuje se da je čitav slučaj nosio jaku političku pozadinu. Postoje i pretpostavke da su u pozadini postojali lični sukobi i akademske sujete ili politički pritisci izvan samog fakulteta.

Miodrag Zec tvrdio je u ranijim iskazima o ovom slučaju da je osnovni uzrok montirane političke afere otpor koji je Naučno-nastavno vijeće Ekonomskog fakulteta pružalo pokušajima prelaska kadrova sa Više ekonomsko-komercijalne škole (VEKŠ), koja je ukinuta 1980, na fakultet, zbog toga što nisu ispunjavali zakonske uslove. S obzirom na to da su svi kadrovi, osim jednog, na VEKŠ-u bili Muslimani, cijela stvar je bila pogodna da se predstavi kao nacionalni obračun, što je u tadašnjoj BiH, zatvorenom "tamnom vilajetu", bilo veoma osjetljivo pitanje.

- U toku rada primao sam mnoge prijetnje da ću se loše provesti ako ne postupim po "uputstvima za prolaznost studenata" (radi se o konkretnim osobama) što ja nisam uzimao ozbiljno - napisao je Zec braneći se od optužbi.

Drugom prilikom je istakao da je fakultet pokrenuo inicijativu da se predmet koji predaje ("mene niko nije pitao kao nastavnika") ne polaže više kao razlika pri prelazu s viših škola.

- Tako je od 1975. Opravdanje: Fakultet je u teškoj finansijskoj situaciji. Da li to znači da se tako treba rješavati finansijsko stanje fakulteta, preko povećanja broja platežno sposobnih studenata - naveo je Zec.

Zec je davao i još neka objašnjenja ove političke afere.

- Bavio sam se svim (umjetnošću, literaturom). Proputovao sam Italiju uzduž i poprijeko. Obišao sam sve katoličke crkve iz perioda renesanse, a recimo u pravoslavnu nikad nisam ušao. U kafane nisam išao. Moja greška je samo što nisam razumio sredinu u koju sam došao. Želio sam živjeti u Banjaluci na isti način, umjetnički, ali na to se ovdje drukčije gleda. Došao sam u situaciju da nisam siguran kako će mi se koji stav tumačiti – pričao je svojevremeno Zec.

Smatra da ih je od zatvorske kazne spasila podrška studenata svih nacionalnosti kao i nova pojava "srpskog nacionalizma" na području Zvornika koja je skrenula pažnju organa vlasti.

Iako je Komitet Saveza komunista Banjaluka utvrdio da profesor Zec nije djelovao s nacionalističkih pozicija i da mu je rad ocijenjen kao visokokvalitetan, političke strukture su insistirale na njegovom uklanjanju. Novoizabrani dekan Krstan Malešević je kasnije priznao da su se mnoge kolege iz zavisti okrenule protiv Zeca, ističući da mu treba izreći partijsku kaznu, ali ne zbog nacionalizma, već zbog "brzine na riječima".

Dušanić za "Glas Srpske" kaže da na ove događaje gleda kao na veliko iskušenje sa kojim se suočio i, da je zahvaljujući Gospodu, uspio da ga ono ne slomi nego ojača.

- Tada sam bio još relativno mlad i mogao sam da budem zadovoljan onim što sam postigao na ličnom i profesionalnom planu. Imao sam voljenu suprugu Tatjanu sa kojom sam dobio predivnog sina Arsenija. Supruga i ja smo radili na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci od koga smo dobili odličan stan. Radio sam posao o kome sam oduvek maštao i uživao u radu sa studentima. Sa nepunih 30 godina postao sam docent (najmlađi na Univerzitetu) i bio pred izborom u zvanje vanrednog profesora, dobio stipendiju za studijski boravak u Španiji koju je trebalo da realizujem u narednoj školskoj godini. Iznenada se sve promenilo - sjeća se Dušanić.

Uhapšen je, smješten u zatvorsku ćeliju Tunjice sa okorjelim kriminalcima i osumnjičen za krivična djela (verbalni delikt i delikt mišljenja) za koja je predviđena zatvorska kazna do deset godina.

- Dva inspektora SDB u pratnji jednog uniformisanog policajca probudili su me noću u prvim časovima, za mene već nezaboravnog, 11. decembra 1985. godine i obavestili me da treba da izvrše pretres moga stana. Na moje insistiranje da mi daju na uvid pismeni nalog za pretres pokazali su mi službenu legitimaciju i saopštili da u izuzetnim uslovima na bazi nje može da se vrši pretres, a ti su se uslovi prema njihovoj proceni stekli. Zatim mi je naređeno da probudim suprugu i sina. Moja molba da četvoromesečno dete ostave da spava, odbijena je sa obrazloženjem da prilikom pretresa u stanu svi moraju da budu budni - priča Dušanić.

Oko podneva, po završetku pretresa stana, iako, dodaje, u stanu nije pronađen nikakav nedozvoljeni ili kompromitujući materijal, naredili su mu da (opet bez bilo kakvog pismenog naloga) pođe sa njima u prostorije SDB.

- U prostorijama SDB sam istoga dana ispitivan do kasno u noć i onda prebačen u zatvor na spavanje. Rešenje o pritvoru uručeno mi je sutradan. Na moju molbu da mi daju Krivični zakon SFRJ, iz koga bih mogao da saznam na šta se odnose članovi 133/1 i 157 koji su navedeni u Rešenju o određivanju pritvora odgovorili su da to ne mogu da učine jer im Krivični zakon nije "pri ruci". Ispitivanja su trajala svakog dana do kasno u noć - navodi Dušanić.

U pritvoru su zadržani Dušanić i Zolotić, jer nisu pristali da potpišu izjave već prvog dana saslušavanja u SDB. U informaciji SDB se navodi da su Dušanić i Zolotić, zbog neiskrenog i nekorektnog stava prema radnicima SDB, zadržani u pritvoru od 11. do 14. decembra 1985. godine. Ipak, nikada nisu zvanično optuženi ni za jedno krivično djelo, ali su posljedice dugo trpjeli.

Ćirilica kao "neoborivi dokaz"

Na kraju, dodaje, svima su kao "neoborivi" dokazi njegovog nacionalizma navođene činjenice koje su svi znali da se potpisuje ćirilicom i u potpisu obavezno stavlja srednje slovo, da su pitanja na ispitnim ceduljicama otkucana ćirilicom, da ocjene u indeks takođe upisuje ćirilicom da su sva obavještenja na njegovom kabinetu ispisana ćirilicom, te da mu sin nosi ime Arsenije.

- Bio sam svestan da ukoliko budem osuđen na višegodišnju robiju, supruga (koja nije imala naše državljanstvo) i sin odlaze u Moskvu sa svim posledicama koje bi iz toga proizašle. Uprkos tome, odbio sam saradnju sa Službom državne bezbednosti (koja mi je nuđena kao zamena za zatvorsku kaznu) i nisam pristao da potpišem o drugima bilo šta zbog čega bi oni mogli da imaju kasnije probleme - pa čak ni da potvrdim da su u mom prisustvu govorili ono što su oni (samokritički) potpisali u svojim izjavama, a koje mi je inspektor prezentovao. To je ogroman moralni kapital koji sam dobio odolevši velikom iskušenju što me je obavezivalo da ga, u godinama i decenijama koje su usledile, brižljivo čuvam - naglašava Dušanić.

Dodaje da u ovako ekstremnim događajima ljudi pokazuju svoj pravi karakter.

- Javno ne pominjem one koji nisu uspeli da ne pokleknu u tim vremenima. To činim, pre svega, iz razloga što smatram da svako od nas nosi svoj krst i da ima ko će svima nama da sudi - zaključuje Dušanić.

Nelogičnosti

Dušanić napominje da je istovremeno, sa pretresom njegovog stana vršen je pretres i kod kolege Zeca.

- Tek posle pretresa naših stanova, tokom dana  11. decembra, u SDB su privedeni svedoci sa Fakulteta, a među njima i Zolotić. Na sastancima na Fakultetu svi svedoci su izjavili da je to bio njihov prvi kontakt sa SDB. Postavlja se logično pitanje: kako je moguće da sam ja bio pritvoren pre nego što su svedoci privedeni da daju izjave na osnovu kojih bih mogao eventualno da budem osumnjičen? Takođe, svedoci su na tim sastancima izjavili da su od islednika bili obavešteni da  sam ja sve priznao i da je u mome stanu pronađen dokazni materijal neprijateljskog delovanja, te da oni treba da potpišu samo ono što sam ja već priznao i potpisao – ističe Dušanić.

Progon intelektualaca

Jovan B. Dušanić smatra da je ovaj slučaj posljedica politike koje je vodilo tadašnje rukovodstvo RBiH, a to je progon istaknutih intelektualaca, pogotovo Srba, koji su  negovali svoj nacionalni identitet.

- To potvrđuje i činjenica da je ceo slučaj iniciran i vođen iz Sarajeva, da su kao pojačanje u Banjaluku stigli kadrovi iz Sarajeva (imenovan je zamenik načelnika SDB koji je u Banjaluci boravio u tom periodu), a u Opštinskom komitetu SK Banjaluka sastancima prisustvuju i imaju glavnu reč Rudi Kolak (član CK SKJ i CK BiH), te Nevenka Selimović (član CK BiH) – naglašava Dušanić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.