Nadežda Lazarević za "Glas": Grad ne čine zgrade već časni i plemeniti ljudi

Ovo je ideja moga supruga, Dragana Kovačevića, koji i rukovodi Fondacijom „Dr Todor Lazarević, ban Vrbaske banovine“. Ja sam, naravno, ideju podržala i uključila se u realizaciju. Mnogima je poznato da je 9. novembra 2022. otvorena reprezentativna stalna izložbena postavka "Vrbaska banovina: obrisi. tragovi, odjeci".

Okosnicu te izložbe čini zaostavština četvrtog po redu bana Vrbaske banovine, dr Todora Lazarevića, zaostavština njegove, ali i porodica sa kojima je bio u rodbinskim vezama: Dobraša, Miljevića, Šoštarića, Dušanića, Petrovića.

Rekla je ovo za "Glas srpske", Nadežda Lazarević Kovačević, objašnjavajući kako je došlo do ideje za stvaranje izložbe "Hodnik  sjećanja", koja će biti otvorena 9. novembra u Kulturnom centru Banski dvor. U fokusu ove postavke nalaze se porodice i pojedince koji su obilježili društveni život Banjaluke između dva svjetska rata, uključujući i dr Todora Lazarevića

Kako se ja već, evo deceniju i po bavim izučavanjem i prikupljanjem podataka o istoriji Banjaluke u periodu između dva svjetska rata, prikupila sam i mnogo dragocijenog materijala o velikom broju drugih značajnih porodica. Nažalost, većina tih porodica više nema potomaka u Banjaluci, pa se nekako spontano rodila ideja da se ne prepuste zaboravu. Srećna okolnost je bila da se u istočnom krilu, na drugom spratu Banskog dvora,  u sklopu prostora pomenute izložbe, nalazi i veliki neiskorišteni  hodnik, koji smo odlučili da oživimo. Tako da će i „Hodnik sjećanja“ biti stalna izložbena postavka, kao svojevrsna dopuna postojeće, rekla je Lazarević Kovačević

GLAS: Izložba obuhvata priče o šezdesetak porodica i pojedinaca  različitih zanimanja i društvenog položaja. Koje su ličnosti i porodice posebno značajne za razumijevanje tadašnjeg života Banjaluke?

LAZAREVIĆ KOVAČEVIĆ: Teško je i nepotrebno izdvajati bilo koga. Život jednog grada čini mozaik u koji svako ugrađuje po neku kockicu. Brojne porodice možda više, kao npr. Divjaci za koje obično kažem da su uvijek bili „za korak ispred vremena“, ili Dimitrijevići koji su imali,  četiri grane, porodice četiri brata. Ali, to ne znači da treba umanjiti doprinos nekog pojedinca, npr slikara Špire Bocarića, osnivača Muzeja Vrbaske banovine.

GLAS: Na koji način ste dolazili do istorijskih podataka, fotografija i dokumenata, postavka obuhvata veoma dug period, koji je nažalost kroz istoriju često bio izložen nasilju i uništavanju?

LAZAREVIĆ KOVAČEVIĆ: Imala sam sreću i privilegiju u smislu da su i porodice moga oca i majke pripadale tome vremenu, da sam jedina unuka bana Lazarevića i da sam, živeći u takvom okruženju, preko baka i roditelja razumjela i mogla osjetiti taj način života. To mi je olakšalo kontakte sa, već tada, rijetkim savremenicima toga doba ili njihovim nasljednicima. Kamerom RTRS-a, na kojem sam provela većinu radnog vijeka, bilježila sam sate i sate dragocjenih sjećanja i dobijala od porodica sačuvane fotografije i dokumente. Osim toga konsultovala sam svu postojeću, meni dostupnu, literaturu o tom istorijskom periodu i strastveno uživala istražujući šta se krije u depoima Muzeja i Arhiva.

GLAS:  Da li ste tokom istraživanja otkrili neke, do sada, manje poznate i zanimljive priče? Taj period je na mnogo načina definisao razvoj banjaluke u svim vidovima postojanja grada?

KOVAČEVIĆ-LAZAREVIĆ: Naravno da sam otkrivala, a i dalje to radim, mnoge nepoznate i zanimljive detalje. Zaista bi bilo nemoguće da sada bilo šta izdvajam. Većina toga se nalazi u knjizi „K`o lepi san“ i istoimenom dokumentarno-animiranom serijalu, čiji sam autor i scenarista, a urađen je u produkciji RTRS-a, kao i u knjizi „DirižaBL“. Evo sada, otkrivam da je u poodmakloj fazi pripreme i „Knjiga sjećanja“ u kojoj će biti sublimirani svi meni dostupni podaci, o porodicama i pojedincima koji su uvršteni u obje izložbene postavke. I da u prilog navedenog pomenem jednu od mudruh misli patrijarha Pavla: „Sjećanja su tek pusta tumaranja po prošlosti, ako ih ne podijelimo sa drugima. Ako ih podijelimo, nastavljaju da žive.

GLAS: Koliko je period Vrbaske banovine bio značajan za razvoj Banjaluke i šta nam predstavljene biografije govore o društvenom, kulturnom i privrednom životu grada tog vremena?

KOVAČEVIĆ LAZAREVIĆ: Bio je izuzetno značajan. Upravo u tom kratkom periodu, nakon viševjekovnog zlostavljanja od strane okupatora, ali i zanemarivanja od strane domaćih vlastodržaca, stanovnici ovoga kraja su dobili priliku da pod dirigentskom palicom prvog bana, Tise Milosavljevića, pokažu šta znaju i mogu.

I radili su to sve do početka Drugog svjetskog rata i osnivanja zloglasne NDH. Ne treba zanemariti ni  gotovo nevjerovatnu činjenicu, da je poslije iznenadne smrti bana Lazarevića u martu 1938.  Vrbaska banovina bila tri godine bez bana. Ovo je uvijek bilo specifično područje, pa nije bilo lako pronaći adekvatnu ličnost, koja bi uživala ugled i poštovanje kod sve tri konfesije. Država je bila uređena i sve je, funkcionisalo, ali taj nagli, siloviti napredak je stagnirao. Ali, i pored toga i danas se ponosimo tekovinama toga vremena, koje su i svojevrsni simboli grada. Sa žaljenjem moram naglasiti da ih je sve manje i da se ne vodi dovoljna briga. Pa čak se i to malo što je ostalo, uništava. Često se zapitam kako nikome nije palo na pamet da npr, kuću jednog od najpoznatijih banjalučkih ljekara iz vremena o kojem govorimo, dr Đorđa Bukinca, koju je projektovao, takođe, poznati arhitekta, Stojan Borovnica, pretvori u Muzej zdravstva, a ne da je bezdušno sruši i da tu planira još jedan bezlični oblakoder, koji će dodatno spriječiti strujanje vazduha u centru. A, to ne bi bilo izmišljanje tople vode, nego uobičajena praksa u evropskim gradovima.

GLAS: Izložba je posvećena očuvanju  kolektivnog sjećanja. Koliko danas poznajemo ljude  koji su stvarali istoriju našeg grada i šta je najznačajnije da buduće generacije nauče iz njihovog nasleđa?

KOVAČEVIĆ LAZAREVIĆ: Moram naglasiti da je tragično koliko ih malo poznajemo. I zato i suprug i ja svojevrsnom misijom smatramo naše nastojanje da to promijenimo. Decenijama je to bio potpuno zanemaren period o kojem nije bilo podobno govoriti. A, mnogo je toga što je trebalo sačuvati i nadograđivati, prilagođavati novom vremenu. Žao mi je što je uobičajeno da nova vlast potpuno anulira sve dobro što je urađeno u prethodnom periodu. A, za buduće generacije mislim da je najvažnije da shvate da su ljudi u tom periodu svojom čašću i dužnošću smatrali ulaganje u razvitak sredine u kojoj žive. Nisu mislili samo i isključivo na vlastitu korist. I toga se i suprug i ja držimo kao poslednji Mohikanci. I na kraju bih pomenula i misao Gabrijela garsije Markesa: „U životu nije važno ono što vam se dogodi, nego ono čega se sjećate i način na koji to pamtite. A, suprug i ja upravo u tome želimo pomoći i Banjalučanima i posjetiocima grada.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.