Miloš Štrkić za "Glas Srpske": Svaki čovjek predstavlja knjigu sjećanja

Predgrađe predstavlja posebnu mjesto u mome životu. Najranija sjećanja vezana su upravao za taj dio grada. Obično se za periferije, odnosno predgrađa svih gradova vežu epiteti poput , bučnih, neurednih, nesigurnih i tamnih mjesta, gdje važe pravila ulice ili pojedinih grupa "jakih momaka“. Međutim, stvarnost je sasvim drugačija kada je u pitanju banjalučko Predgrađe.

Rekao je ovo za "Glas Srpske", pisac Miloš Štrkić, objašnjavajući zašto je svoju prvu zbirku poezije nazvao "Dječak sa predgrađa". Poznati istoričar ušao je u poetske vode, ali i dalje svoje stihove boji sjećanjima na prošlost.

-Stara kuća u kojoj sam odrastao bila je smještena do glavnog puta. Ko god je dolazio u grad, od rodbine do prijatelja, svratio bi do nas, ostavio automobil ili kada kupi neke stvari ostavljao bi u naše dvorište. Kapija nikada nije bila zatvorena, a ne pamtim da je nešto ikada bilo ukradeno. Zanimljiva je bila i komunikacija koja se svakodnevno odvijala. Mogli ste u jednom danu da razgovarate sa kaminodžijom, seljaninom koji bi došao nešto da vam ponudi na prodaju, lokalnim nakupcima pa sve do direktora obližnjih preduzeća. Svi oni su navraćali u naše dvorište na šoljicu ili čašicu razgovora. U blizini kuće se nalazi i pruga za koji me vežu najljepši trenuci. Hodanje po šinama sa djedom i pisak lokomotive i sad bajkovito djeluju. Kada se na sve to doda djedov automehaničarski zanat, kuckanj i „popravljanje“ starih kamionskih djelova, pa kopanje i zalijevanje bašte sa bakom...Bilo je to divno djetinjstvo. Ali, posebno mjesto zauzima dvorište kuće. Bila je to sigurna oaza u kojoj sam prvodio najviše vremena. Prijesto na kojem sam bio kralj. Vjerovatno je skup svega toga i uticao na moj kasniji stvaralački rad. Na moju veliku tugu, od Predgrađa mog djetinjstva ostali su fragmenti. Banjaluka, koja je nakon poslednjeg rata postala centar Republike Srspke, počela je da se uzbrzano širi. A veliki gradovi gutaju svoja predgrađa, mala ušuškana dvorišta, postaju temelji velikih solitera. Ali, meni ostaju sjećanja i emocije, koje ne može niko da oduzme, a koja popunjavaju hartije mog stvaralaštva, rekao je Štrkić

GLAS: Iako ste rođeni 2000. godine, u zbirci pjevate i o periodima koji prethode Vašem ličnom iskustvu. Koliko su ta "naslijeđena sjećanja" i priče starijih uticale na Vaše pjesničko oblikovanje Banjaluke?

ŠTRKIĆ: Priče i razgovori sa starijim sugrađanima i rodbinom veoma su bitini za moj rad. Svaki čovjek predstavlja knjigu sjećanja. Bitno je to predstaviti na pravi načina. Imao sam sreću da sa djedovima i bakam razgovaram o periodu od prije Drgig svjetskog rata preko, pedesetih, šezdesetih i sedamtesetih godina. Roditelji su uvijek pričali o kraju osamdesetih godina i periodu nesretnog rata iz devedesetih. A onda sam došao na ovaj svijet i ja, na početku ovoga vijeka, i tako nastavio tu priču. Ono što mi oni nisu mogli odgovoriti pronašao sam u knjigama, državnim i privatnim arhivama. Kada vas nešto interesuje uvijek pronađete put do kakvog-takvog odgovora.

GLAS: Objavili ste 2019. godine knjigu "Velikani grada na Vrbasu", koja se bavila istorijom i biografijama znamenitih ličnosti Banjaluke od 30-ih godina do kraja Drugog svjetskog rata. Koliko je rad na prvoj knjizi pripremio teren za nastanak ove zbirke?

ŠTRKIĆ: Prva knjiga „Velikani grada na Vrbasu“ predstavlja moju naklonost prema istoriji i nastala je dok sam još bio srednjoškolac 2019.godine. Iako je to bilo publicističko-istorijsko djelo, u sebi je sadržalo mnoštvo podataka koju su bili inicijalni momenat za rasplamsavanje moje inspiracije prilikom pisanja nekih pjesama. Pogotvo događaji koji su postali poznati nešto šire od granica Banja Luke i regiona poput smrti banjalučkih beba, zemljotresa iz 1969.godine, simbola života i rada Petra Kočića. Posebno se izdvaja ta pjesma o parku iz tridesetih godina prošlog vijeka. Nastala je na osnovu mojih saznanja i inspiracije o tom dobu banjalučke renesanse. Nije to prvi put da se u poeziji piše o izmaštanom, prošlom i neproživljenom vremenu. Pisali su o tome i romantičar i parnasovci. Kod nas su to Vasko Popa, Miloš Crnjanski, Vojislav Ilić.

GLAS: Zbirka funkcioniše kao "lirski arhiv" koji čuva likove, slike, zvukove i mirise prije nego što ih vrijeme i modernizacija grada odnesu u zaborav. Koliko je za naslovnog Dječaka važno da kroz poeziju sačuva ono što fotorafija i hronika ne mogu da zabilježe?

ŠTRKIĆ: Karakter „pravog“ dječaka sa Predgrađa satkan je od svih imenica i epiteta koje ste naveli u pitanju. Kako sam rastao i mijenjao dječiji za odrasli kaput, sve više sam dijelove grada, a i samog Predgrađa počeo da osjećam po njihovom posebnom ritmu, mirisima ulica i glasovima poznatih i nepoznatih ljudi. Ono što je za mene kao dijete predstavljalo bitan vizuelni indentitet počelo je da prerasta u stihove i najezdu emocije koja je morala da se prenese na papir. Za nastanak svake pjesme veže se po jedna priča. Gdje prestaje priča nastaje pjesma, a kad se pjesma završava, počinje priča.

GLAS: Na jedan specifičan način Vaša je zbirka literarni spomenik svakodnevnici običnog čovjeka, koji je na neki način "protjeran" i skrajnut iz moderne proze i poezije u korist velikih tema i modernih likova podobnih za vrijednosti "vrlog novog svijeta"?

ŠTRKIĆ: „Običan čovjek“ je fraza kojom često opisujemo ljude koji žive životom koji je po svojim navikama, moralnim i društveni načelima sličan našem sistemu življenja. Iako mi to „običan“ često para uši i djeluje mi kao nešto prosto, ja volim da kažem „jednostavan“ čovjek. Jer jednostavnost je vrlina dobrih i ostvarenih ljudi. Upravo je i to bila jedna od namjera ove zbirke poezije. Ti „jednostavni“ ljudi su fundamentalna veza za nastanak moje poezije i proze. Mudrost koju možete da čujete od jednog starog kamiondžije, seljaka koji četrdest godina prodaje životinje, voće i povrće na pijaci i nekog mršavog željezničara, rijetko možete čuti u akademskim krugovima. Ovo govorim zato što se krećem u raznim krugovima našeg društva. Čovjek je unikatni spomenika, sa svojim usponima i padovima, pobjedama i porazima, trenucima sreće i tuge...Život čovjeka bitniji je od svih događaja u svijetu.

GLAS: U pjesničkim slikama prisutna je opozicija između zavičaja i svjetskih metropola. Da li nas, po Vašem mišljenju, svako putovanje u svijet zapravo samo vraća korijenima i polaznim stanicama?

ŠTRKIĆ: Putovanja su veoma bitna i dragocjena iskustva pomoću kojih usvajamo nova znanja, postajemo bogatiji kako umno tako i duhovno.Pomažu nam da izađemo iz ustaljenog načina života, obojenog svakodnevnim brigama i onog što nazivamo „odlazak na posao“. Ali, u mom slučaju, najveću inspiraciju pronalazima u ljudima, prošlosti i ljepoti zavičaja u kojem provodim slobodno vrijeme. To je moj nepresušni izvor stvaralačkog rada. A ako ne znamo odakle smo krenuli, kako ćemo stići tamo gdje smo naumili.

GLAS: Na samom kraju zbirke, u pjesmi "Noć kada si drhtala", Banjaluka se poput ptice Feniks rađa, ali kao beton i čelik, čiju meku dušu čuva stari kamen na Kastelu. Kako gledate na sukob između modernizacije grada i očuvanja njegovog starog duha?

ŠTRKIĆ: Banjaluka je u isti mah imala i sreću i nesreću da je postala novi centar nakon poslednjeg otadžbinskog rata. Sam status centra za sobom nosi niz promjena, od stanovništva pa do infrastruktura. Poslije zemljotresa 1969. godine grade se nova naselja, a stari duh Kraljevine gotovo da nestaje. Ruku na srce niču arhitektonske cijeline koje nisu puno marile za estetiku, ali su zelene površine bile veoma dominantne u svim gradskim i prigradskim mjestima. Danas se nastavlja ista priča samo u još težem izdanju. U centru se gradi grad u gradu, ubacuju se objekti koji svojim izgledom opterećuju male ulice i narušavaju izgled uređene arhitektonske cjeline. Velike metropole se bore za očuvanje starih gradskih četvrti, dok je nama staro postalo nevažno i jeftino. Podsjetimo se da Banjaluka nije nastala juče već davno, davno prije. Počeli samo da se stidimo onoga sa čim se ostali ponose. Naravno, moju ljubav prema gradu ne može da promijeni niko, ja se uvijek vraćam onim dijelovima koju su ostali nedirnuti još od mog djetinjstva. A ako i njih nestane, ostaju sjećanja koje se ne mogu oduzeti.

GLAS: Kakvi su planovi oko promocije knjige i generalno oko vaše karijere, posebno na ovom literalnom i poetskom planu?

ŠTRKIĆ: Knjiga se pobrinula, da ne kažem sama, da zvanično prva promocija bude na Sajmu knjiga u Beogradu. Izdavač „Nova Nova Poetika“ se potrudio da organizuje promociju na svome štandu. Druženje sa čitaocima bilo je veoma ugodno i emotivno. Zanimljivo je koliko mi je ljudi prišlo i razgovoru reklo da je na ovaj ili onaj nači vezano za Banjaluku. U toku su pregovori za promociju u Banjaluci, a meni ostaje iskrena želja da se sa pjesmama posvećenim našem gradu upoznaju svi naši sugrađani.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.