Milana Majar za "Glas Srpske": Pjesnik ne bježi od svoje boli

Pjesnik se “najradije” vraća tamo gdje je ostavio najviše sebe. Svojim porazima, ranama, nedovršenim ljubavima i onim mjestima u sebi iz kojih, ustvari, nikada nije ni otišao. Cijena takvog stvaralaštva jeste ogoliti dušu pred sobom, a onda imati snage da je ponovo obojiš životom. Stih koji se rodi iz takve iskrenosti ne traži sažaljenje, ne moli za razumijevanje i ne pokušava da opravda svoje postojanje.

Rekla je ovo za "Glas Srpske", Milana Majar komentarišući zašto je svoju zbirku poezije  “Ćutim da sjenke imaju oči” otvarala citatom “Pišem spaljenom rukom o prirodi vatre”. Kako iskusna  novinaraka, režiserka i književnica kaže  cijena takvog stvaralaštva jeste u nauku da se od sopstvene boli ne bježi.
-Biti pjesnik ne znači stihovima opisati svoju bol, biti pjesnik znači sačuvati sposobnost da osjećaš uprkos svemu što te je moglo učiniti gordim. Mislim da je najveća hrabrost prestati tražiti smisao u onome što nas je slomilo i prihvatiti da neke naše lične priče neće dobiti svoj završetak. Nerealno je očekivati da možemo da pobijedimo sve naše gubitke ali bar dopustimo sebi da naučimo kako se stoićki nositi s njima. Možda je upravo to cijena poezije: naučiti da se od sopstvene boli ne bježi. I zato, prigrli svoju bol i voli je. Amor fati. Moja omiljena latinska izreka.

GLAS: Kao rediteljka i scenarista, poznati ste po filmovima poput onog o Đuri Damjanoviću pod nazivom "Magla u rukama". U recenziji knjige, Stevo Grabovac primećuje da su Vaše pjesme nastale kao "niz pokreta ove slike su istovremeno i pokreti, baš kao što je i život kretanje... poput kadrova iz filma". Na koji način Vam je poezija omogućila "kadar" koji kamera nije mogla da uhvati?
 

MAJAR: Recimo da je poezija filmska traka onda je svaki stih filmski kadar a mnoštvo takvih kadrova priča koja se odvija pred našim očima. Baš kao u filmu. Ipak razlika postoji. Ona se ogleda u tome što kod pisanja poezije treba znati “uhvatiti” i ono što kamera ne može. A to je sve ono što se u nama budi dok posmatramo prizor koji snimamo. Primjera radi, kamera može da snimi staru kuću, otvoren prozor i zavjesu koju vjetar pomjera, ali ne može da uhvati moje djetinjstvo koje se vraća sa tom slikom, glas moje majke ili miris hljeba koji mi golica nozdrve. Postojeći prizor budi u meni nove slike i ja vidim dvorište u kojem sam odrastala, prag na kojem je majka stajala dok me ispraćala i sobu u kojoj odavno niko ne živi. Objektiv kamere uhvatio je trenutak sadašnjosti a moje sjećanje ono što na snimku ne postoji. Od jedne slike dobila sam priču koja se ne nalazi na filmskoj traci, već unutar mene. Sve je to izvan filmskog kadra, a ipak je dio onoga što ja u tom trenutku vidim. Oko kamere ne može da vidi koliko mi nedostaje nekadašnji život ali poezija to može da iznese. Ona mi je dala mogućnost da taj nevidljivi dio trenutka pretvorim u riječi. Iako to ne vidim ispred sebe, u mom sjećanju ponovo dobija oblik i trajanje. Takav kadar ne postoji na fotografiji. On nastaje između prizora koji vidim i osjećanja koje u meni pokreće. Ne mislim da poezija može da zamijeni kameru. Naprotiv, ona nastavlja radnju tamo gdje se filmski kadar završava. Ustvari, daje mi mogućnost da od jedne zabilježene slike stvorim čitavu scenu čije se značenje mijenja sa svakim novim sjećanjem ili asocijacijom.

GLAS: Prvo poglavlje nosite naziv “Suočavanje”, a prožeto je motivima porodičnog pamćenja, rata, gubitka oca, djetinjstva, prolazne mladosti. Koliko je proces pisanja ovih stihova bio zapravo čin katarze i suočavanja sa neminovnim ranama iz prošlog vremena?
 

MAJAR: Ja ne umijem da se smijem kroz poeziju iako sam vesele naravi. Mene strahovito privlače trenuci u kojima bolu dopuštam da progovori kroz mene. Taj jezik najbolje razumijem. Ljudi godinama mogu da nose tugu, a da je nikada istinski ne osvijeste. Mogu živjeti sa gubitkom, a da nikada ne pronađu riječi kojima bi ga opisali. Znači li to da ja uspijevam? Donekle, da. Uspijevam da se približim onome od čega mnogi čitavog života pokušavaju da se udalje. Da li više boli suočavanje s bolom ili njegovo pretakanje na papir? Možda taj završni čin. Razotkrivanje spoznaje. Potpuno ogoljevanje sebe. Normalno je da svako od nas drugačije prolazi kroz bol, pa samim tim i katarzu doživljava na svoj način. Možda katarza i nije jedan određeni trenutak. Možda je to proces u kojem polako učimo da živimo s onim što nas je promijenilo.  Pisanje nije nužno bijeg od bola, već način da mu se približimo i da s njim uspostavimo drugačiji odnos. Bol ne mora nužno da nestane onda kada o njemu progovorimo. Možda je upravo u tome suština pisanja: da nam pomogne da razumijemo tu bol a ne da nas oslobodi svega što boli. Neke gubitke ne možemo nadoknaditi. Postoji bol koji ne možemo promijeniti i istina od koje ne možemo pobjeći. Ali, možemo da ih pretočimo u riječi. Ponekad je dovoljno da ono što nas je nekada razdiralo konačno izgovorimo, kako bismo prestali da ga nosimo u sebi kao otvorenu ranu i naučili da živimo s onim što je ostalo.

GLAS: Drugo poglavlje ujedno nosi i naslov čitave zbirke – “Ćutim da sjenke imaju oči”. Šta je za vas ćutanje – vid zaklona ili najglasniji način da se progovori o stvarima za koje “obične” riječi nisu dovoljne?
 

MAJAR: „Ćutim da sjenke imaju oči“ ima mnogo aktivniju, dublju dimenziju. Ja to ćutanje doživljavam kao osluškivanje nevidljivog. To je pažnja usmjerena na ono što se ne izgovara, a ipak postoji i nešto nam poručuje. U tom kontekstu, ćutanje je način da se svijet čuje izvan buke riječi. Osluškivati sopstvene sjenke znači biti osjetljiv na tragove prošlosti, neizgovorene istine, na ono što otkrivamo tek kada zavirimo duboko u sebe. I upravo je u tome ljepota naslova moje zbirke poezije: ne ćutim zato što nemam šta da kažem, već ćutim da bih čula ono što drugi ne čuju da bih progovortila o tome.

GLAS: U pjesmi “Na klackalici vremena” između ostalog govorite o djetetu koje sazrijeva pod pritiscima i ženi koja ne prihvata ovaj izobličeni svijet. Koliko je teško nositi ta dva osjećanja u sebi, a živjeti u takvoj stvarnosti?
 

MAJAR: Daleko je teže sačuvati unutrašnju ravnotežu i ne dozvoliti da nas razočarenje učini ravnodušnima, ni naivnost slijepima. Za mene živjeti u današnjem vremenu, ili u izobličenom svijetu, znači svakodnevno voditi tihu borbu između prihvatanja onoga što ne mogu promijeniti i odbijanja da se pomirim s onim što nikada ne bih smjela prihvatiti. Ja ne mislim da je slabost u tome što nas svijet ponekad umori, zaboli ili razočara. Naprotiv, slabost je nedostatak osjećanja, empatije i vjere da stvari mogu biti drugačije. Možda je upravo u tome smisao te klackalice da, uprkos svemu što me vuče na jednu ili drugu stranu, sačuvam sebe u sebi. I dijete i ženu. Dijete čuva sposobnost da volim a žena daje snagu da ne pristanem na ono što me ponižava i obezljuđuje. Dijete i žena su dva dijela mog bića. Jedan čuva vjeru u dobrotu a drugi čuva moje dostojanstvo. Najvažnije je naučiti kako živjeti u ovakvom svijetu, a ne dozvoliti mu da postane dio mene. Jer ako me stvarnost natjera da izgubim vjeru djeteta i otpornost žene, onda sam izgubila ono najvrijednije. Sebe.

GLAS: Pojedine pjesme u zbirci imaju specifičnu vizuelnu formu, stihovi se kreću po stranici. Koliko Vam je važna sama grafička organizacija stihova i da li forma za Vas nosi jednako značenje kao i sama riječ?
 

MAJAR: Grafička organizacija stihova je važna jer poezija nije samo ono što je izgovoreno nego i način na koji se to izgovara, odnosno način na koji se riječi pojavljuju pred čitaocem. Ponekad ono što ne možemo izgovoriti do kraja možemo pokazati kroz prazninu, prekid stiha, njegov silazak ili udaljavanje od drugog stiha. Upravo taj vizuelni raspored sugeriše prekid misli, unutrašnji nemir, tišinu, otuđenost ili nemogućnost da se nešto izgovori do kraja. Tada praznina između stihova može da govori jednako snažno kao i napisana riječ, a način na koji je pjesma oblikovana postaje dio njenog smisla. Mislim da je upravo taj prostor između riječi mjesto na kojem poezija najsnažnije govori. Riječ i forma treba da budu u stalnom dijalogu. Kada su riječ i forma u saglasju, one se međusobno nadopunjuju i produbljuju značenje. Ako se stihovi kreću po stranici, onda taj pokret mora imati svoj unutrašnji razlog i biti u skladu sa osjećanjem ili idejom koju pjesma nosi. Dakle, riječ i forma mogu biti ravnopravni nosioci značenja: riječ nam govori, a forma ponekad pokazuje ono što riječ prećutkuje. Zato mi je važno da čitalac pjesmu vizuelno doživi, da osjeti njen ritam.

 

GLAS: Na kraju knjige stoji misao ”Sve što nisam stigla izgovoriti poezija je utkala u svjetlost koja šapuće moje rime”. Da li imate osjećaj da su sjenke iz naslova napokon dobile svoje svjetlo između korica ove knjige i da li je poezija uspjela da izgovori ono što je ćutanje dugo čuvalo?
 

MAJAR: Mislim da sjenke koje odražavaju dubinu naše duše ne nestaju kada ih iznesemo na svjetlost dana, ali prestaju da budu nešto čega se plašimo. Postaju dio nas koji više ne doživljavamo kao prijetnju, već kao nešto što, uprkos svojoj težini, možemo da prihvatimo, razumijemo i naučimo da nosimo sa sobom. Tako su i moje misli i potiskivane emocije, konačno dobile priliku da se pretoče u stihove i pronađu svoje mjesto u zbirci poezije „Ćutim da sjenke imaju oči“. Kroz ovu, duboko ličnu poeziju, dala sam glas onome o čemu sam dugo ćutala, podarivši svojim mislima i osjećanjima oblik, glas i svjetlost. Ono što je nekada postojalo samo u meni, skriveno između prećutanih riječi i neproživljenih spoznaja, konačno je dobilo priliku da bude izgovoreno. Važno mi je da ono što je nekada bilo zatvoreno u granicama mog ličnog iskustva dopre do drugih i postane im blisko. Ako se čitalac prepozna u mojim stihovima, ako u njima pronađe sjenku koju i sam nosi, onda je moja poezija ispunila svoju svrhu.

GLAS: Knjigu ste promovisali na Sajmu knjiga u Banjaluci, nedavno ste gostovali u Zenici na književnom događaju “Pero Živodraga Živkovića”. Kako Vam je djelovalo ono što se napisali u susretu sa publikom i kakvi su dalji planovi oko književnog rada?
 

MAJAR: Na 12.međunarodnom književnom festivalu „Pero Živodraga Živkovića“  učestvovala sam sa dvije pjesme iz ove zbirke. Pjesme su ušle u uži izbor, među radove dvadeset pjesnika iz Srbije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Italije. Manifestacija se održava u Zenici uz podršku ambasada Srbije i Italije u BIH, a organizator je književnik Emir Sokolović. Ove godine gošće festivala bile su pjesnikinja Mađeda Dager i pjevačica Đahida Vehbe iz Libana. Dobitnik „Pera Živodraga Živkovića“ ove godine je književnik Amir Brka. Dvodnevno druženje sa pjesnicima iz regiona, kao i susreti sa ljudima koji dijele ljubav prema poeziji, bili su sadržajni i inspirativni. Znate, lijepo je, makar na trenutak, pobjeći od stvarnosti koja nas okružuje i zaroniti u svijet poezije, u kojem riječi dobijaju novu snagu i značenje. Čitanjem pred publikom pjesma napušta prostor ličnog doživljaja i kreće ususret čitaocima, koji joj daju sopstveno značenje. Pjesme koje su ušle u uži izbor biće prevedene na italijanski jezik i objavljene u dvojezičnoj antologiji. Antologije se čuvaju u jedinom muzeju poezije na svijetu „Piccolo Museo della Poesia“ u Pjačenci, u Italiji. Objavljivanje pjesama u dvojezičnoj antologiji je lijep nastavak ovog festivalskog iskustva i drago mi je što će moji stihovi tako stići do čitalaca izvan našeg govornog područja. Ja i dalje pišem, iako ne uvijek istim intenzitetom. Vidjećemo kuda će me taj put  odvesti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.