Emina Elezović, književnica, za “Glas Srpske”: Poezija često ispriča život u nekoliko redova

Zbirka je nastajala godinama, na različitim mjestima i okolnostima, i sastoji se od 82 pjesme i 10 ilustracija.

Ovo je u razgovoru za “Glas Srpske” rekla književnica Emina Elezović, čija je zbirka pjesama “Iza vrata” nedavno objavljena u izdanju “Imprimatura” iz Banjaluke.

- Ova knjiga je zbir mojih i tuđih stanova, kuhinja i tanjira, prijatelja, strahova, roditelja, prolaznika, ljudi koje sam viđala na 10 sekundi, ljudi koje nisam znala da više nikad neću vidjeti i domaćih životinja. “Iza vrata” je ono sve što kipi i previre u nama, iza naših vrata - dodaje Elezovićeva.

GLAS: Kako ste i kada odlučili da zapise sa bloga pretvorite u knjigu?

ELEZOVIĆ: Željela sam da jednog dana imam knjigu, i prije nego sam napravila blog nekad 2010. sjedeći u kuhinji. Pasivno sam i povremeno objavljivala poeziju na blogu, pa su mi se ljudi koje ne poznajem javljali da mi kažu kako su sanjali da sam izdala knjigu. Nisam htjela da to bude nešto radi reda, nego rad iza kojeg mogu da stanem i ne postidim se. Bez pretjerivanja sada mogu da kažem da imam sjajnog i vrijednog izdavača koji je sve to realizovao i bolje nego što sam zamišljala.

GLAS: Mislite li da je poezija ovog vremena dovoljno iskrena? Da li su ljudi hrabri da se drugima ogole riječima, ne bi li se i drugi pronašli u njima?

ELEZOVIĆ: Ne mogu suditi je li poezija današnjice iskrenija od one od prije 50 ili 100 godina, ali osjećam da je otvorenija i pristupačnija. To mi je važno jer pripadam generaciji koja je gajila odbojnost prema poeziji, možda jer je dosta one koju smo čitali u školama bilo hermetično i teško. Sviđa mi se što, pogotovo na našim prostorima, poezija počinje da se otvara i promoviše i postaje i dio svakodnevice. Nije populistička, ali ne morate ni da budete dvorjanin niti pjesnik okružen pjesnicima da biste se povezali s njom. Ogoljenost je snaga i to se vidi, ali ne znači da neću ili ne treba da napišem pjesmu za koju sigurno znam da se baš niko neće poistovijetiti s njom.

GLAS: Da li je pisanje u isto vrijeme i oslobađanje?

ELEZOVIĆ: Često jeste, ali ponekad nije. Pisanje priča je definitivno oslobađajuće, ali poezija često ispriča cijeli život u nekoliko redova, pa tako nekad njom samo pročačkate sopstvenu ranu i samom sebi napravite još teži tovar. Kad bih koristila pisanje samo kao ventil za lične tegobe, to bi bilo zabrinjavajuće i vjerovatno nečitljivo.

GLAS: Pišete i prozu, Vaše priče nekoliko puta su osvajale nagrade na konkursu “Oslobođenja”. Planirate li da se u jednom momentu više preorijentišete na pisanje proze?

ELEZOVIĆ: Proza i poezija su moje dvoje djece i jednako ih volim, ali imam drugačiji odnos prema oboma. Poezija je više ekstrovertna, glasna, kaže i šta treba i šta ne treba. Prozu sam više pisala u ranijim godinama i ona se u međuvremenu transformisala u nešto pitomije, što se javi rijetko, ali uvijek kaže prave stvari. Sada rijetko pišem priče. Desi se da nešto sanjam ili upoznam nekoga, pa moram sjesti i to napisati i tad je priča gotova za pola sata. Nekoliko godina uopšte nisam pisala, mislila sam da nemam šta da kažem. To se mijenja kroz vrijeme i okolnosti, ali sam sigurna da ću uvijek pisati oboje i da bih zaista željela imati i zbirku kratkih priča.

GLAS: Šta privatno najviše čitate i šta je to što je možda (ne)svjesno imalo uticaj na smjer Vašeg pisanja?

ELEZOVIĆ: Za vrijeme raspusta, kao dijete, čitala bih skoro jednu knjigu dnevno. Bila sam znatiželjna i nisam birala ni na osnovu žanra, a ni autora. Oblikovala me poezija domaćih autora, ali i filmovi i južnoamerički pisci. Sad kad imam malo manje vremena, a puno više izbora, čitam zbirke priča i poezije s naših prostora. To mi nije uvijek dostupno, pa stoga vrijedno skupljam te knjige i s nestrpljenjem očekujem neke nove. Tri knjige koje sam pročitala u skorije vrijeme i koje su na mene ostavile snažan utisak su “Beguni” nobelovke Olge Tokarčuk, “Educated” Tare Vestover i nesvakidašnja, a opet nezaobilazna i bogata knjiga Stefana Janjića “Ništa se nije desilo”. Uvijek pratim i industriju u kojoj radim, pa na noćnom stoliću imam dosta stručne literature, a ponekad se znam satima izgubiti na internetu čitajući o divokozama, istorijskim događajima, narodnim mitovima i cvijeću.

Utočište

GLAS: S obzirom na trenutnu situaciju u kojoj živi čitav svijet, da li biste mogli da poručite nešto svima koji su sada bespomoćni i izgubljeni, u sebi i u svemu što se dešava?

ELEZOVIĆ: Svi imamo drugačiju realnost i ovo drugačije podnosimo. Postoji pritisak da budemo produktivni, da iz ove situacije izađemo s novim znanjima i da se vrijeme “iskoristi”. Lijepo je ako možete, ali ovo nije godišnji odmor. Uvijek smo pod pritiskom da budemo brži, bolji, ljepši i pametniji. Pretvarati se da je globalna pandemija normalna situacija je vrsta odbrambenog mehanizma, pogotovo kad se u jednačinu uvedu neizvjesnost i izolacija. Ako imate sreću da još imate posao, vi onda i dalje radite, ali i dalje brinete za domaćinstvo, kuću koja se prlja i čisti više nego inače i pokušavate da donosite odluke iako ne znate hoće li one sutra važiti. Bitno je naći utočište u nečemu što nas smiruje, prihvatiti to kako se osjećamo i razumjeti šta možemo i želimo, a šta ne.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.