Duško Pevulja: Povodom odlaska Bore Kapetanovića

U ovom teškom trenutku, kada istina imperativno obavezuje, uputno je najprije ponoviti ono što smo svi znali i za života Bore Kapetanovića: bio je rijetko drag čovjek i izuzetan stvaralac. Ko god je bar jednom uživo slušao pjesničku riječ Bore Kapetanovića ili bar nešto pročitao iz njegovog obimnog opusa, u to se uvjerio.

Za stvaralačku izuzetnost nije potrebno nabrajati posebne razloge, jer oni više i postoje na osjećajnom, a manje na diskurzivnom planu. Boro je jednostavno bio autentičan i svoj, njegova šara nije ličila ni na čiju drugu. Do toga je držao više nego do bilo čega drugog, ubijeđen sam da je i sam toga bio svjestan, imao sam priliku i privilegiju da ga toliko poznajem. Poezijom je potvrđivao svoj život, a život prevodio u poeziju. Prezirao je izvještačenost bilo koje vrste i u bili čemu što ima damar stvaralačkog. Svaka vrsta i najmanje artificijelnosti jednostavno poništava poeziju, to  je možda i najpostojanije umjetničko načelo pjesnika od koga se danas opraštamo. U svakoj drugoj prilici, jevanđeoski bezlobiv i naivan do najviše tačke ljudske dobrote, ipak nije mogao da otrpi prenemaganje i foliranje.

Otišao je jedan od rijetkih autentičnih stvaralaca našeg vremena i naše književnosti.  Test za to je vrlo jednostavan za sve nas. Zapitajmo se ko među nama sa takvom unutrašnjom duhovnom punoćom može da napiše riječi: U praznoj kući svega ima. Samo onaj koji je znao da se od poezije kod Srba, još od vemena Dositeja Obradovića ne može živjeti, da se od nje prije može umrijeti!  Boro Kapetanović je živio za poeziju. Nije želi da iznevjeri svoj dar i autentičnost socijalnog autsajdera, najvišeg dostojanstva i moralne čvrstine. Svaka pogodbenost u tom smislu, kojoj smo svi skloni, bila je za njega banalizacija poziva koji ne trpi kompromise bilo koje vrste.

Za duhovni život, onaj kojim je živio Boro, koji sljubljuje vrijeme sa vječnošću, dovoljno je hleba i jezika, kako glasi naslov jedne knjige Matije Bećkovića, koga je Boro bezmjerno cijenio do kraja života i vidio u njemu cjeloživotnog uzora. Ni Matija nije ostao dužan: svjedočio sam nekoliko puta kad Matija kaže: "Boro je pesnik!"

Od prve do posljednje pjesničke knjige poetiku Bore Kapetanovića obilježilo je interesovanje za tragiku postojanja, egzistencijalne urvine, provincijalni svijet i njegovu svijest, poziciju marginalnih i odbačenih, uklete sudbine, promašene živote i nesretne, neostvarene ljubavi. Boro je manirom autentičnih stvaralca znao da se tu kriju nepatvoreni autentični vidovi života i neiscrpni izvori poezije. Njegovo stvaralaštvo obilježava ta niskomimetičnost, umjetničko sagledavanje života sa najmanjeg odstojanja, života koji je samo prividno oskudan, zapravo možda i siromašan u manifestacionom i paradnom, ali sadržajan i slojevit u onome što je život u najogoljenijem svome vidu i trajanju.

Život i poeziju ovoga pjesnika obilježila su još dva krupna momenta, da još samo njih izdvojimo u ovom prilikom. Jedan je biografska činjenica koja Boru Kapetanovića izjednačava sa velikom većinom njegovih sugrađana: trajno napuštanje Sanskog Mosta pod silom tragičnih ratnih dešavanja oktobra 1995. godine. Ostao je vječno vezan za svoj lijepi i pitomi grad. On je pjesnik svoga grada, njegovih ljudi, ljepote i stradanja. Kroz svoje pjesme, postao je simbol ovoga grada i njegovih rijeka. I svojim sugrađanima, rasutim kojekuda po svijetu, i svojim poštovaocima i čitaocima, Boro će trajno ostati zamjensko ime za Sanski Most.

Ratne pjesme Bore Kapetanovića i posebno njegova poema "Jasenovac", svrstavaju ga u nacionalnog pjesnika prvoga reda. Malo ko se poput ovog pjesnika toliko saživio sa jasenovačkom tragedijom, koja je nepovratno promijenila istoriju i lice našega naroda. On je u ovoj jedinstvenoj poemi novije srpske poezije sjedinio istorijsko osjećanje, unutrašnji nepatvoreni doživljaj stradanja i svetost jasenovačkih nevinih žrtava. Koliko ga je istinski pogađalo ovo tragično mjesto srpske povjesnice ne vidi se samo po tekstu njegove poeme, već podjednako i po glasu kojim ju je kazivao, a koji je raskrivao autentičnu snagu najprije ljudskog, a potom i pjesničkog ganuća.

Boro, prijatelju moj dobri i dragi, imao sam čast da se na jedan lijep način udjenem u tvoj život, da podijelimo neke zajedničke trenutke, da povremeno putujemo i družimo se. Radostan sam što sam djelimično doprinio da ti posljednja godina života, ne sluteći da je kraj tako blizu, protekne dostojanstveno i poprilično srećno, iako smo obojica znali da je sreća mislećem čovjeku uglavnom nedohvatna. Drago mi je što si nam povjerio svoju posljednju knjigu "Omorina nad kaldrmama". Ti si tvrdio da je posljednja i da nećeš više pisati, a mi, tvoji prijatelji te horski razuvjeravali. Bio si poseban i po tome što nisi smatrao da čovjek nakon pedeset godina stvaranja i objavljivanja treba da bude zaokupljen umnožavanjem vlastitih knjiga. Kao rođenom pjesniku bilo ti je ispod dostojanstva da bilo šta radiš za svoje djelo.

Na našem posljednjem susretu, prije petnaestak dana, povjerio si mi još dvije rukoveti tvojih pjesama i obavezao me da do banjalučkog sajma knjiga objavim drugo, prošireno izdanje knjige "Omorina nad kaldrmama". Prijatelju, zavjetovao sam se pred tobom, da ću to i učiniti i upriličiti dostojanstvenu promociju u Kući Milanovića, u kojoj si imao svoje posljednje veliko pjesničko veče.

Dragi Boro, tvoj amanet shvatam i simbolički, kao veličanstveno zatvaranje životnog kruga: kad su i na početku i na kraju riječ onda je smrt samo neprovjerena glasina, kako je napisao tvoj omiljeni pjesnik Rajko Petrov Nogo. Sad kad se opraštamo od tebe, nemam ni trunke sumnje da je u tvom slučaju baš tako. Počivaj u zasluženom miru božji čovječe, dragi prijatelju. Amin!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.