In memoriam - Boro Kapetanović: Odlazak posljednjeg boema

Juče ujutro me zatekla vijest da je ovaj svijet napustio Boro Kapetanović, jedan od naših najvećih pjesnika.

Samo prije nekoliko dana sam ga tražio u Banjaluci, ali niko nije mogao da mi kaže gdje se nalazi. Čak ni na mjestima gdje je obično ispijao svoje kafe, nisu ga viđali duže vrijeme. Bio sam pomalo tužan što ga nisam vidio, kao da sam predosjećao da bi to moglo biti posljednji puta. A mnogo puta smo u ove tri i nešto decenije drugovanja „prebijali“ poneku i smišljali „pakosti“ onima što nam zagorčavaju život.

Nikada nije imao puno, a nije ni tražio. Jedne farmerke dvije košulje, jaknu i da ima za cigare i piće u kafani, odakle je posmatrao život i pretakao ga u stihove. Da je imao i trebao više, vjerovatno ne bi nikada razumio do kraja majke ubijenih od ustaške avijacije na Cesti Petrovačkoj, ne bi razumio ni suštinu potrebe da se u teškim danima bude patriota. Ne bi vjerovatno bilo ni vrckastih ljubavnih i višesmislenih pjesmica u „Čiku“, literaturi naše mladosti.

Negdje, sredinom rata, kažem mom uredniku kulture Dragoljubu Jekniću, uglednom dječjem piscu da malo pogleda sa Borom, da mu objavimo poneku pjesmu. Kaže Draža da ga je tražio, ali nema ni adresu ni telefon. Uzmem stvar u svoje ruke i zamolim mog prijatelja Nešu Novakovića, tada mislim da je bio direktor televizije, da ga nađe i „privede“ na telefon. I bi tako.

Kaže Boro, nemam ti imenjače ništa u rukavu, ali do ujutro će biti. Kad naveče, na redakcijski faks, stiže nekakva poruka. Potpis Boro Kapetanović a tekst ide ovako:

Sijevni munjo

Udri grome

Pomozi bože narodu mome!

Imenjače diglo me hitno, čekaju me moji Sanjani, pičimo na Gradačac!

I ja to objavim u „Srpskoj vojsci“  kao svjedočanstvo i nauk i današnjim ministrima da su ratovali pismeni ljudi i da nije sramota da se njihova poezija čita u prigodama.

Mnogo godina kasnije, u bašti hotela „Bosna“ sjedimo i smišljamo kako da obilježimo Borinih četiri decenije književnog rada. Sjedi Boro, nekoliko pjesnika, general Lisica, koji je isto u duši bio pjesnik, i ja. Para nemamo, jer što imamo plaćamo nekim ratnim drugovima telefone i hranu. Pitam Boru šta misli da pitamo kulturnog ili boračkog ministra da pomognu, ipak je Boro nacionalna veličina.

- Ne vrijedi, kaže Boro, tamo me ne podnose. Bili neki novinari „Presa“ i ja im dao intervju. Pitali me zašto me ne vole ministri a ja im saopštio “Svi su isti samo se muve mijenjaju!“.

I tako, opet zahvaljujući dobrim ljudima, javnost saznade da je Boro navršio četiri decenije plodnog književnog rada, da ih je obilježio umjesto izdanja sabranih djela, uz kafu u bašti hotela „Bosna“, ali da nikada u te četiri decenije nije uspio da dokuči ni iza jednih vrata gdje se odlučivalo i o njemu. Govorio bi: Više volim gladan slobodu nego da sit vučem za rukav nekog jebivjetra, koji je postao ministar ili neko mu..o.

Takav je bio Boro.

Ipak, čujem, posthumno, uspio je da uđe iza tih čarobnih vrata - komemoracija je održana u Banskom dvoru.

Eto, putuj moj dobri Boro, imenjače, u vječnost, tamo na nebu slavi poeziju, slavi dobrotu i svoju ratnu Sansku kojoj si bio najveći moralista.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.