Dragan Stanisavljević za "Glas": Humor i tuga su prve komšije

Da budem iskren, kada držim u rukama knjigu "Sjene tišine" ni sam ne vjerujem. Inspiracija i motivi za pisanje 28 priča dolazili su spontano. Kada sam došao u Banjaluku, napisao sam "Pismo lijepoj djevojci" - danas je to malo dorađenija verzija, uz skoro tridesetak drugih priča.

Rekao je ovo za "Glas Srpske", pisac Dragan Stanisavljević objašnjavajući kako je tekao proces od prvih zapisa do izlaska knjige "Sjene tišine," koja je skupila 28 kratkih priča ovog autora. Kako kaže prve priče su nastale spontano a potom je polako razvijao knjigu kroz tri ciklusa koja su , svaki na svoj način bile njegovo ljudsko i autorsko odrastanje.

- Svako od nas prošao je kroz osnovnu i srednju školu, ekskurzije i razne događaje, a neki detalji ostaju urezani za cijeli život. Mene je nosilo to da kroz priče dočaram svoje odrastanje. Probudio sam sjećanja, dodire, titraje srca. I tako je nastajala jedna po jedna priča.

Onda se prirodno rodila ideja o tri ciklusa. Prvi ciklus čine više meditativne priče "Dodiri i tišine". Drugi ciklus čine priče o karakterima i ljudima iz sela koje nestaje. Treći ciklus, "Sjene i lica", donosi priče o ljudima koji su ostavili dubok trag u meni.

Zanimljivo je da sam priče iz sela koje nestaje ispisao iz vizure djeteta, jer sam išao kod babe i djeda otkad znam za sebe pa sve do svoje šesnaeste godine. Ove druge priče pisao sam iz perspektive odraslog čovjeka - rekao je Stanisavljević.

GLAS: Vaše priče ostavljaju utisak da su nastale na granici ličnog sjećanja i književne imaginacije. Kako ste tražili mjeru između onoga što se zaista dogodilo i onoga što je zahtijevala sama priča?

STANISAVLjEVIĆ: Kao što se prava kafa sastoji od arabike i robuste, pokušao sam da pronađem tu mjeru i u pričama. Dodavao sam i oduzimao od stvarnosti, razigravao maštu, pokušavajući da stvorim pravu priču. Da li sam u tome uspio, na čitaocima je da odluče. U samom nastanku priča i meditativnim razmišljanjima prepustite se tome da vas misli nose, pa u toj bujici stavljate sve na papir, kao u magnovenju. Shvatio sam šta znači kada vas uhvati spisateljska inspiracija i kada ideju odmah morate staviti na papir, jer kasnije može da pobjegne.

GLAS: U drugom ciklusu okrećete se ličkim selima i ljudima čiji su životi bili obilježeni teškim radom, skromnim uslovima i borbom za opstanak. To su priče koje istovremeno čuvaju uspomenu na jedan način života i svjedoče o njegovom nestajanju. Koliko danas ima života u tom selu kojem se vraćate kroz sjećanja i književnost??

STANISAVLjEVIĆ: U prvom ciklusu više prizivam dodir, poljubac, pogled i osmijeh kao esenciju življenja, u smislu da ti trenuci čine život ispunjenijim, kvalitetnijim i radosnijim ako ih jednostavno posmatrate. U drugom ciklusu priče iz sela su drugačije. One govore o konkretnim ljudima koji su na toj tvrdoj i škrtoj ličkoj zemlji vodili borbu za opstanak. Nažalost, Rude, Danica, Eva, baba Ruža i većina opisanih nisu već dugo među nama, ali ovo je način da oživim njihove karaktere i da kroz te likove pokušam oživjeti selo - da osjetim graju djece i odlazak u školu kao nekada. Zanimljivo je da se u tim običnim ljudima krije tajna života: odnos prema konju kao simbolu božanstvenog ili gledanje svoga posla kao nečeg dostojanstvenog. Ili zabadanje nosa u sve, kao nagon koji je jači od svega. Krađa kao izraz pokvarenosti ili motiv da imaš više od drugoga. Različiti ljudi kroje svoj život od materijala od kojeg su sazdani. Sela u kojem dočaravam te različite karaktere danas skoro da i nema. Ognjišta su se ugasila, ostalo je tek pokoje domaćinstvo. Obični ljudi i njihovi načini da pobijede životne nedaće.

GLAS: Treći ciklus, "Sjene i lica", donosi ljude koji su, čini se, pronašli sopstvene načine da se odbrane od svakodnevnih briga. Neko mir pronalazi u pecanju, neko u šahu, a neko u odlasku u planinu. Šta Vas je privuklo tim naizgled običnim ljudima i njihovim malim svjetovima?

STANISAVLjEVIĆ: U trećem ciklusu opisujem ljude koji imaju drugačiji odgovor na životne nedaće i okolnosti. Oni nalaze smiraj u planini, rijeci, u šahu... I tu ima više života nego u banalnostima.

Pazite, kada usred rata razmatrate savršena šahovska otvaranja - engleska, italijanska ili španska - vi ste na dobitku. Udaljeni ste od nestanka struje, vode, poskupljenja hljeba i ulja; ne zanimaju vas komšija ni granate. Vaš svijet je interesantniji i ljepši, jer tražite rješenje koje je do vas, a ne izvan vas. Tako i "River Man" u vodi vidi spas i njemu nije važna zlatna ribica i tri želje - on je tu igricu prešao. Priča "Čovjek i vjetar" nastala je kao omaž čovjeku koji 50 godina odlazi u planinu i koji u njoj vidi sve.

GLAS: Vaši junaci često žive u teškim uslovima, suočavaju se sa oskudicom, prolaznošću i gubicima, ali u njihovim pričama ima mnogo osmijeha, vedrine i radosti. Kako ste tražili ravnotežu između humora i tuge i koliko Vam je bilo važno da uprkos težini pojedinih sudbina sačuvate vedrinu svojih junaka?

STANISAVLjEVIĆ: Želio sam da u svim pričama slavim život - sa svim njegovim apsurdima, smijehom, promašajima i malim radostima. Različiti su pristupi toj radosti: nekome u pogledu, osmijehu, dodiru, a nekome kroz planinu, vodu...To i jeste čarobnost i bogatstvo planete - što svi dajemo doprinos onome što nam je dato rođenjem. Različiti putevi vode do istog cilja: pokušati ostaviti trag, živjeti smisleno, sa osmijehom i smirajem, kao što se primjećuje kod starih mudraca kojima ide cijelo selo!

GLAS: Uz svaku priču čitaocu nudite i određenu muzičku podlogu, kao da želite da se njen doživljaj nastavi i nakon posljednje rečenice. Koliko muzika utiče na Vaše pisanje i da li ste je zamislili kao svojevrsni zvučni nastavak priča ili kao putokaz koji čitaocu pomaže da dublje uđe u njihovu atmosferu?

STANISAVLjEVIĆ: Vezan sam za muziku od malih nogu i odrastao sam u "Periklovo" zlatno doba muzike, kada su djelovali svi velikani - počev od "Bitlsa", "Rolingstonsa", Džoan Baez i Boba Dilana, pa do modernih izraza poput grupa "London Gramar" i "Nešenel". Majk Oldfild je nezaobilazan u mom odrastanju, jer je on odredio atmosferu djetinjstva. Tako sam i ja razmišljao da će priča dobiti na dubini ako uz muzičku podlogu pojačam intenzitet doživljenog ili ako nastavi da živi i poslije čitanja. Kao što pravog jela i kuhinje nema bez vrhunskih začina, zamislio sam da umjesto kurkume i đumbira dodam malo vrhunskih nota da daju bolji ukus.

GLAS: Da parafraziramo čuvenu izjavu Džona Forda da on poruke šalje telegrafom, a ne filmovima, pretpostavljamo da ni Vi ne pišete isključivo da biste čitaocima prenijeli određenu poruku. Ipak, kada biste mogli da izdvojite jednu misao ili osjećanje koje biste voljeli da čitalac ponese sa sobom nakon što sklopi korice "Sjena tišine", šta bi to bilo?

STANISAVLjEVIĆ: Volio bih da se čitalac sjeti nekoga svoga, čovjeka, kuće, sela, mirisa ili razgovora koji je možda odavno potisnuo. Ako bih morao neku poruku da pošaljem, onda je to da shvatimo koliko su važni dodir, pogled, riječ i misao... Sve te male stvari pored kojih svakodnevno prolazimo, a od kojih je, zapravo, satkan naš život.

Ne treba čitati ove priče kao svjedočanstvo o nekim tamo ljudima i selima, već kao priče o svima nama. Možda ćemo jednog dana shvatiti da je ono što smo smatrali običnim zapravo bilo najdragocjenije. Zato ne čekajmo da nešto nestane da bismo shvatili koliko nam je značilo. I što je najvažnije - nemojmo biti samo posmatrači sopstvenog života. Živimo ga punim intenzitetom, dok traje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.