Borisav Stanković rođen prije 145 godina: Oživio unutrašnji svijet žene, njene strahove i želje

U svojim najboljim djelima “Koštana” i “Nečista krv” nadrastao je kanone po kojima je do tada stvarana proza srpske književnosti. Isijava iz njih žal za idealizovanim patrijarhalnim životom, ali i snažna psihologija likova. Opisao je velike i jake ljudske potrese i slomove koje izazivaju zabranjena ljubav i pravila koja nameće društvo.

Jovan Dučić je u eseju o Borisavu Stanković istakao da za ovog pisca život postoji samo dok postoji ljubav, a ljubav postoji dok postoji mladost i strast. Takođe je istakao da je Stanković naše ljude  zadivio jer je prvi u srpskoj prozi progovorio srcem i o srcu.

Borisav Stanković je u intervjuu koji je dao književniku Branimiru Ćosiću u avgustu 1926, istakao da je čovjek koji se ne zanima teorijama ni intelektualnim konstrukcijama. Tada je kazao: “Inteligencija ne stvara umetnička dela, ona može da razume ili da uglača ono što osećaji stvore. Moja glavna lektira su bili ruski pisci četrdesetih i šezdesetih godina, Poljaci i, od Francuza, Dode i Mopasan. Naročito sam voleo Turgenjeva. Čitanje “Bednih ljudi” od Dostojevskog učinilo ja na mene jedan od najjačih utisaka. To je i ostala jedna od mojih najomiljenijih knjiga. Od drugih stvari Dostojevskog volim “Zapise iz mrtvog doma”. Kakvi tipovi, kakvi karakteri, kakva čovečnost u toj knjizi! Moja koncepcija umetnosti je takođe prosta: jedna umetnost ako ne pokrene neka plemenita osećanja u vama, nije umetnost. Drugo, treba da čini da zavolite svoga bližnjeg”.

Rođen je u Vranju, a kao dijete je ostao bez roditelja.        Odrastao je uz babu Zlatu koja je bila talentovana za pripovijedanje, pa je u dječaku probudila želju za pripovijedanjem i ljubav prema prošlim vremenima. Tokom odrastanja volio je da sluša ženske priče, tako da je slika minulog svijeta u njegovim djelima posredovana ženskim doživljajem. Školu je završio u Vranju i Nišu, a ekonomiju na Pravnom fakultetu Velike škole u Beogradu. Radio je kao činovnik, a jedno vrijeme je živio u Parizu koji mu je bio potpuno stran. Ljubav prema zavičaju vratila ga je u Srbiju, a djelima je sačuvao duh i tradiciju svog naroda.

“Nečista krv”, priča o ljepotici Sofki i njenoj tragičnoj sudbini, jedna je od najljepših u srpskoj književnosti. Kroz Sofku Stanković je prvi osvijetlio unutrašnji svijet žene, njene strahove, potrebe i želje. Progovorio je o divljoj strasti koja je u ženi sputana i koja okovana pravilima sredine sve više gori da bi na kraju sama u sebi sagorjela.

Svi Stankovićevi likovi zavise od propisa i strogih zabrana koje nalaže stara varoška kultura koju nam je svojim djelima približio. Utisci i sjećanja iz djetinjstva su pripovjedački okvir za poetične, prozračne slike života i mračne slike društvenih sukoba i konflikata. Junake čuva porodica kao snažno društveno jezgro. Kršenje propisanih pravila  donosi kaznu ili prokletstvo. S druge strane likovi da bi ispoštovali tradiciju i sve što ona nalaže, da ne bi bili kažnjeni, moraju da podnesu ličnu žrtvu, da se odreknu svoje ljubavi, potreba i želja. Stanković nam na naturalistički način osvjetljava duboku psihologiju junaka polazeći od njihovog djetinjstva, odnosa sa roditeljima, rane mladosti pa do zrelijih dana. Na taj način on postaje predvodnik epohe moderne srpske proze i psihološkog romana.

Neka od njegovih značajnijih dijela su “Božji ljudi”, “Tašana”, “Stari dani”, “Uvela ruža” i drugi.

“Uvela ruža”

Motiv zabranjene i nedostižne ljubavi utkan je u pripovijetku “Uvela ruža”. U jednom dijelu stoji: “Opet sam te snevao! Kako žalim što san ode, te i ti s njime! Kako bih voleo da to ne beše san, san i ništa više. Ali hvala i snu. Slađe je snevati negoli zbilju gledati i gušiti se od navrelih osećaja, uspomena, i teška, hladna, samotna života”

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.