Miladin Berić za "Glas": Navijanje je tupi ugao satire

Nagrade svakako imponuju i daju određen podstrek, ali mi je odavno najveća nagrada kada napišem nešto što se meni čini vrijednim i čemu mogu da se vratim u nekim tamnijim danima. Za svakog pisca trebala bi najbitnija biti sloboda stvaralašta zato sam u neku ruku blizak Kašikoviću i zato mi je drago da je taj moj slobodarski duh i oštrica nezavisnog pera prepoznat od onih koji mi nagradu dodijeliše.

Rekao je ovo za "Glas Srpske", banjalučki pisac, Miladin Berić, komentarišući nedavno osvojenu nagradu "Dragiša Kašiković", koja se dodjeljuje stvaraocima čija djela baštine vrijednosti slobode stvaralaštva i oštre društvene kritike za koje se zalagao i sam Kašiković. Berić dodaje da je za njega ova nagrada između ostalog, značajna i zbog dosadašnjih dobitnika, što ukazuje na ispravost puta kojim ide.

- Veličinu nagrade možda najbolje određuju dosadašnji dobitnici tako da sam gledajući tu stranu medalje izuzetno počastvovan, plus što govori da moj satirični put previše ne krivuda i da osjeća nekakvo solarno svjetlo na kraju tunela, rekao je Berić.

GLAS: Da bi satira imala umjetničku vrijednost, mora izbjeći puku uvredu ili neprovjerenu informaciju. Koliko je danas teško održati tu tanku granicu u vremenu u kojem se sirova agresija i banalnost često miješaju sa satirom?

BERIĆ: Satira mora da ukazuje na negativnosti i na promašaje i ne smije u sebi sadržavati bilo kakvu navijačku strast. Navijanje je tupi ugao satire. Satira ne smije biti ni primitivna, psovačka, pa ni uvredljiva u smislu personifikacije i individualizacije. Ne samo da pokušavam da izbjegnem te zamke već se i trudim da moje satirično stvaralaštvo ima stila, da bude na ivici incidenta, ali i da nikada ne pređe granicu ukusa. Teško je sve to postići jer između svega toga na što treba paziti veoma je tanka granica, a iza nje je ogromna provalija u koju kad jednom padneš teško da ima povratka. Tad prestaje književnost i počinje zabavluk. Agresija i banalnost nisu dijelovi mozaika koji bi na kraju trebali imati za rezultat vrhunsku satiru. Vrhunska satira mora da ima i nešto između redova i nešto što će tjerati na razmišljanje.

GLAS: I pored impresivnog satiričnog opusa, Vi sebe i dalje primarno smatrate liričarem. Kako u Vama sarađuju ta dva naizgled potpuno različita svijeta, i da li ta razlika postoji samo u oku književne struke jer sudeći po knjizi "Kontrarevolucija" poezija i satira idu sasvim prirodno jedno uz drugo?

BERIĆ: Ja to posmatram kao dva paralelna svijeta koji se ipak negdje dodiruju. Svijet M. B. Romanova i svijet Miladina Berića. Kad se Miladin Berić ušunja u M. B. Romanova to je jedan svijet pun svitaca i leptirova, za razliku od svijeta Miladina Berića koji je pun bumbara, stršljena i posebno obada. Počeo sam kao liričar i u svemu vidim liriku, što je jedan vid utopije. Čak mislim da i u mojoj satiri pogotovo pjesničkoj, ima te nekakve neizostavne lirike, koju ne samo da ne mogu nego i neću da se riješim. Neke okolnosti, a ne treba puno pogađati koje, s obziom da znamo u kakvom okruženju živimo, uticale su na mene da se nakon prve tri lirske knjige okrenem satiri. Ili još bolje da se satira okrene meni našavši plodno tlo. Kako je tonulo društvo tako sam i ja tonuo u satiru koja danas preovladava u mom stvaralaštvu. Kao pjesnik logično je da mi je kao satirični oblik omiljena satirična pjesma, koja je na srpskom prostoru ipak zanemarena u odnosu na aforizam i satiričnu priču. Od "Laku noć propali studenti" do "Kontraevolucije" prošlo je preko dvadeset godina i nekoliko naslova satirične poezije, tako da mi se sve više satirična poezija uvlači pod kožu i ne samo da uživam dok je pišem, već i dok je govorim. Tanka je linija u svemu, tako da i neke pjesme koje smatram lirskim imaju satiričnih elemenata i obrnuto, moguće da je više i ne mogu odrediti tu liniju, odnosno granicu. Ovdje gdje smo izgubili bilo koji vid granice.

GLAS: Izjavili ste jednom prilikom da smo u posljednjih tridesetak godina prešli put od Jovana Jovanovića Zmaja do Zmaja od Šipova. Kako smo kao narod dozvolili da nam "zadrugari i političari" utvrđuju moralne norme i postoji li način da se ta kulturna i etička horizontala ponovo ispravi?

BERIĆ: Sve smo uspjeli uništiti, čak i ono što nismo nikako smjeli, a to je školstvo. Posljedice su više nego očigledne, tako da na pitanje đacima ko je bio Zmaj, prva asocijacija u 95% slučaja biće onaj iz Šipova. Sa obrazovanjem se srozala i kultura tako da smo na dnu, ako ne i potpalublju. Sve je to posljedica onoga što nam se nudi na svakom koraku, jednom riječju opšta agresivna pinkizacija društva. Poslužiću se aforizmom. Sve šuplje srpske glave odzvanjaju na istia način: Pink, Pink, Pink... Naravno nije sve tako ružičasto i do Pinka, ali je on personifikacija naše opšte propasti. Nema više ništa prirodnog sve je silikonsko i podmetnuto kao nekakve zapadne vrijednosti koje prioritet daju širenju materije (tijela), a ne duha. Pukle su sve moralne norme i ide se kao opštoj zombizaciji koja je u susprotnosti sa bilo kojim vidom obrazovanja. Da bi se sve to vratilo na fabrička podešavanja u prvom planu potrebna je vrhunska strategija koju jedino mogu napisati oni koji su u drugom planu, ali kome to objasniti.

GLAS: Djeca danas prerano dolaze do informacija koje emotivno i intelektualno ne mogu da selektuju, što se negativno odražava na njihovu kreativnost. Kako spasiti mlade generacije od tog virtuelnog "zombizma" i kako ih vratiti istinskoj umjetnosti i prirodi?

BERIĆ: Danas se informacije, ili još bolje dezinformacije, uglavnom dobijaju sa društvenih mreža, a ne iz škole, što pored svih drugih nedaća znači da su učitelji, nastavnici, profesori izgubili kredibilitet, a s kredibilitetom i borbu. Što je najgore najamanje je do njih. Sada ću se gorko našaliti. Normalno da policajci imaju veću platu od profesora. Djecu više uči ulica nego škola. O nekoj kreativnosti ne treba ni pričati, djeca koja su navikla na internet, a u posljednje vrijeme i vještačku inteligenciju, teško da bez telefona mogu da napišu dvije prostoproširene rečenice pa čak i da pomnože dav broja. Rješenje je da krenemo od nule. Sve počinje od vrtića i od vrtića moramo da pravimo totalan zaokret u obrazovanju. Kako se to može uraditi ne znam, pogotovo ako uzmemo u obzir način na koji je dobar dio novopečenih roditelja došao do diplome, što nikako ne može biti dobar primjer njihovoj djeci. Još ako uzmemo da nas uče da je je partijska knjižica važnija od istinski stečene diplome, onda je jasno ko dan da smo u mraku. Finasiranje obrazovanja i kulture mora biti jedan od glavnih prioriteta, a ne posljednja rupa na svirali. Sve ovo nabrojano su moje omiljene teme kao satiričara, ali pitanje koliko ljudi razumiju o čemu ja pišem.

GLAS: Da li je vladavina straha ono što ljude drži u ropskom položaju i utiče na to da se čovjek boji sopstvene riječi? Da li je strah usađen u naš mentalitet i zašto je autocenzura kod nas postala opasnija i destruktivnija od same institucionalne cenzure?

BERIĆ: Strah je dio našeg mentaliteta koji prenosimo s koljena na koljeno. Nije to samo strah od riječi, već su tu sublimirane mnoge vrste strahova. U onom društvu koje je bilo autoritativno, a opet u neku ruku i više demokratsko nego ovo, riječi su mogle mnogo da koštaju svog autora (da je odležao aforizam ne bi autor). Danas je to u manjem obimu, iako su mogućnosti plasiranja satire mnogo veće, ali ipak postoje u nekom drugom obimu. Današnji satiričari neće završiti na Golom otoku, ali će završiti golog (praznog) džepa jer će im mnogo vrata biti zatvorena, pogotovo ako nisu na pravoj strani. Taj strah mnoge autore tjera da autocenzuru koja može biti nekad dobra, ali isto tako i pogubna za autora koji gubi nit oštrice, nit koja ga čini satiričarem. Kad jednom pređeš taj Rubikon nisi više Cezar.

GLAS: Šta je ono što Vam, uprkos svemu, vraća optimizam? Da li je taj osmijeh koji svojim radom vraćate običnom čovjeku, ujedno i jedini preostali lijek protiv opšte propasti?

BERIĆ: Bez obzira na sva naša potonuća moramo vjerovati u bolje sutra. Koliko god ukazivali na negativnosti mi satiričari smo tu i da nasmijemo pa bilo to i gorko. Nema ništa zdravije od osmijeha, to je lijek za sve bole, a bar smo se mi navikli šaliti na račun svoje muke. Kad pročitamo one koji su nas doveli dovdje počećemo i da čitamo i na taj način doći do bilo kakve svijesti. Valjda ćemo se i mi jednom osvijestiti, vrijeme je.

GLAS: Vaše posljednje dvije knjige bave se satirom i aforizmima, a od "Splava tišine" prošle su gotovo dvije godine. Kada se oštrica humora "istupi", može li lirska poezija ponovo postati sredstvo za pripremu novog "oružja", za rat u kojem pobjede nema, ali se od borbe ne smije odustati?

BERIĆ: Splav tišine je ono čime plovim između Scile i Haribde i Sodome i Gomore. Nestane li M. B. Romanova, odnosno liričara u meni nema ni mene. Kada život budemo posmatrali sa njegove ljepše lirske strane dobićemo taj naš unutrašnji rat. Kada se opet uz šapat Vrbasa bude čuo Jesenjin, Prever ili Antić umjesto nekakvog mumlatorskog repovanja biće nade za nas. Inače nas čeka sudbina nagovještena u onoj proračanskoj pjesmi "Par godina za nas", benda koji postoji još samo u snovima. Sad sam opet u nekoj lirskoj fazi gdje lirikom pokušavam da razmrsim Gordijev čvor između našeg prošlog i našeg budućeg. Bez obzira što taj čvor još niko nije razmrsio moje je da pjevam jer to hoće onaj liričar u meni.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.