Strategija Južnog krila

Mihajlo Vujović
Strategija Južnog krila

U julu ove godine održaće se NATO samit u Vašingtonu. Na tome skupu neće se samo proslaviti 75 godina od nastanka, već će se, između ostalog, najvjerovatnije usvojiti i strategija Južnog krila NATO-a.

Jedna od tri komande združenih snaga na operativnom nivou NATO-a (JFC – Joint Force Command) nalazi se u Napulju, u Italiji. Zadužena je za planiranje i vođenje NATO operacija različitog tipa i obima na svome Južnom krilu. Južno krilo NATO-a pokriva prostor Mediterana, zemalja zapadnog Balkana i Crnomorskog regiona. U NATO terminologiji kada se kaže da je neka formacija združenog (Joint) sastava onda se podrazumijeva da u svome sastavu ima sva tri vida vojske (kopnena vojska, vazduhoplovstvo i mornarica). Oni ih nazivaju komponentama.

Zašto se pojavila potreba da se po prvi put u istoriji NATO-a donosi strategija Južnog krila? Ovu inicijativu je pokrenula Đorđa Meloni na samitu u Viljnusu, u Litvaniji 2023. godine, ističući da problemi i izazovi sa kojima se susreće Južno krilo nisu samo problemi Italije, već su ujedno i problemi čitavog Saveza. 

Ova ideja je posebno dobila na značaju nakon novog izraelsko-palestinskog sukoba i problema plovidbe kroz Crveno more. U uslovima kada je zbog rata u Ukrajini težište aktivnosti Alijanse usmjereno na Istočno krilo, pojavila se opasnost da se preko Južnog krila, ispod žita, uvuku mnoge prijetnje zemljama članicama. Nestabilnost na Bliskom i Srednjem istoku, sjeveru Afrike, na Kosovu i Metohiji i BiH dovode do toga da političke, ekonomske, bezbjednosne i demografske prijetnje postaju vidljivije i očiglednije, a već proizvode značajne negativne posljedice po NATO članice.  

Po podacima Međunarodne organizacije za migracije broj migranata koji uglavnom preko Južnog krila ulaze na tlo Evropske unije iz godine u godinu znatno raste. U 2021. u EU je ušlo 151.417 migranata, u 2022. godini 186.620, a u 2023. godini 286.122. Pokazalo se da je među njima na tlo zemalja članica NATO-a ušao veliki broj migranata sa vještinama i iskustvom vođenja borbenih dejstava i terorističkih akcija. Namjera Zapada je da spriječi i ograniči ulazak migranata i stavi pod bezbjednosnu kontrolu sve one koji se već nalaze na tlu Evrope. Vjeruje se da Rusija ima kontrolu nad cijelom migrantskom rutom od Gvinejskog zaliva do Sredozemlja i da bi, po potrebi, mogla da otvara i zatvara slavinu u tome toku.

“Čuvari mora”

Pošto su nakon izbijanja rata u Ukrajini zemlje članice NATO-a uvele restrikciju za uvoz ruske nafte i prirodnog gasa, značajno su povećale uvoz ovih proizvoda  iz MENA regiona (Middle East and North Africa). Naročito je povećan uvoz nafte iz Libije, Saudijske Arabije i Iraka, a prirodnog gasa iz Alžira, Libije i Katara. Zbog toga se postavilo pitanje bezbjednosti plovnih puteva u Mediteranskom moru, gdje se već sada odvija oko 25 odsto ukupnog svjetskog pomorskog trgovačkog saobraćaja. Još od 2016. godine NATO u Mediteranu sprovodi operaciju “Čuvara mora” (Operation Sea Guardian) i kroz strategiju Južnog krila ova operacija bi mogla da proširi svoje zadatke.

NATO članice naročito zabrinjava ponašanje Rusije u MENA regionu. Ruska država je u potpunosti preuzela kontrolu nad “Vagner” grupom nakon stradanja njenog osnivača Jevgenija Prigožina, a primijećeno je njeno značajno prisustvo u Libiji, Maliju i Sudanu. “Vagner” grupa u tim zemljama regrutuje hiljade plaćenika, naoružava ih i obučava. Veliki je i politički uticaj Rusije na vlade tih zemalja. Procjenjuje se da bi Rusija mogla da aktivnosti “Vagner” grupe usmjeri u pravcu formiranja afričkog korpusa, vojne formacije koja bi potencijalno bila u mogućnosti da oformi ruske vojne baze na afričkom kontinentu. Na Zapadu se procjenjuje da Rusija ima velike ambicije da usidri svoje interese i u Nigeru, Čadu i Burkini Faso.

Pored ovoga Rusija ima pomorske baze u Siriji, u Tartusu i u Latakiji u kojima je lociran Mediteranski skvadron sa podmornicama, krstaricama i fregatama. Pošto je istočni dio Libije pod kontrolom fild maršala Kalifa Haftara, a intenzivirani su kontakti između njega i Rusije, velika je bojazan na Zapadu da će Rusija rasporediti svoje nuklearne podmornice u luke Torbuk ili Sirt. To bi dramatično pojačalo ruski uticaj u središnjem Sredozemlju i dovelo nuklearne projektile na nekoliko stotina kilometara od NATO zemalja. Trenutno u Libiji se nalazi oko 800 pripadnika ruskih specijalaca koji pomažu Haftaru u rukovanju u vezi sa sistemom protivvazdušne odbrane. Britanci vjeruju da ruske pomorske baze u Siriji uspješno kontrolišu sa Kipra, iz svojih vojnih baza Akrotiri i Dekelija, gdje su Amerikanci sedamdesetih godina prošlog vijeka instalisali radarski sistem nazvan “Cipela kobre”, odakle kontrolišu sve vazduhoplovne i raketne aktivnosti na jugozapadnom dijelu Rusije. Ako bi se podmornice dislocirale u Libiju, onda bi izašle ispod nadzora tih baza na Kipru.

U izradi strategije Južnog krila pojaviće se nekoliko izazova. Prvo, što će izvjestan broj zemalja, kao što su Poljska, Litvanija, Estonija i Letonija, svjesni limita NATO resursa, tražiti da se zbog neizvjesnosti rata u Ukrajini ne odvlače snage sa Istočnog krila radi jačanja bezbjednosti na Južnom krilu. Drugo, što unutar samog NATO-a nema saglasnosti o prirodi prijetnje oko koje bi se Savez angažovao. Neke od zemalja zagovaraju angažovanje Saveza kod svih oblika bezbjednosnih prijetnji, dok npr. Francuska zagovara isključivo angažovanje u slučaju teritorijalne ugroženosti, pravdajući to time što za taj oblik odbrane nema alternative NATO-u. Treće, NATO nema kapacitete i instrumente sa kojima bi mogao da utiče na razvoj demokratije, jačanje vladavine prava ili da doprinese ekonomskom razvoju zemalja na rubu Južnog krila. On je u svojoj osnovi, ipak, vojna alijansa. Zato bi se moglo zatražiti produbljivanje saradnje kroz uspostavljeni Mediteranski dijalog i Istanbulsku inicijativu o saradnji.

Najgori scenario

Strategija Južnog krila neće preskočiti ni region zapadnog Balkana. Gotovo je izvjesno da će se istaći da je Alijansa posvećena miru, stabilnosti i smanjenju “malignog” ruskog uticaja u regionu. NATO odlično zna da su ne samo rukovodstava, već i ogromna većina naroda u Srbiji i Republici Srpskoj  emotivno i razumom vezani za Rusiju. Zapadu je važno da se o imovini u BiH odlučuje na državnom nivou. Da li je to radi rudnog bogatstva, kako se tvrdi u Republici Srpskoj, ili su neki drugi vojnostrategijski razlozi, ne može se sa velikom sigurnošću tvrditi. NATO je godinama insistirao da se lokacije gdje se nalaze razmještene jedinice i štabovi OS BiH uknjiže na državni nivo. Pošto se Republika Srpska tome suprotstavila, pronađen je način da se preko Ustavnog suda sva imovina, a ne samo vojna, proglasi državnom. Suprotstavljanje oduzimanju imovine od strane Republike Srpske će i dalje biti predstavljano kao separatističke aktivnosti koje su ozbiljna prijetnja miru. Vjerovatno će se za početak preduzimati političke i finansijske mjere protiv Republike Srpske. Trenutno najvidljivija politička mjera ogleda se u procesu političkog uklanjanja predsjednika Republike Srpske uz pomoć Visokog predstavnika i Suda BiH. Presuda Suda BiH protiv Milorada Dodika i zabrana njegovog političkog djelovanja dovela bi do političke izolacije predsjednika Republike. Niko od aktuelnih političara koji priznaju Visokog predsjednika ne bi smio da komunicira sa njim. Da li Republika Srpska ima plan za takvu situaciju? Da li je razrađen plan građanske neposlušnosti u slučaju da sila nastavi ili intenzivira aktivnosti kada je riječ o ukidanju nadležnosti Srpske? Da li eventualno proglašenje nezavisnosti Republike Srpske ima predviđene instrumente da se stvari mirno dovedu do kraja? Gdje je granica preko koje bi se izazvala oružana intervencija prema  Srpskoj? Može li se sa sigurnošću kazati da do toga neće doći? Ko će, osim međunarodnog prava, da stane u zaštitu Srpske? A znamo da  međunarodno pravo i nije neka velika uzdanica. Sjedinjenim Američkim Državama nije neophodna nikakva formalna odluka NATO-a da unilateralno bombarduje npr. Palatu predsjednika Republike. Ko će ih spriječiti da proglase da se prema SAD preduzimaju neprijateljske mjere baš iz te zgrade? Nadati se da rukovodstvo Srpske ima pripremljene odgovore i planove za najgori mogući scenario, a da se sačuva mir i sloboda građana Republike.

Na Srbiju će se i dalje vršiti pritisak da kroz diplomatske pregovore proguta priznanje nezavisnosti Kosova. Nastaviće se povećanje prisustva NATO snaga u regionu, radi daljih planova prema Rusiji i potrebe potpunog kontrolisanja snaga iza leđa. NATO je već povećao svoje vojno prisustvo na Kosovu za dodatnih 1.000 vojnika. Pri kraju je izgradnja NATO vazduhoplovne taktičke baze u mjestu Kučova u Albaniji. U toku je formiranje multinacionalne borbene grupa od 5.000 ljudi u Bugarskoj.

Međutim, ko zna? Možda se svi planovi promijene ako Tramp pobijedi na predsjedničkim izborima u SAD? Ipak, bilo bi mnogo rizično, a možda i pogubno ako bi se računalo samo na tu kartu.

(Autor je magistar politikologije i penzionisani brigadir OS BiH i pukovnik VRS)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

Klisurine iz pakla
Klisurine iz pakla
Ozdravljenje društva
Ozdravljenje društva
Kenan, SAD i NATO
Kenan, SAD i NATO
Kineski planovi
Kineski planovi
Dobri smo mi kakvih ima
Dobri smo mi kakvih ima
EU i/ili BRIKS
EU i/ili BRIKS
Prošli su aprili
Prošli su aprili
Ahilove pete NATO saveza
Ahilove pete NATO saveza
Terorizam
Terorizam
Litijum
Litijum
Strateško planiranje
Strateško planiranje
SAD i NATO
SAD i NATO
Godine čekanja
Godine čekanja
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana