Sa zapada ništa novo

 Meni je žao Evropske unije. Oni su u puno gorem stanju od nas. Nadam se da im mi možemo pomoći”, na konferenciji za novinare nakon sastanka. Bilo je to ponavljanje - ne, ne, ne, ne, ne i ne, kao bilans samita EU - zapadni Balkan, koji je u četvrtak (23.6. održan u Briselu. Mediji su izvijestili - nema početka pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, nema liberalizacije viznog režima za Kosovo, ništa od kandidatskog statusa za Bosnu i Hercegovinu, nema napretka u pregovorima Crne Gore s Unijom. Nema napretka ni u slučaju Srbije oko uvođenja sankcija prema Rusiji.

“Ionako nisam očekivao ništa od ovog samita”, rekao je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, prevedeno: region nije ništa dobio, a ništa mu nije ni ponuđeno. “To zavisi od političke i geopolitičke situacije. Videlo se sada da možete dobiti status kandidata, da u smislu pripreme niste ništa uradili, (Ukrajina i Moldavija) kada je u geopolitičkom interesu EU, a da oni koji su mnogo više učinili kao Severna Makedonija, Albanija i BiH nisu dobili ništa”, objasnio je Vučić.

Zapadni Balkan ne napreduje kada je riječ o pitanju integracija i za to je uglavnom kriva politika Evropske unije, kaže Gerald Knaus, direktor berlinskog trusta mozgova ESI, koji često boravi u regionu Balkana i smatra da “magnet” mogućeg članstva polako gubi sjaj u zemljama regiona: “Svaka razumna osoba koja vjeruje u evropsku budućnost regiona očajava zbog tog načina djelovanja Evropske unije. To stanje očaja rezultuje apatijom, a sljedeća faza je onda cinizam. I na kraju ljudi jednostavno odustaju.”

Riječ koja laže

U “Nezavisnim novinama” od 11.6.2010. pisao sam: “Francuski sociolog Edgar Moren prisjećao se vremena nakon Drugog svjetskog rata, pa je 1964. godine u tekstu pod naslovom: 'Evrope više nema', napisao: 'Za mene, za nas, Evropa bijaše riječ koja laže'“. Balkanske zemlje koje su ostale izvan Evropske unije sada su u prilici da testiraju ostvarljivost evropskih uvjeravanja da bi “EU bez zapadnog Balkana zauvijek imala razočaranu i obeznađenu rupu u blizini svog središta”, kako je 2. juna 2010. u Sarajevu rekao britanski ministar spoljnih poslova Vilijem Hejg. Na toj dugo i pompezno najavljivanoj tročasovnoj konferenciji pod nazivom - “Evropska unija i zapadni Balkan - visoki nivo sastanka” (!?), učestvovalo je 48 delegacija. Veliki trud koji je uložila Španija kao zemlja predsjedavajući Evropske unije u organizovanje ovog skupa, biće upamćen jedino po učešću ministara inostranih poslova Srbije i privremenih vlasti Kosova, uz pratnju UNMIK-a.

Poslije svih građanskih ratova na prostoru bivše Jugoslavije krenuli su procesi pomirenja, podsticani evropskom perspektivom cijelog Balkana. Oni koji su bili u Istočnom bloku imali su više sreće, jer su nagrađeni odlukama o ulasku u Evropsku uniju, a da se nije previše zagledalo u ispunjavanje uslova. Bivše jugo-republike su razvrstane na različite stepenike, što je više bio rezultat političkih odluka, a manje ocjena ispunjenosti uslova. Najgore prolazi Bosna i Hercegovina, zato što nema koncepta održanja ove zemlje sa nasljeđem međunacionalnog rata i stranim protivpravnim protektoratom u čijem održavanju aktivnu ulogu ima i Evropska unija.

Što se tiče punopravnog članstva zemalja zapadnog Balkana u EU, da se ne lažemo. Nakon što Hrvatska dobije članstvo, neće biti novih članica Evropske unije do iza 2020. godine. Tu istinu ne može promijeniti prenemaganje Brisela i pojedinih članica EU o zabrinutosti stanjem u regionu. Povremena glumatanja poput sarajevske konferencije, poslije decenije približavanja, tek potvrđuju da je to “dugoročan (!) cilj Evropske unije”, kako kaže ministar Hejg. Niko ne zna kakva će biti politička i ekonomska konfiguracija Evrope i svijeta nakon 2020. godine. Najvažnije članice EU su najveći stvarni protivnici proširenja, iako javno pričaju drugu priču. Njihove vlade pažljivo osluškuju javno mnjenje i biračke poruke svojih građana uplašenih za egzistenciju u godinama recesije i krize koja će trajati. Kako piše evropska štampa,           Njemačka se, energičnije predstavljajući nacionalne interese, hladi prema Evropskoj uniji. Niko ne žudi za novim članicama, jer se plaše za svoju budućnost. Klatno prosperiteta i moći kreće se ka mnogoljudnim državama bogatim resursima. Otud uspon Kine, Rusije, Indije, Brazila, koji sve više postaju motori globalnog razvoja. Uz to, SAD kao uvijek najmoćnija država svijeta i Japan, kao privredna velesila, ilustruju prednost države nad međudržavnim asocijacijama. Zato klatno ne ide na stranu Evrope, koja bez obzira na stepen ujedinjenosti, ne može biti nadnacionalna država.

Ostaje neriješeni zapadni Balkan, na sredini puta. Konstatacija italijanskog ministra inostranih poslova Franka Fratinija izrečena prije sarajevske konferencije: “Ukoliko se balkanske zemlje ne integrišu u EU, mogu promijeniti svoj smjer. Sa pažnjom se trebaju posmatrati aktivnosti i prisustvo Turske u ovoj regiji. EU ka sebi treba povući zemlje zapadnog Balkana. Ukoliko se to ne učini, neke druge sile će stupiti na scenu”.

To je napisano prije 12 godina.

Poslije šest godina - isto

Ponovo sam 27. juna 2016. U “Glasu Srpske” pod naslovom “Evropa - riječ koja laže”, pisao:

“Velika Britanija je ove, 2016. na referendumu odlučila da izađe iz Evropske unije i ostavi ogromnu rupu u srcu EU, ali i cijelog zapadnog svijeta, koji je upotrijebio najtežu artiljeriju da zaustavi izlazak Britanije. Rupa još nije toliko vidljiva, ali će se crnilo širiti kako vrijeme bude odmicalo. Ne samo zbog najave izlaska drugih država, koje preispituju svoj ostanak, već i ozbiljnih nagovještaja prekompozicija Britanije - Irske - Škotske, Španije - Katalonije, Italije - Južnog Tirola i drugih. Posljedice svake vrste biće direktne i indirektne. Sada nesagledive. “Bregzit” je u osnovi pobuna protiv briselske administracije, koja je izrasla u svojevrsnog monstruma ili frankenštajnovsko čudovište, kako to neuvijeno kaže Martin Šulc, predsjednik Evropskog parlamenta. Šulc se pridružio žaljenju zbog izlaska Britanije, svjestan da ovo nije samo tehnički nokaut, već mnogo jači tresak. Da se vratimo našoj be-ha stvarnosti i podijeljenom društvu. Godinama su bošnjački političari uživali podršku zapadnih struktura, što onih u Sarajevu, što u pojedinim zemljama, da su ravnopravniji u odnosu na ravnopravnost Hrvata, a pogotovo Srba. Status žrtve i morbidni brend “Srebrenica” (kako ga naziva zauvijek otišli pametni Bosanac Aleksandar Hemon, živeći u Kanadi i Americi), etničko čišćenje i genocid nad Bošnjacima, veći od holokausta, stvorili su skoro narkomansku zavisnost. Malo-malo pa bošnjačke političke, medijske, vjerske, estradne strukture zahtijevaju da interveniše OHR, strane ambasade, PIC kao samoizabrano tijelo samoizabranih zemalja. Traže kaznu za Republiku Srpsku, Dodika, Vladu i ministre Srpske, oficire i kuvare Vojske Srpske, itd. Neki stranci se tome uspiju oduprijeti, pa uteknu na vrijeme, neki u neformalnim razgovorima ne kriju ogorčenje pritiscima kojima su izloženi u Sarajevu, neki to i napišu u svojim oproštajnim tekstovima. Tužilaštvo SDA je instrument zastrašivanja i progona svih onih koji ne salutiraju bošnjačkoj, muslimanskoj BiH. Tako smo došli do najvećeg i najgoreg sadržaja bjesomučne trgovine žrtvama građanskog rata. Bošnjaci godinama od svjetske javnosti traže donošenje rezolucija o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici i cijeloj BiH, etničkom čišćenju, srpskim zločinima. Prema onome što je procurilo iz popisa ispada da je Bošnjaka procentualno više nego prije rata, a Srba manje. Ne zaboravljamo da je “dobronamjerna” Velika Britanija u Savjetu bezbjednosti UN 2015. podnijela rezoluciju o genocidu nad Bošnjacima, kao što ne zaboravljamo principijelni veto Ruske Federacije na takvu podvalu. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju zaključen još 2008. godine malo je dobroga donio BiH. Poslužio je za pritiske i ucjene za otvaranje granica i slobodnu trgovinu koja uništava i ono malo ekonomije koja se počela dizati poslije rata. Brisel nije briga šta će biti sa našom ekonomijom i životnim standardom, zabranjujući nam i uobičajene uvozne takse za njihove poljoprivredne i prehrambene proizvode koje oni obilno subvencionišu iz evropskog budžeta. Uostalom, kada guše svoje članice poput Grčke, neće biti bolji ni prema potencijalnim kandidatima za članstvo. Sada još i traže da i takav ne baš povoljan sporazum BiH dodatno olabavi sa još više štete za nas.”

Jun 2028. godine

Za šest godina možda će biti dovoljno napisati samo jednu rečenicu: “Nema više ništa od onoga što je nekada bilo”.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.