Raštimovani orkestar

 Ove godine, od 16. do 18. februara, u minhenskom hotelu  “Bajerišer hof”, održana je šezdeseta po redu. Na konferenciji se okupilo preko 800 učesnika, od kojih je preko 450 donosilaca odluka na visokom nivou, bilo državnom, bilo u okviru međunarodnih organizacija ili institucija. Konferenciju su svojim prisustvom počastvovali veliki broj predsjednika država i vlada, ministara inostranih poslova, čelnika međunarodnih organizacija i institucija, predstavnika nevladinih organizacija koje se bave pitanjima sigurnosti, tink-tank organizacija i brojni bivši zvaničnici, kao što su Hilari Klinton, Džon Keri i Karl Bilt.

Na konferenciju je došao krem zapadnog svijeta, ali i opozicioni predstavnici Bjelorusije, Volodimir Zelenski, Julija Navaljna, iranski aktivisti protiv zvanične vlasti, palestinski predsjednik vlade... Na konferenciji je aktivno učestvovao i izraelski predsjednik i njegova supruga Mišel Hercog, kao panelista na temu: “Seksualno nasilje kao oružje”. Uočljiva je bila uloga i afričkih i bliskoistočnih zemalja, ali i predstavnika Indije i Latinske Amerike. Posebno je bilo vidljivo prisustvo kineskog ministra inostranih poslova Vang Jia. Po riječima organizatora niko od ruskih zvaničnika već drugu godinu nije pozvan, jer nisu pokazali interes za smisleni dijalog. Bilo je ideja da se konferencija održi na nekom drugom mjestu sa više prostora, ali je organizator odlučio da se održi upravo u hotelu sa ograničenim prostorom, kako bi se tokom konferencije što više učesnika međusobno sreli i pričali. Inače, moto konferencije je bio “Dijalogom do mira”. Konferenciju je otvorio generalni sekretar UN Antonio Gutereš, a predsjedavao je ambasador Njemačke u Ujedinjenim nacijama Kristof Hajzgen.

Bezbjednost

Organizator se potrudio da se kroz tri dana razmotri nekoliko važnih globalnih aspekata bezbjednosti: globalna bezbjednost, međunarodni poredak i Evropa u svijetu. U planovima organizatora od preko 50 panel diskusija, ili okruglih stolova, bila je predviđena samo jedna o bezbjednosti Balkana, a na njoj su kao panelisti dali svoj doprinos predsjednik vlade Albanije Edi Rama, predsjednik Crne Gore Jakov Milatović i predsjednik Sjeverne Makedonije Stevo Pendarovski. Na panelima su kao publika, kroz postavljanja pitanja, mogli da učestvuju ili diskusiju svi učesnici konferencije koji su bili zainteresovani za određenu temu. Ovo je, takođe, bila prilika da se organizuju brojni bilateralni susreti između državnika i predstavnika međunarodnih organizacija. Ti bilateralni susreti se zakazuju prije početka, ali i tokom same konferencije.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je, takođe, bio učesnik konferencije, mada nije bilo predviđeno da aktivno učestvuje na bilo koju temu kao uvodničar u panel diskusijama. On je konferenciju iskoristio da organizuje bilateralne sastanke sa britanskim ministrom inostranih poslova Dejvidom Kamerunom, sa evropskim komesarom za budžetska pitanja Johanesom Kanom, sa predsjednicom Evropske komisije Ursulom fon der Lajen, sa predsjednicom Evropske banke za obnovu i razvoj Odil Fransoa Reno Baso i sa predsjedavajućom Savjeta ministara BiH Borjanom Krišto.

Na konferenciji su dominirale tri teme: problemi oko rata u Ukrajini, sukob Izraela i Palestine i pitanje bezbjednosti Evrope u cjelini. Konferencija se održala u sjeni dva događaja koja su se desila prije nje: izjava Donalda Trampa da ne bi branio nijednu NATO zemlju koja ne izdvaja sredstava za svoju odbranu u onoj mjeri u kojoj su se obavezali i smrt Alekseja Navaljnog u zatvoru u Rusiji. Predsjedavajući konferencije Kristof Hajzgen je izjavio da je Tramp u pravu, jer i Njemačka i mnoge druge zemlje, iako su se obavezale, nisu do sada izdvajale dva odsto od BDP-a za odbranu i da će to ubuduće ispraviti. Osnovna briga na Zapadu je da li će se, ako Tramp pobijedi na izborima, a sve je izvjesnije da hoće, SAD povući iz odgovornosti za bezbjednost Evrope. Samim tim bi se i Sjevernoatlantski savez doveo u pitanje. Cijeni se da se nema dovoljno vremena za izgradnju evropskih odbrambenih sistema, uključujući i evropski nuklearni kišobran. Američki državni sekretar Entoni Blinken je učesnike konferencije uvjeravao da će, bez obzira na ishod izbora u SAD, Amerika ostati privržena evropskoj bezbjednosti.

Julija i Volodimir

Smrt Alekseja Navaljnog je u velikoj mjeri ubila psihološki efekat Putinovog intervjua američkom novinaru Takeru i ulila novi momentum u korist Zapada. Bilo je vrlo vidljivo učešće Aleksejeve supruge Julije, za koju se procjenjuje da bi mogla da nastavi svoje opoziciono djelovanje u Rusiji još snažnije i poletnije nego što je to Aleksej radio.

Volodimir Zelenski, u uslovima velikih problema u svojim oružanim snagama, svjestan neizvjesnosti nastavka pomoći iz SAD, zavapio je kod evropskih zemalja da ga ne ostave na cjedilu. Trenutno rješenje se vidi u bilateralnim sporazumima sa pojedinim evropskim državama. U međuvremenu sklopljeni su dugoročni bilateralni sporazumi o vojnoj pomoći sa Velikom Britanijom, Njemačkom, Francuskom i Švedskom.

Bosnu i Hercegovinu su na konferenciji predstavljali:  Kristijan Šmit, Denis Bećirović, Željko Komšić, Elmedin Konaković i Borjana Krišto sa svojim savjetnicima i saradnicima. Republiku Srpsku, opet, nije predstavljao niko. Delegacija BiH je i bez zvaničnika iz Srpske djelovala kao raštimovani klavir. Djelovalo se u četiri različita pravca. Dva člana Predsjedništva su se sastala u odvojenim susretima sa specijalnim predstavnikom premijera Ujedinjenog Kraljevstva za zapadni Balkan lordom Stjuartom Pičom gdje su i jedan i drugi zatražili pomoć zbog neustavnog i antidejtonskog djelovanja “entiteta RS”.  Borjana Krišto je imala svoje bilateralne susrete sa Hrvatima, Austrijancima i Srbima, a Konaković je djelovao po svome planu prema Miroslavu Lajčaku i generalnom sekretaru OEBS-a. Mada planom nije bilo predviđeno, Bećirović je bio uvodničar jednoga panela na temu suzbijanja sivih zona na prostoru Evrope. Tom prilikom nije propustio da naglasi da je najbolji način suzbijanja sivih zona prijem BiH u punopravno članstvo NATO-a.

Izolacija i samoizolacija

Zašto na konferenciji nije bilo predstavnika Republike Srpske? Ako srpski član Predsjedništva nije ni dobio poziv za učešće, već samo ostala dva, onda je to vrlo ozbiljna poruka političke izolacije Republike Srpske, nad kojoj se dobro treba zamisliti. Ako je poziv bio upućen na Predsjedništvo, a Željka Cvijanović odlučila da ne učestvuje, onda Republika Srpska sama sebe izoluje i izbjegava izvanredne prilike gdje se i u formalnim i u neformalnim susretima sa važnim ljudima u svjetskoj politici moglo predstaviti da se, na primjer, odbranom imovine Republike Srpske brani Dejtonski ustav BiH i da nametanje zakona od strane visokog predstavnika u 21. vijeku predstavlja oblik kolonijalnog ropstva jedne suverene evropske države, članice Ujedinjenih nacija.

Moglo se predstaviti da upravo takvi akti ugrožavaju bezbjednost, suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Gotovo je sigurno da kada istovremeno predsjednik Republike Srpske, u vrlo nesrećnom tajmingu, vrši zvanične posjete zemljama koje konferencija u Minhenu definiše kao najveće prijetnje svjetskom miru, mnogi bi željeli bilateralan susret sa Željkom Cvijanović, kako bi, u najmanju ruku čuli izvorno objašnjenje. Možda bi moglo da bude malo i neprijatnih situacija. Ali to je cijena odgovornosti funkcije prema svome narodu. Lako je ići tamo gdje ti svi aplaudiraju. Treba biti spreman da se zbog Republike Srpske suočimo i sa hijenama i sa šakalima koji neprekidno reže. Trebalo je ići na ovu konferenciju, ako ni zbog čega drugog, a ono da se zasmeta ostalim zvaničnicima iz BiH  da se ne raspričaju protiv Republike Srpske. Ovako se u bh. delegaciji sa podsmijehom komentarisalo da je Republika Srpska u nekoj drugoj diplomatskoj ofanzivi. Samo im još nedostaje susret sa Kim Jong Unom kako bi ofanziva bila kompletna. Politika je ozbiljan državotvorni posao u kome je mudrost najpoželjnija vještina, a emocije, bilo da se radi o ljubavi ili mržnji, gotovo redovno dovode do greške.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.