Raštimana BiH

Slavko Mitrović
Raštimana BiH

Potpisujući Aneks 10. Dejtonskog sporazuma strane-potpisnice, Republika Srpska, Federacija BiH, tzv. Republika Bosna i Hercegovina, Srbija i Hrvatska, zatražile su “postavljanje Visokog predstavnika koji će biti imenovan u skladu sa relevantnim rezolucijama Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija”.

Zato je prva rezolucija Savjeta bezbjednosti UN broj 1031, koju je Savjet bezbjednosti UN donio 15. decembra 1995. godine, dan nakon potpisivanja mirovnog sporazuma u Parizu, potvrdila ulogu visokog predstavnika na koju su strane pristale potpisujući Aneks 10. po kome će visoki predstavnik: “pratiti sprovođenje Mirovnog sporazuma; mobilisati i usmjeravati civilne organizacije i agencije; koordinisati njihove aktivnosti.”

Samo jedan

U članu 26. te rezolucije Savjet bezbjednosti UN: “Podržava uspostavljanje visokog predstavnika na zahtjev strana koji će, u skladu sa Aneksom 10 o civilnom sprovođenju Mirovnog sporazuma, pratiti sprovođenje Mirovnog sporazuma i mobilisati i, po potrebi, usmjeravati uključene civilne organizacije i agencije i koordinirati njihove aktivnosti i daje saglasnost na imenovanje g. Karla Bilta za visokog predstavnika.”

Dakle, samo je tada sve bilo po Aneksu 10. i zato je Karl Bilt jedini legalni i legitimni visoki predstavnik strana-potpisnica Aneksa 10. po kome je predviđen SAMO JEDAN VISOKI PREDSTAVNIK. Nakon mirovnih pregovora i parafiranja mirovnog sporazuma i svih 11 aneksa 21. novembra u Dejtonu, u Londonu je 8/9. decembra 1995. godine održana konferencija o implementiranju mirovnog sporazuma, dakle prije nego što je 14. decembra iste godine u Parizu zvanično potpisan Opšti okvirni sporazum za mir u BiH. Tada je mirovna konferencija prerasla u Savjet za implementaciju mira (PIK). U vrijeme donošenja Rezolucije 1031. Savjeta bezbjednosti UN, postojao je PIK, ali se ta rezolucija ne poziva na njega, već na “zahtjev strana”. Sva druga imenovanja visokih predstavnika nakon Karla Bilta su nametana od strane Savjeta za implementaciju mira (PIK). Zato su ta imenovanja podvala i prevara suprotna Aneksu 10. Dejtonskog sporazuma. Treba konstatovati da su  visoki predstavnici nakon Bilta predlagani od strane PIK-a ili još nelegalnije - od njegovog Upravnog odbora, ali su makar imali potvrđivanje od strane Savjeta bezbjednosti UN. Tako su se poslije Bilta izredali Karlos Vestengorp, Volfgang Petrič, Pedi Ešdaun, Kristijan Švarc Šiling, Miroslav Lajčak i Valentin Incko. Svi su oni potvrđeni od strane Savjeta bezbjednosti UN. Obaveza potvrđivanja je bila nesporna za sve pa je i Ustavni sud BiH u svojoj odluci od 8.7.2006. jasno odredio da visokog predstavnika potvrđuje Savjet bezbjednosti UN. Ako se potencira kako su odluke Ustavnog suda BiH konačne i obavezujuće, kako onda može postojati visoki predstavnik bez potvrđivanja od strane Savjeta bezbjednosti UN?

Zanimljiv je tekst u “Komentaru Ustava BiH” koji ima preko 900 strana i brojne autore - strane sudije Ustavnog suda BiH, visoke službenike OHR-a i drugih međunarodnih organizacija. Redakciju su načinili Kristijan Štajner i Nedim Ademović, a izdala njemačka Fondacija “Konrad Adenauer” u Sarajevu 2010. godine. U komentaru na član 6. Ustava BiH kojim je ustanovljen Ustavni sud BiH, stoji i ovo: “Ako bliže pogledamo rezolucije Savjeta bezbjednosti UN koje su donesene u okviru poglavlja 7. Povelje UN, postaje jasno da je Visoki predstavnik organ ustanovljen ugovorom, da on nije podorgan Savjeta bezbjednosti UN te da njegova ovlaštenja prvobitno i ne proizlaze iz aktuelnih rezolucija Savjeta bezbjednosti UN, uprkos tome što imenovanje osobe na poziciju Visokog predstavnika zavisi od odobrenja Savjeta bezbjednosti UN.”

Kristijan idi kući Šmit

Ko je onda Kristijan Šmit? Šta li je on, da prostiš? Propali njemački političar, samozvani visoki predstavnik bez traženja strana potpisnica Aneksa 10. i bez potvrde Savjeta bezbjednosti UN, poštovalac tradicija nacističke vojske i Hitlerovih pilota, koji će ostati zabilježen kao konačni grobar onoga što je preostalo od antidejtonske BiH.

Pravosuđe BiH poštovalac OHR-a

Po Ustavu BiH postoji samo Ustavni sud BiH, sa specifičnim nadležnostima koje se odnose na ustavne sporove. Ima devet sudija - dva Srbina, dva Bošnjaka, dva Hrvata i tri stranca. Iako je Ustav BiH predvidio da se nakon pet godina, zakonom mogu zamijeniti strane sudije, to se još uvijek nije desilo. U Ustavnom sudu BiH je još uvijek troje stranih sudija koje bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava. Čak je i Evropska unija određujući 14 prioriteta koje treba ispuniti BiH da bi joj se kao kandidatu za članstvo u EU, odobrili pristupni pregovori, navela “rješavanje pitanja međunarodnih sudija” u Ustavnom sudu BiH. Brojnost prioriteta koje kao uslove EU postavlja Bosni i Hercegovini pokazuje da se, kao i ranije, zapravo radi o preprekama zbog čega BiH nikada neće postati punopravna članica EU. To me uvijek podsjeti na misao francuskog sociologa Edgara Morena: “Za mene, za nas, Evropa bijaše riječ koja laže.”

U Ustavu BiH nema pravosuđa na nivou BiH, a to je bila velika prepreka unitarizaciji BiH. Zato je OHR smislio kako da obesmisli vladavinu prava propisanu međunarodnim Dejtonskim sporazumom. “Tužilaštvo i Sud BiH” ne postoje u Ustavu BiH, jer BiH nema pravosudnu nadležnost, osim Ustavnog suda BiH. Tadašnji Visoki predstavnik Volfgang Petrič, donio je 12.11.2000.  godine Odluku o osnivanju Suda BiH, navodeći niz proizvoljnosti bez utemeljenja u Ustavu BiH. Navodimo: “Uspostavljaju se pravosudne institucije na državnom nivou, koje ispunjavaju utvrđenu ustavnu potrebu za rješavanje krivičnih djela počinjenih od strane javnih službenika Bosne i Hercegovine u obavljanju svojih dužnosti, te u administrativnim i izbornim poslovima, preduslov je za uspostavljanje vladavine prava u Bosni i Hercegovini.”

Tako smo kao ustavni osnov dobili utvrđenu ustavnu potrebu. Ovo je kreativna glupost dostojna arogancije i bezobrazluka OHR-a i njegovih podržavalaca. Petričeva formulacija “rješavanje krivičnih djela” je neuvijena prijetnja “javnim  službenicima”, što se odnosi i na demokratski izabrane ili imenovane funkcionere u BiH.

Ali tu nije kraj glupostima pa Ustavni sud BiH rješavajući po apelaciji poslanika Narodne skupštine Republike Srpske protiv Petričevog zakona, donosi Odluku broj U 26/01 od 28. septembra 2001. godine kojom je nametnuti Petričev “Zakon o Sudu BiH” proglasio ustavnim,  uz obrazloženje, između ostalog: “Može se očekivati da će uspostavljanje Suda BiH biti važan elemenat o osiguranju da institucije Bosne i Hercegovine djeluju u saglasnosti sa vladavinom prava i da zadovoljavaju uslove Evropske konvencije u pogledu pravičnih suđenja pred sudovima i efektivnih pravnih lijekova.”

Zbrda-zdola obrazloženje govori o nesigurnosti konstrukcije nametnutog “državnog pravosuđa”. Umjesto navođenja člana Ustava BiH po kome postoji Sud BiH, navodi se formulacija “može se očekivati”. Očekivano, sve je ispalo naopako pa su “Sud i Tužilaštvo” BiH doveli  do još veće pravne nesigurnosti i rasta međunacionalnog nepovjerenja. Ovo je pogotovo vidljivo u predmetima ratnih zločina i selektivne pravde, zašto ne reći muslimanskog pravosuđa BiH. Primjeri “pravičnog” suđenja Naseru Oriću, Sakibu Mahmuljinu i Atifu Dudakoviću to dokazuju.

Inače, Odluka U26/01 donesena je preglasavanjem sudija 5:4. Za odluku je glasalo dvoje bošnjačkih sudija i troje stranih sudija. Protiv odluke o ustavnosti Suda BiH glasalo je četvoro srpskih i hrvatskih sudija Ustavnog suda BiH, uz njihova izdvojena mišljenja. Tako na primjer, sudija prof. dr Zvonko Miljko, u svom izdvojenom mišljenju, navodi: “Ne može da postoji Sud Bosne i Hercegovine ako ga nema u samom Ustavu Bosne i Hercegovine. Ovaj zakon ne bi mogla da donese čak ni Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine pa tako ni Visoki predstavnik, koji u ovom slučaju “supstituiše Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine” kako stoji u samoj Odluci Ustavnog suda. Jedini način za uspostavljanje ovakvog suda bio bi moguć ustavnom revizijom, u skladu sa članom 10.1. Ustava Bosne i Hercegovine.”

Takve revizije, odnosno dopune Ustava BiH nije bilo. Trebalo je promjenom Ustava BiH, prvo po proceduri izmjene ili dopune međunarodnog ugovora, ovlastiti parlament da može donijeti zakon o sudu BiH. To bi bilo ustavno i legalno baš onako kako je američkim Ustavom njihov parlament - Kongres ovlašten da može uvoditi i sudove niže od Vrhovnog suda SAD koji je njihov najviši sud. Dakle, bez ustavnog ovlašćenja Kongresu, ne bi bilo moguće donijeti zakon kojim bi postojali drugi sudovi u SAD osim Vrhovnog. Da to ne zaborave oni koji kažu da ne moraju postojati odredbe ustava o pravosuđu, već da ih može donijeti Parlamentarna skupština. Može, ako je za to ovlaštena Ustavom BiH. A nije. Prof. Miljko ovo potvrđuje i u svojoj knjizi “Ustavno uređenje Bosne i Hercegovine” navodeći: “Sudovi su uvijek ustavna kategorija.”

Antidejtonska BiH

BiH nastala u Dejtonu godinama je nepravno razarana, ispunjavajući zahtjeve isključivo bošnjačke javnosti, uz neskriveno ugnjetavanje Srba i oduzimanje nadležnosti Republici Srpskoj. Be-Ha Hrvate i ne pominjem, jer su oni suviše vezani za politiku zvaničnog Zagreba pa sami sebe isključuju kao faktor odlučivanja o hrvatskom interesu u BiH. Kada se antidejtonskom djelovanju OHR-a doda Ustavni sud BiH i naštimano pravosuđe, koga nema u Ustavu BiH, sve to postane instrument terora.

A onda se u završnici napravi naŠMITano djelovanje neustavnog “Tužilaštva i Suda BiH” u kome muslimani-Bošnjaci progone institucije Republike Srpske i njene demokratski izabrane i imenovane funkcionere, dobije se  raštimana BiH koja nastavlja putem raspada, neminovnog i nepovratnog. Što ste tražili, to ste i dobili.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

Raštimovani orkestar
Raštimovani orkestar
Prekogranični praznik
Prekogranični praznik
Prorok Zvizdić
Prorok Zvizdić
Strategija Južnog krila
Strategija Južnog krila
Cinizam i pokvarenost
Cinizam i pokvarenost
Knjiga o Stevi
Knjiga o Stevi
Korak do prelaska granice
Korak do prelaska granice
O oktroisanju istine
O oktroisanju istine
Divlji zapad
Divlji zapad
“Optužujem”
“Optužujem”
Srednjovjekovni Šmit
Srednjovjekovni Šmit
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana