Propast nametnutog be-ha pravosuđa

Kada je 21. novembra 1995. godine u Dejtonu parafiran Opšti okvirni sporazum za mir u BiH, a potom i potpisan u Parizu 14. decembra 1995. godine, nije se zamišljalo da će dejtonska “Bosna i Hercegovina” ostati do današnjih dana sa pričom o visokom predstavniku, stranim sudijama u Ustavnom sudu BiH i protivpravnim miješanjem sarajevskih ambasadora - Kvinte, bolje rečeno sepse, u unutrašnja pitanja BiH.

Visokog predstavnika nema u Dejtonskom sporazumu

Visoki predstavnik ne postoji u Opštem okvirnom sporazumu za mir u BiH, poznatijem kao Dejtonski sporazum. U samom tekstu Dejtonskog sporazuma visoki predstavnik se uopšte ne pominje, već se samo u njegovom članu 8. navodi da: “Strane pozdravljaju i podržavaju postignute dogovore u vezi sa sprovođenjem ovog mirovnog rješenja, uključujući naročito one koji se tiču civilnog (nevojnog) sprovođenja, kao što je navedeno u Aneksu 10. ovog sporazuma”. Dakle, visoki predstavnik nije funkcija koju je ustanovio Dejtonski sporazum, nego njegov Aneks 10. koji ima naziv “Sporazum o sprovođenju civilnog dijela mirovnog rješenja”, a koji su potpisale - Republika Srpska, Federacije BiH, “Republika BiH” (nepostojeća i tada, a pogotovo sada), Srbija i Hrvatska. Da je bila namjera da visoki predstavnik bude funkcija/funkcioner cijelog civilnog dijela Dejtonskog sporazuma, onda bi visoki predstavnik pod tim nazivom bio naveden u tekstu Dejtonskog sporazuma. A nije.

Visoki predstavnik ima nadležnost da tumači samo Aneks 10. i nijedan drugi dio Dejtonskog sporazuma. Time je Dejtonski sporazum locirao i “zatvorio” visokog predstavnika u Aneks 10. kojim strane potpisnice propisuju mandat, odnosno zadatke visokog predstavnika. Važno je istaći da visokog predstavnika nema u najvažnijem aneksu Dejtonskog sporazuma - u Aneksu 4. koji je Ustav BiH.

Visoki predstavnik nema izvršna niti zakonodavna ovlašćenja  

Mandat visokog predstavnika ne sadrži nikakvu naznaku bilo kakvog ovlašćenja da donosi odluke koje su obavezujuće po vlasti i građane BiH. Mnogo puta je izgovoreno i napisano - visoki predstavnik je konačni/vrhovni autoritet za tumačenje Dejtonskog sporazuma, ne navodeći nijedan član Dejtonskog sporazuma i njegovih aneksa koji to određuje, osim pokušaja podvale - citiranja člana 5. Aneksa 10. pod naslovom: “Najviša nadležnost za tumačenje”, jasno je propisano: “Visoki predstavnik ima najvišu nadležnost na terenu u vezi sa tumačenjem ovog sporazuma o sprovođenju civilnog dijela mirovnog rješenja”.

Svako pravno tumačenje, jezičko i logičko, samo potvrđuje da se nadležnost za tumačenje odnosi isključivo na taj jedan aneks Dejtonskog sporazuma, samo na Aneks 10. Pravo na tumačenje samo tog jednog aneksa ne daje nikakva izvršna ni zakonodavna ovlašćenja visokom predstavniku. Suprotno tome, visoki predstavnici su godinama bili uzurpatori zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Nametali su amandmane na ustave Federacije BiH i Republike Srpske kao strana koje su ustanovile tog visokog predstavnika, nametali su i zakone kojima su nadležnosti entiteta prenosili na nivo BiH. Prigrabili su sebi zakonodavnu vlast iako tu aktivnost i ne pominju ni tzv. “bonska ovlašćenja”. Smjenjivali su izabrane funkcionere, oduzimali im lična dokumenta i zabranjivali rad bez ikakvog obrazloženja i prava na žalbu, čime su drastično kršene brojne konvencije o ljudskim pravima koje su sastavni dio Ustava BiH.

PIK nije mogao dati niti je dao ovlašćenja visokom predstavniku

Savjet za implementaciju mira (PIK) kao “neformalna grupa država” (kako je zove Evropski sud za ljudska prava) predstavlja ostatak/otpadak mirovne konferencije za Jugoslaviju koja je djelovala početkom devedesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme krize razaranja i raspada SFR Jugoslavije. Taj ostatak je nastavio sastajati se kao PIK i nakon kraja građanskog rata u BiH.

Karl Bilt piše da su se 8. decembra 1995. godine u Londonu sastali ministri spoljnih poslova i odbrane i da je tada formiran PIK, a da se “oformilo jedno jezgro od osam nacija u upravljajućoj grupi, a na njeno čelo postavljen je, kao predsjedavajući, visoki predstavnik. Poslije mnogo dvoumljenja, prihvatio sam taj zadatak na godinu dana”. I ovo ukazuje da je bio predviđen jednogodišnji mandat visokog predstavnika.

Savjet za implementaciju mira nikada nije ustanovljen od nekog organa međunarodne zajednice, niti mu je iko odredio sastav i članove, nema osnivačkog akta, čak ni akta o radu i procedurama. PIK neki autori nazivaju - samoizabrano tijelo samoizabranih zemalja. Održano je nekoliko konferencija, a zadnja davne 2000. godine, pa se može konstatovati sa se samoizabrano tijelo i samoukinulo. Njegov ostatak je Upravni odbor (opet bez ikakvog utemeljenja u aktu samog PIK-a) koji se sastaje dva puta godišnje u Sarajevu, najčešće na nivou ambasadora, a ponekad prisustvuju i politički direktori ministarstava spoljnih poslova zemalja članica tog upravnog odbora. Nepoznat je ključ po kome je sastavljen taj upravni odbor. Pored zemalja koje su u svojstvu svjedoka prisustvovale potpisivanju Dejtonskog sporazuma u Parizu 14. decembra 1995. godine (SAD, Francuska, Njemačka, Velika Britanija, Rusija, Evropska unija), članice su i Italija, Japan, Kanada i Organizacija islamske konferencije koju predstavlja Turska. Članice Upravnog odbora nisu Srbija (ranije SR Jugoslavija) i Hrvatska, kao potpisnice Dejtonskog sporazuma. Uz to, kako stoji i u preambuli Dejtonskog sporazuma, Srbija (SRJ) je na osnovu ovlašćenja koje joj je dala Republika Srpska, Dejtonski sporazum potpisala i u ime Republike Srpske. Ispada da je važnije da član Upravnog odbora PIK-a bude Turska u ime islamskih zemalja, daleki Japan i Kanada, a ne mogu biti dvije potpisnice Dejtonskog sporazuma - Srbija i Hrvatska. Nejasno je onda zašto po kriterijumu učešća islamskih zemalja ne postoji i članstvo Vatikana kao katoličke države kao i predstavnika neke od pravoslavnih asocijacija?

Pravno neutemeljena konstrukcija PIK-a ne daje mu nikakva ovlašćenja ni prava po Dejtonskom sporazumu i njegovih 11 aneksa. Zato PIK nije ni mogao imenovati visoke predstavnike, a kamoli davati im bilo kakva ovlašćenja. Povrh toga, “pozdravljanjem namjere visokog predstavnika”, čak ni Savjet za implementaciju mira nije dao nikakva ovlašćenja visokom predstavniku. Pošto “pozdravljanje namjere” nije samo jezička proizvoljnost, nego i pravna besmislica, onda je to trebalo predstaviti kao ovlašćenja. Tako su i rođena tzv. “bonska ovlašćenja”. Uz ponavljanje koje su prihvatili prvo mediji, a potom i političari, dobili smo ispraznu kovanicu “bonska ovlašćenja” koja živi već 26 godina. Tako se došlo do toga da se visoki predstavnik izrodio u neograničenu vlast u BiH, bez odgovornosti za svoje aktivnosti. Uobičajeno je da se taj činovnik koga su ustanovile strane potpisnice Aneksa 10. naziva visoki predstavnik “međunarodne zajednice”, što je jedna od podvala i lažnih titula koje sam sebi pripisuje, a onda to i drugi prihvataju.

Kako je već navedeno, PIK nije imao nadležnost da visokom predstavniku daje bilo kakva ovlašćenja i - nije ih ni dao. Na bonskoj konferenciji održanoj u decembru 1997. godine PIK je svojim zaključcima u poglavlju 11. “pozdravio namjeru visokog predstavnika da iskoristi svoja krajnja ovlašćenja u regiji u vezi sa interpretacijom Aneksa 10. Sporazuma o civilnoj implementaciji mirovnog sporazuma, s ciljem olakšanja razrješenja teškoća putem donošenja obavezujućih odluka, kad on smatra za neophodno” i to “o sljedećim pitanjima: a) vrijeme, mjesto i predsjedavanja sastancima zajedničkih institucija; b) privremene mjere koje stupaju na snagu kad strane nisu u mogućnosti da se dogovore i koje ostaju važeće dok Predsjedništvo ili Savjet ministara ne usvoji odluku o tom pitanju u skladu sa Mirovnim sporazumom; c) druge mjere pri osiguranju implementiranja Mirovnog sporazuma u cijeloj Bosni i Hercegovini i njenim entitetima, kao i neometanog rada zajedničkih institucija. Takve mjere mogu uključivati aktivnosti protiv osoba koje obavljaju javnu službu ili funkcionera koji izostaju sa sastanaka iz neopravdanih razloga ili za koje visoki predstavnik smatra da narušavaju pravne obaveze uspostavljene Mirovnim sporazumom ili rokove za njihovo implementiranje”.

U širokom tumačenju ovako usko postavljenih “nadležnosti”, čak i u nabrajanju pitanja koje je visoki predstavnik sam sebi napisao kao ovlašćenja, pored pominjanja Predsjedništva BiH i Savjeta ministara, zaboravio je navesti Parlamentarnu skupštinu kao donosioca zakona. Zato PIK nije ni mogao “pozdraviti namjeru” nametanja zakona. A visoki predstavnici su upravo to obilato činili - nametanjem zakona bez ustavnog osnova mijenjali su dejtonsku strukturu BiH na štetu entiteta, zapravo Republike Srpske. Zato su svi zakoni koje je nametao visoki predstavnik neosnovani, čak i po bonskoj konferenciji PIK-a.

Kada su vidjeli da u “pozdravljanju namjere” nedostaju akta koja donosi Parlamentarna skupština, OHR je jednostavno dopisao bonske zaključke. Tako se na zvaničnoj internet stranici visokog predstavnika našlo i ovo: “Jedan od najvažnijih događaja u procesu sprovođenja mira bio je sastanak PIK-a u Bonu u decembru 1997. godine. Razrađujući Aneks 10. Dejtonskog mirovnog sporazuma, PIK je zatražio od visokog predstavnika da smijeni sa dužnosti javne zvaničnike koji krše zakonski preuzete obaveze i Dejtonski mirovni sporazum, te da, kada to smatra neophodnim, nametne ključne zakone ukoliko ih ne usvoje zakonodavna tijela Bosne i Hercegovine”. Niđe veze za zaključcima PIK-a sa bonskog zasjedanja 1997. godine.

Izmišljanje i dopisivanje ovakve formulacije na zvaničnoj internet stranici OHR-a je falsifikat i što je važno - time se priznaje da čak ni “bonska ovlašćenja” nisu davala nikakvo pravo visokom predstavniku da donosi zakone. To znači da su svi zakoni koje su svojim odlukama nametali visoki predstavnici - ništavni. To je činjeno na osnovu izmišljotine koju je OHR dopisao na Bonske zaključke PIK-a iz decembra 1997. godine. Takvo dopisivanje je krivično djelo zaposlenih u OHR-u.

Inače, Aneks 10. predviđa samo jednog visokog predstavnika i to je bio Karl Bilt. Član 1. tačka 2. Aneksa 10. glasi: “Strane traže postavljanje visokog predstavnika koji će biti imenovan u skladu sa relevantnim rezolucijama Savjeta bezbjednosti”. Ne piše “visokih predstavnika”, pa su shodno tome svi oni koji su bez traženja i saglasnosti strana potpisnica Aneksa 10 - Republike Srpske i Federacije BiH, između ostalih, postavljani nakon Karla Bilta, nelegalni i time nelegitimni. 

Samo je Karl Bilt bio visoki predstavnik po Aneksu 10.

O nastajanju rješenja za civilnu implementaciju, prvi visoki predstavnik strana potpisnica Aneksa 10. Karl Bilt u svojoj knjizi “Misija mira” piše da je polazna pozicija Vašingtona bila da nema govora da postoji neko ko će “nadgledati sprovođenje mirovnog ugovora”. Prvobitno je to trebalo da bude pomoćni koordinator, koji bi prema poziciji Vašingtona imao “zadatak da služi kao tačka za kontakt sa internacionalnim organizacijama i dobrovoljnim organizacijama koje su angažovane da sprovedu mirovni ugovor”, ali su odmah dodali da “pomoćni koordinator neće imati neki autoritet nad internacionalnim organizacijama, dobrovoljnim organizacijama ili funkcionerima u zemlji domaćinu, sem u slučaju da mu se izričito da takva punomoć”.

Kao što je poznato, takvu punomoć po Dejtonskom sporazumu visoki predstavnik nije dobio, jer naknadna takozvana “bonska ovlašćenja” - to nisu. Karl Bilt je, nakon potpisivanja mirovnog sporazuma, krajem decembra 1995. godine “Njujork tajmsu” izjavio: “Izgleda da vi precjenjujete moć visokog predstavnika. U njegovoj moći nije da izvršava i uspostavlja, nego da posmatra i usklađuje”.

Postavljanje visokog predstavnika izvršeno je na traženje strana potpisnica Aneksa 10. Time je regulisano (član 2. tačka 1. Aneksa 10) da je za imenovanje visokog predstavnika neophodna saglasnost svih pet strana. U slučaju imenovanja prvog visokog predstavnika Karla Bilta obavljene su konsultacije sa vlastima u BiH, nakon čega je imenovanje potvrdio Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Nikada kasnije nisu vršene bilo kakve konsultacije, niti su strane potpisnice ikada ponovo zatražile imenovanje drugih visokih predstavnika, što dovodi u pitanje njihov legitimitet, te legalnost postupka njihovog imenovanja, a pogotovo svih akata koje su nezakonito donosili.

Romeo i Julija

Poslije sedam visokih predstavnika koji su imali makar potvrđivanje Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, u BiH se ušunjao Kristijan Šmit, koga je bez ovlašćenja iz Dejtonskog sporazuma kobajagi “zvanično” imenovala nekolicina ambasadora zapadnih zemalja u Sarajevu. Nije bilo traženja strana potpisnica, kako to predviđa Aneks 10, a Republika Srpska je izričito zaključcima Narodne skupštine od 10. marta 2021. naglasila da više ne prihvata bilo kog visokog predstavnika. Nije bilo ni potvrde Kristijana Šmita u Savjetu bezbjednosti UN. Naprotiv, na sjednici održanoj 22. jula 2021. Savjet bezbjednosti UN je odbio imenovanje Kristijana Šmita za visokog predstavnika.

Sve to ne smeta Šmitu, korumpiranom visokom mjesečnom platom od pedesetak hiljada maraka, da igrajući dvorsku ludu nekoliko zapadnih ambasada u Sarajevu, sebe predstavlja visokim predstavnikom. Poznato je da je Njemačka nakon nekoliko propalih pokušaja imenovanja Šmita na bilo kakvu funkciju tamo, šutnula ga nama ovamo. Ta kriminalna štetočina je spremna sa igra sve - Romea, Juliju (sa perikom), budalinu, onog histerika (bez brčića), baš sve. Nije malo 25.000 evra, 300.000 godišnje, do sada 650.000 evra. Nema poreza, a idu i dodaci na putovanja, smještaj, opasnost od zagađene vode, loših puteva, neredovnog avio-saobraćaja itd.  

Šmitovi “zakoni”

Pravne činjenice su sljedeće: samo je Parlamentarna skupština putem oba doma nadležna za donošenje zakona (član 4.3.c. Ustava BiH). Po članu 104. Poslovnika Predstavničkog doma na nivou BiH, ovlašćeni predlagači zakona su: poslanici, komisije Doma, zajedničke komisije, Dom naroda, kao i Predsjedništvo BiH i Savjet ministara BiH, u okviru svojih nadležnosti. Ovlašćeni predlagač nije visoki predstavnik, pa se zakoni koje su svojim odlukama nametali visoki predstavnici ne mogu smatrati prijedlozima za razmatranje u Parlamentarnoj skupštini.

Nepravne činjenice: Na osnovu “pozdravljanja namjere” kako se zovu tzv. “bonska ovlašćenja”, visoki predstavnik je mogao donijeti akte iz nadležnosti Predsjedništva BiH ili Savjeta ministara dok oni ne usvoje odluku o tom pitanju u skladu sa Dejtonskim sporazumom. Po dopisanim zaključcima Bonske konferencije, visoki predstavnik je mogao nametnuti ključne zakone ako ih ne usvoji Parlamentarna skupština. Čuvanje vlastitih Šmitovih brljotina nije nikakav ključni zakon, a nije prethodno neusvojen od strane Parlamentarne skupštine.

Dakle, Šmit nije po tri osnova mogao donositi zakone. PRVO: nije Parlamentarna skupština; DRUGO: tzv. “bonska ovlašćenja” se odnose na donošenje odluka iz nadležnosti Predsjedništva BiH i Savjeta ministara, a ne i Parlamentarne skupštine; TREĆE: po dopisanim bonskim zaključcima koje je izvršio OHR, treba u pitanju biti “ključni zakon” koga je prethodno odbila donijeti Parlamentarna skupština.

Kriminal Tužilaštva i Suda BiH

Kristijan Šmit, čak i da jeste visoki predstavnik, nije mogao donijeti izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH kojima štiti svoju zadnjicu, kako to kaže Zoran Milanović, predsjednik Hrvatske. Milanović kaže: “Penzionisani njemački političar koji nije ostavio nikakav trag, da bi zaštitio svoju zadnjicu i svoju reputaciju promijenio je krivični zakon prema kojem je ono što je Dodik napravio - krivično djelo. To se zove kolonijalna uprava i to uništava tu zemlju. BiH je trapavo, traljavo, nesposobno vođena kolonija na kojoj se iživljava šačica trećerazrednih birokrata”.

I šta ćemo sad? Tužilaštvo i Sud BiH vode krivični postupak protiv Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske koji je postupao po Ustavu Republike Srpske, i Miloša Lukića, direktora “Službenog glasnika Republike Srpske” koji je poštujući zakonsku obavezu naložio objavljivanje zakona koje je donijela Narodna skupština Republike Srpske, a oba su poštovala odredbu člana 1.2. Ustava BiH po kome je “BiH demokratska država koja funkcioniše u skladu sa vladavinom prava i ima slobodne i demokratske izbore”. Predsjednik Republike Milorad Dodik je izabran na slobodnim i demokratskim izborima, a njega protivpravno progone Kristijan Šmit i tužioci i sudije Tužilaštva i Suda BiH, primjenjujući Šmitovu odluku koja nije zakon. I to će propasti. I Bosna i Hercegovina.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.