Prelom duha Dejtona

Ipak, tom mrtvorođenčetu već 28 godina daju vještačko disanje, presvlače haljine, simuliraju identitet, obećavaju evropsku perspektivu. U isto vrijeme, rođena je i njena sestra blizanka, dejtonska BiH. Ona je imala šansu da živi, jedina koja pod istim krovom još može da ima budućnost. Ali svih ovih godina o njoj ne žele ni da čuju oni koji sebe zovu “Bosancima i Hercegovcima”. Zapuštaju je i zlostavljaju odmalena, proglašavaju nakaznom i nepravednom, nazivaju pogrdnim imenima, njenu sudbinu bacaju u ruke stranih tutora i guvernanti. Povrh svega, morbidno i zlokobno upinju se da duh svog umišljenog mezimčeta, lažne multietničke BiH, silom uguraju tamo gdje bi izrodio novu nesreću - u dejtonsku BiH!

Kada se otkrilo da multietnička, građanska, unitarna BiH ne može da preživi? Već na proljeće 1996. godine. Tada je njeno srce, glavni grad Sarajevo, prepuklo zauvijek. Kako? Hroničari sa raznih strana, domaći i strani, pričaju istu priču, da je 150.000 sarajevskih Srba tada pokupilo sve što ima i nema, pa napustilo svoja ognjišta. I krivicu za tu katastrofu pripisuju srpskom rukovodstvu. Tobože, oni su svoj narod tek tako nagovorili na etničko samočišćenje! Kakva površnost, jednostranost, kakav bezobrazluk!

Niko ni da se zapita a šta su u to vrijeme radili npr. Bošnjaci? Ne, ne moramo se osvrtati na četiri godine građanskog rata, ubijanja, maltretiranja, zatiranja, bacanja civila u jame, medijskog satanizovanja. Odmah bi započela rasprava šta su radili jedni, drugi, treći... Zagledajmo se samo u taj jedan dan, dan u kojem je multietnička, građanska, unitarna BiH pokazala svoje pravo lice! Dok su njihovi prijatelji, komšije, kumovi, drugovi iz djetinjstva, iz đačkih klupa, sa sportskih igrališta, kolege sa posla, znanci iz kafana i sa ulica, tog dana pakovali svoje intimne stvari, iskopavali svoje mrtve, sahranjivali svoje uspomene, uplakani, očajni, izbezumljeni, odlazeći zauvijek, Bošnjaci su ih gledali i - likovali!

Likovanje

Nisu ih uvjeravali da ostanu, da pruže šansu zajedničkom životu, nisu im poručivali da griješe, da su bezbjedni, da će ostati ravnopravni... Ne! Oni su ih gledali kako odlaze, okrivljivali za sve što se desilo, prijetili krivičnim progonima, nazivali ih najpogrdnijim imenima i ... likovali! Sarajevo je sada samo njihovo! A Srbi, oni koji su preživjeli, moraju da zaborave ko su i šta su, gdje su bili, kako su i zašto otišli. Zašto bi inače toliko smetala tabla “Istočno Sarajevo - grad 157.000 Srba koji su morali napustiti Sarajevo”? Zašto se uklanja i skrnavi ta tabla, a ne smije ni da se dirne ona sa Vijećnice na kojoj piše: “Na ovom mjestu su srpski zločinci... Pamtite i opominjite!” Zašto nad jamom Kazani latinicom pišu imena onih koji su u nju bačeni jer je njihova bila ćirilica, “ravnopravna” i “zagarantovana”, bez navođenja ko ih je i zašto pobio i bacio dolje? I ne samo to! Šta piše po raznim tablama sarajevskih ulica, šta u školskim udžbenicima, šta po novinskim stranicama i društvenim mrežama? “Agresori”, “ćetnici”, “genocidaši”, “šumski divljaci”... Bosanstvo i bošnjaštvo su izjednačeni u antisrpstvu! Ratni ciljevi muslimanske vrhuške jedini su ideal BiH, jedina mjera istine o njoj, jedini koncept saživota...

Jedan poznati evropski diplomata, inače tada visoki predstavnik međunarodne zajednice, u svojim memoarima piše da je tog proljeća 1996. godine u Sarajevu umro san o multietničkoj BiH. Dok su Srbi odlazili, bošnjačka politička i intelektualna vrhuška prstom nije mrdnula. “Bosanci i Hercegovci” su likovali! E, ta slika i prilika traju već, evo, 28 godina! I ponavlja se! Kada bi, ne daj Bože, milion i kusur Srba morali sutra da spakuju sve što imaju i nemaju, pa se zaputili preko Drine, Bošnjaci bi - likovali! BiH bi konačno bila samo njihova! A oni koji bi ostali i preživjeli, morali bi da žive po samo jednom obrascu, da se suoče sa krivicom za sve od pamtivijeka, da čitaju natpise sa tabli i u školskim knjigama ko su i šta su, gdje im je mjesto, koliko prava i sloboda mogu da imaju, čija je ovo zemlja, ustanove, simboli, prošlost...

Pretjerujemo? Pa, zar upravo to svakodnevno ne ponavljaju bošnjački političari, intelektualci, novinari, NVO aktivisti, kadije iz ustanova i sa društvenih mreža? “Možete odnijeti onoliko zemlje koliko vam staje na opanke!” Koliko hiljada puta smo čuli ovu poruku prethodnih 28 godina? Bez obzira na to ko je bio na vlasti i kako se predstavljao...

O čemu se zapravo radi? Isključivo o zemlji, o teritoriji, o zgradama, rijekama, šumama, simbolima, resursima... Ne i o ljudima! Poruka je ista kao i sa Sarajevom. “Borci za BiH” ne bore se ni za kakvu multietničku i građansku državu, pogotovo ne za državu u kojoj postoje različiti nacionalni interesi, političke volje, istorijska iskustva, kulture sjećanja... Oni se bore da bude sve njihovo, sve po njihovom! U suprotnom, ne bi nam svakodnevno prijetili ratom, ne bi negirali političku volju srpskog naroda, njegove praznike, sentimente, rane i ožiljke, ne bi pogrdno nazivali Republiku Srpsku, ismijavali njene institucije, likovali nad nesrećama i problemima svojih komšija, prijatelja, drugova iz djetinjstva...

Dakle, granice postoje! Oooo, da, i te kako postoje! Njih samo glupi i pokvareni ne vide i ne priznaju! U građanskom ratu suprotstavljene strane ginule su za svoje životne prostore; na svim mirovnim pregovorima od 1992. do 1995. najveći sporovi vođeni su zbog granica razdvajanja. Svi akteri devedesetih znaju da su u Dejtonu, pored zapadnih sila i prvih komšija, o budućnosti BiH pregovarale tri mini-države: muslimanska, srpska i hrvatska! Ali to nije najvažnije, kao što nije ni pitanje kako su označene te granice! Svako ko istinski želi mir, sreću i stvarni saživot u BiH savršeno jasno zna da postoje trajne i nepremostive granice razdvajanja u... kolektivnim identitetima, u zajednicama volja i osjećanja, u političkim idealima, u viševjekovnim nacionalnim interesima, u interpretacijama zajedničke prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. I takve postoje od pamtivijeka. Oglašene i utvrđivane kroz vijekove, različite vladavine i oblike državnih uređenja, razne ratove i primirja. I te granice se ne mogu samovoljom, lažima i nasiljem brisati! Nikada i nikome to nije uspjelo. Ni Osmanlijama, ni Austrougarima, ni Jugoslovenima, ni Kalaju, ni kralju Aleksandru, ni Titu, a pogotovo ni Izetbegoviću, ni Vestendorpu, Ešdaunu, Incku...

Ravnoteža

Jedini ko zaista može da očuva BiH je - Dejton! Zapravo Ustav koji BiH garantuje kao državnu zajednicu dva ravnopravna entiteta i tri konstitutivna naroda. Ustav koji obezbjeđuje ravnotežu tri suprotstavljena politička kolektiviteta, tri različita nacionalna interesa, tri antagonizovana istorijska iskustva, tri neizbrisive kulture sjećanja. Taj Ustav upućuje na postizanje kompromisa, konsenzusa, sažima sve one vidljive i nevidljive elemente o kojima, kako bi rekao Monteskje, svaki zakonodavac nužno mora da vodi računa! E samo to je “duh Dejtona”, samo tu je ključ opstanka BiH! Oni koji zaziru od tog duha, grčevito se držeći samo slova zakona, upadaju u klopku. Zakoni se mijenjaju, nadograđuju, prilagođavaju, slova blijede, prepravljaju se, guraju pod tepih diplomatskih spekulacija, trpe diktate briselske birokratije... ali duh se ne može osporavati, njegova ravnoteža, srž koegzistencije, ne smije se narušavati. Naravno, pogotovo ne glupavim floskulama, podvalama, propagandnim trikovima koje unutrašnji i spoljni zavojevači nazivaju “duhom Dejtona”. Takvog se srpska strana s pravom gnuša i horski odriče! 

Samo dejtonska BiH može da opstane kao demokratska, multietnička, građanska državna zajednica, a oni koji je uopšte takvom žele treba konačno da prihvate i sažive se sa činjenicom da Dejtonski sporazum nije uzrok političke nestabilnosti BiH, smetnja njenoj funkcionalnosti i prepreka na evropskom putu, već posljedica viševjekovnih političkih, kulturnih i vjerskih antagonizama, nacionalnih ideala i identiteta, istorijskog iskustva, kulture pamćenja... Dejtonska ravnoteža sprečava nestanak BiH, zbog kojeg bi se konačno pomiješala likovanja i naricanja!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.