O oktroisanju istine

Njegova krivica se sastojala u tome što je prihvatio Kopernikov heliocentrični sistem, dok je crkvena dogma tvrdila da je Zemlja centar svijeta. Spaljivanje je cinično smatrano milosrdnim činom, pošto je u presudi pisalo: “Kazniti, dakle brata Đordana, blago i bez prolijevanja krvi”. Njegove posljednje riječi su bile: “Param nebesa i ronim u beskonačnost”. On je bio jedan od simbola renesansne pobune protiv nenaučnih dogmi katoličke crkve i presuda inkvizitorskog suda. To je bilo vrijeme kada su nauku i slobodnu misao, bez imalo griže savjesti, spaljivali i ubijali. Kao prirodna reakcija ili društveni odgovor na takve inkvizitorske presude došlo je do još burnijeg cvjetanja renesanse i otvaranja većeg prostora mnogim slobodoumnim ljudima koji su vjerovali u stvaralačku moć čovjeka. Ova lomača na Cvjetnom trgu je simbolično značila kraj jedne stereotipne i nekreativne epohe - srednjeg vijeka i početak novog doba u kojem je Fransis Bekon odvažno uzviknuo: “U znanju je moć!” Zapadni svijet se ubrzano mijenjao nabolje.

Na prostoru Balkana, u tom vremenu, nije bilo živućih, a odvažnih ljudi koji bi mogli da prihvate i da nose teret bunta protiv gluposti i koji bi, pozivom na obrazovanje i sticanje znanja, osvijetlili put svekolikog napretka. Ili ih nije bilo dovoljno da bi mrak preokrenuli u svjetlo. Ali bilo je mošti naših svetitelja koji su jednako snažno usmjeravali srpski rod ka putu znanja i spasenja. Samo šest godina prije spaljivanja Đordana Bruna, Sinan-paša prepoznaje opasnost od srpske renesanse. Suviše snažno je bilo dejstvo mošti Svetog Save, našeg svetitelja i prosvjetitelja iz Mileševe, da bi ostalo nezapaženo čuvarima osmanlijskog mraka. Turci su shvatili da su pod uticajem “svetih moštiju” formirane goraždanska i mileševska štamparija za prosvjećenje naroda? Mnogi među muslimanskim svijetom pod uticajem istih mošti počeli su da se vraćaju u vjeru pradjedovsku, suočeni sa njihovim iscjeliteljskim i moćima osvješćenja?

Lomača

Koliko vijekova prije renesanse Svetitelj Sava u svojoj “Krmčiji” i manastirskim tipicima poziva kaluđere da budu učitelji drugima, jer “knjige jasno sijaju odgoneći tamu neznanja”. One prosvjećuju razumnom svjetlošću. Istovremeno pravoslavna vjera je “oklop”, “ljubav”, “štit”, a riječ Božja je nesalomivi i svemogući “mač”.

Inkvizicija na smrt suprotstavlja vjerske dogme znanju i nauci, a Sveti Sava srce i razum čini komplementarnim, znanje i vjeru usaglašava u jedno, kako bi postali jedinstveno “oružje” u borbi protiv mraka i neznanja i sredstvo moralnog i vjerskog djelovanja.

Dakle, i inkvizitorska i osmanlijska istina je utvrđivana presudama. I jedni i drugi su željeli da na taj način narodu oktroišu svoju istinu. Spaljivani su na lomači živi ljudi i njihove mošti za primjer drugima. Da se drugi ne bi usudili da uspostavljenu istinu preispituju i provjeravaju.

Ali, da li mi još živimo u srednjem vijeku ili se nauka izborila za svoju dostojanstvenu ulogu u savremenoj civilizaciji? Da li i danas do istine dolazimo sudskim presudama? Da li je i danas preispitivanje istine i upotreba naučnih metoda krivično djelo? Britanski novinar i filmski kritičar Brajan Viner kaže da istini ne smeta preispitivanje, a da laž ne voli da je provjeravaju.

Istina se, valjda ne utvrđuje sudskim presudama, već strogo utvrđenim metodama i postupcima naučnog istraživanja. Ako je, na primjer, genocid u Srebrenici naučna činjenica, onda je ona dokaziva, provjerljiva i kroz sva naučna istraživanja rezultati su ponovljivi. Svako novo naučno istraživanje, koje će koristiti naučni metod i naučni kategorijalni aparat će dovesti do potvrde prethodno utvrđene naučne činjenice. Gotovo sigurno je da će svako naučno istraživanje jasenovačke tragedije dovesti do istih rezultata: da je ustaška vlast Nezavisne države Hrvatske napravila genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima. Zbog toga je svako novo naučno istraživanje i Jasenovca i Srebrenice vrlo poželjno, jer će potvrditi istinu, ojačati i utvrditi naučnu činjenicu.

Problem nastaje kada se nekome zabranjuje preispitivanje istine. Dakle, ako u 21. vijeku neka oktroisana istina ima potrebu za zakonskom zaštitom, onda je tu nešto okrenuto naglavačke i u najmanju ruku poziva na sumnju. “Laž nikada ne doživi starost”, govorio je Sofokle. Ako se ne smije javno iznijeti ni sumnja (a sumnja je početak novih saznanja), a da se ne rizikuje odlazak u zatvor, onda tu prestaje nauka, ali i sloboda izražavanja kao značajna tekovina liberalne demokratije. Na djelu je čisti inkvizitorski odnos prema slobodi mišljenja sa namjerom da se lažima silom produži život. Tamo gdje prestaje nauka, nastupa vjerovanje.

Vjera je pouzdanje u ono čemu se nadamo i uvjerenje u ono što ne vidimo. (Jevr. 11.1.)

Bosanska nacija

Da li se ovdje stvarno radi o zaštiti digniteta žrtava i pokušaju utjehe i zadovoljenja pravde i pravičnosti pred njihovim porodicama? Ili se radi o tome da se oktroisanjem “istine” o genocidu žele postići politički ciljevi jednog od tri naroda u Bosni i Hercegovini. Postojanje genocida u Srebrenici postalo je sastavni dio bošnjačkog identiteta i ideologije usmjerene s ciljem sticanja prava da se na prostoru Bosne i Hercegovine stvori bosanska nacija, da se ukine konstitutivnost naroda, a da se zatre srpski narod (pa i hrvatski) i njegova kultura. Da li bi realizacija tog cilja proizvela novi zločin - kulturocid dva naroda čija su Bosna i Hercegovina vjekovne istorijske postojbine? Iako je po broju žrtava jedan Jasenovac ravan stotinu Srebrenica, Srbi zbog toga nikada nisu ni pokušali da za sebe steknu veće pravo nego što su spremni da ponude drugim narodima sa kojima žive u istoj državi. I pored toga Bošnjaci vjeruju (ali ipak ne znaju) da se u Srebrenici desio genocid. Srbi u to ne vjeruju, mada ni oni ne mogu znati da se nije desio genocid. Dakle, bez obzira na stvarnu istinu, koju ipak nauka (a ne sudovi) treba da utvrdi, za Bošnjake je potrebno i poželjno da se zločin koji se desio u Srebrenici kvalifikuje kao genocid. Sa aspekta bošnjačke ideologije dobro je da se desio. Ideolozima i kreatorima te politike je, čini se i drago zbog toga. Ako bi se genocid u Srebrenici izvukao iz te ideologije, sva druga argumentacija o stvaranje Bosne i Hercegovine po mjeri bošnjačkog naroda ostaje na klimavim nogama. Izgrađeni mit žrtve u javnom mnjenju Zapada u dobroj mjeri bi se doveo u pitanje.

Politički Zapad podržava politički cilj stvaranja bosanske nacije i otvoreno povlači političke poteze u tom smjeru, najčešće preko visokog predstavnika i Ustavnog suda BiH. Nisu sudske presuda Haškog tribunala Sveto pismo, već instrument realizacije politika političkog Zapada. Zar nije sud inkvizicije bio “najpravedniji” sud jednog vremena? Nema vječnih istina. I kakve su to istine koje prizivaju nasilnu zaštitu? Čega se zagovornici zaštite takvih “istina” boje? Šta ih je natjeralo da priprijete i prokunu sve slobodoumne koji se usude da zavrte glavom?

Sve se zna. Sve knjige su pročitane. Niko nije naivan. Pristajanje na oktroisane istine je pristajanje na sopstveno robovanje, a samim tim i na nestajanje. Još su stari stoici isticali da se mudrost sastoji od: razboritosti, hrabrosti, pravednosti i odmjerenosti. Vječna borba za slobodu, istinu i ljubav je vječne borba za Gospoda, jer je On i sloboda, i istina, i ljubav. A ako imamo Njega za saborca, čega da se onda bojimo?

(Autor je magistar politikologije i penzionisani brigadir OS BiH i pukovnik VRS)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.