Maligni uticaji i povez preko Marfijevih očiju

Valjda zato što je cijela BiH premrežena, ne američkim i zapadnim, već ruskim i kineskim medijima, fondacijama, nevladinim i humanitarnim organizacijama, pa je unaprijed znao koliko će taj uticaj za vrijeme njegovog mandata biti izražen i štetan.

Moguće da je ta fokusiranost na isključivo ova dva tzv. maligna uticaja, ambasadoru suzila vidike i onemogućila da vidi neke druge pojave i uticaje koji nijednom američkom ambasadoru na svijetu, osim Marfija, ne bi promakli.

Zlokobna najava

Na naslovnici uticajnog sarajevskog portala pojavila se 12. novembra prijeteća poruka novoimenovanog ambasadora Irana Abuzara Ebrahimija Torkamana koji je tokom intervjua stavio da znanja da će njegova zemlja, ako se pojavi problem za BiH, pohitati u pomoć kao što je uradila i prije 30 godina.

Među citatima iranskih pjesnika, kurtoaznim diplomatskim porukama o prijateljstvu i uzajamnom poštovanju, te nekoliko otrovnih strelica upućenih ka Izraelu, našla se i ova zlokobna najava, što bi rekao Bakir Izetbegović, za ne daj Bože:

„Nadam se da više nikada narodu BiH neće trebati ničija pomoć. Ali ako se pod bilo kakvim okolnostima pojavi problem za državu BiH, Iran je isti onaj Iran od prije trideset godina koji je pohitao u pomoć. Neće oklijevati.”

Nije isključeno da ambasador Torkaman nije stigao da pročita Ustav svojih domaćina u kojem piše da BiH ima ne jedan, već tri konstitutivna naroda od kojih dva, najblaže rečeno, ne pamte po dobru navodne pomagače koje je Iran na ove prostore slao prije 30 godina.

A i kako bi kada su na svojoj koži osjetili svirepost iranskih i raznih drugih džihad ratnika koji su BiH branili od Srba i Hrvata koji su ovdje živjeli generacijama i vijekovima.

Iza njihove svete borbe ostajao je prah i pepeo, porušena srpska i hrvatska ognjišta i obezglavljena tijela nemuslimana koje su imali tu nesreću da im živi padnu u ruke.

Da stvar bude apsurdnija, samo nekoliko redova iznad ove ne previše kamuflirane prijetnje, iranski diplomata ubjeđuje javnost da njegova zemlja „nikada nije tražila uticaj u BiH, jer poštuje njen suverenitet”.

Poštovanje suvereniteta bi u konkretnom slučaju podrazumijevalo da ambasador, za početak, ne nudi pomoć koju mu niko nije ni tražio, a koja kod polovine žitelja BiH budi izrazito negativne asocijacije.

Na prijeteću izjavu ambasadora Irana reagovano je iz Republike Srpske, dok se u Sarajevu niko nije potresao. Bošnjački zvaničnici, razumljivo, jer su ovakve poruke muzika za njihove uši, pa nije bilo potrebe da bilo šta dodaju ili oduzimaju. A ni da pretjerano aplaudiraju, jer je neke aplauze bolje zadržati za sebe.

I koliko god bilo jasno zbog čega ćute bošnjački prvaci, toliko je neobično što su ovakve poruke prošle ispod radara zapadnih ambasada. Posebno američke koja se inače ne ustručava da iznese svoj stav, posebno onda kada ih za mišljenje niko i ne pita.

Da li je ćutanje u ovom slučaju implicitno priznanje da je iranski uticaj iz američke vizure maligan u Siriji, Iraku, Libanu i svakom drugom kutku Bliskog istoka i planete, osim u BiH?

Da li su Vašington i Teheran, u kojem su poklici “smrt Americi” češći nego dobar dan, jedino u BiH našli zajednički jezik, makar i prećutno?

Javna je tajna da ta interesna koegzistencija datira još od ratnih godina, kada su Amerikanci podigli rampu i zatvorili oči, praveći se da ne vide dolazak iranskih boraca, instruktora i naoružanja u BiH. Zato o tome i danas ćute, jer ako bi priznali da u BiH postoji snažan iranski faktor onda bi morali da priznaju i ko je kumovao njegovom rađanju, a to bi već bila suviše neprijatna ispovjest. Za obje strane.

Čak su se i poslijeratni američki pokušaji suzbijanja preambicioznih Iranaca u BiH odvijali u strogo kontrolisanim uslovima, sa ciljem da javnost o emotivnom trouglu bošnjačkog rukovodstva, Ujka Sema i Islamske Republike nikada ne sazna više nego što treba.

Ne žmiri američka ambasada samo na iranski uticaj u BiH, već i na neke druge političke i društvene fenomene, poput islamskog radikalizma, terorističkih ćelija u BiH na koje upozoravaju obavještajne službe evropskih zemalja i narastajućeg antisemitizma u bošnjačkom dijelu FBiH.

Tišina

Tišinom je propraćeno i to što je Šerif Patković, komandant zloglasne 7. muslimanske brigade tzv. Armije BiH u čijem sastavu su bili i strani džihadisti, javno ponudio svoje usluge terorističkom Hamasu u borbi protiv Izraela.

Ćuti Marfi i na antisemitističke parole i pokliče u Sarajevu, Zenici i Mostaru, na transparente na kojima je Davidova zvijezda u rangu sa kukastim krstom, kao i na one na kojem je jevrejski simbol prikazan u kanti za smeće, uz kratku i jezivu poruku “očistite svijet”.

Upadljivo je to što se pod tepih guraju sve stvarne devijacije i realne prijetnje, dok se borba vodi protiv onih zamišljenih i unaprijed projektovanih.

Baš kako je to najavio ambasador Marfi na saslušanju pred Odborom za spoljne poslove američkog Senata.

Zato Marfi, kao uostalom ni njegovi prethodnici, ne vodi brigu o stvarnoj BiH, već o izmaštanoj i za Amerikance poželjnoj iluziji te zemlje koja ni po koju cijenu ne smije biti narušena realnošću.

U toj imaginarnoj BiH nema antisemitizma, islamskog radikalizma, niti terorističkih ćelija, jer je ona uzorno američko čedo, a ne propali projekat, niti kolijevka modernog džihadizma, kako je 2015. govorio britanski Bi - bi - si.

Jedini razlog zbog kojeg u BiH još uvijek nisu potekli med i mlijeko je jedan čovjek koji je ustvari eksponent malignog uticaja.

Jer opšte je poznato da američkih ruku djelo nikada ne može imati sistemsku grešku, već samo privremeni kvar, koji onda, sasvim logično, zahtijeva intervenciju jedinog ovlaštenog servisera...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.