Godine čekanja

A naš veliki nobelovac i sam kaže - “zarobiti čovjeka čekanjem, to je najsigurniji način vladanja njime, to znači učiniti ga nepokretnim i bezopasnim.” Čekanje je duhovna i mentalna kastracija, pasivni položaj u kojem zavisiš od drugoga i u kojem tvoja volja postaje sekundarna, gasi se i sljedstveno tome pomaže širenje kolektivne apatije.

I u dobroj mjeri mi to i jesmo postali - nepokretno i bezopasno društvo, društvo u kojem su podjele toliko duboke da je pitanje da li je uopšte moguće napraviti bilo kakav pomak naprijed i ako da - po koju cijenu. Ako na ove godine čekanja dodamo i sve ono što smo mogli vidjeti u prethodne dvije, pa i četiri godine, tokom korone i sada tokom krize u Ukrajini, zaista je pitanje koliko građani uopšte imaju volje da se bave Evropskom unijom i da li od nje imaju ikakva očekivanja, jer je evroskepticizam na visokom nivou.

Nagli skok

Međutim, vrijedi spomenuti nekoliko stvari kako bi se situacija sagledala iz jednog šireg ugla. Prije svega, i sama Fon der Lajenova je kazala kako je “u ovih godinu dana napravljeno više pomaka ka EU nego u prethodnih 10” i pored toga što to donekle jeste tačno, ali trebalo bi vidjeti šta je razlog naglom skoku u procesu integracija sa EU. Postoje dva ključna razloga, prvi je odlazak SDA iz sistema vlasti FBiH i zajedničkih institucija, a drugi je politički trenutak u kojem EU ima potrebu da “poklopi” zapadni Balkan i uvede ga još dublje u svoju zonu interesa, a to opet ima korelaciju sa razvojem događaja u Ukrajini, gdje se očigledno nazire poraz zapadne politike i dugoročan i mukotrpan proces izlaska iz tog sukoba, sa teškim posljedicama.

Naime, da se vratimo na prvi dio problema, SDA je konstantno opstruisala svaki napredak u procesu usaglašavanja zakonodavnog okvira BiH sa EU i koristila je to kao povod da se razvlaste entiteti, a ojačaju zajedničke institucije BiH. Pretpostavka da će gomilanjem institucija i nadležnosti na nivou BiH biti više države je glupa i besmislena, ali svakako dobar mamac za unutrašnje političko tržište među bošnjačkim glasačima. To je naravno bilo neprihvatljivo prije svega Republici Srpskoj, a naravno i Hrvatima čija bi moć zaštite nacionalnih interesa u tim procesima značajno trebalo da se redukuje. Zbog toga smo imali nekoliko kriza, od apelacije za Dan Republike pa do uslovljavanja formiranja vlasti ANP-om i tome slično.

U jednom momentu, SDA je postala nefunkcionalan egzekutor volje zapadnih partnera, budući da su pravili više problema nego što su donosili koristi i došlo je vrijeme da budu zamijenjeni kooperativnijim i funkcionalnijim snagama. Pod mentorstvom određenih ambasada okupili su široku koaliciju prozapadnih stranaka iz bošnjačkog političkog korpusa i napravili front protiv SDA. Ovo naravno govorim kao neko ko dolazi iz Banjaluke i da bi bolje razumjeli i našu poziciju u cijelom procesu. Od smjene SDA stvari, sa manjim ili većim oscilacijama, idu naprijed u smislu približavanja EU. Svakako, vrijedi reći da su pojedinci iz nove garniture bošnjačkih stranaka nastavili istim stazama kao SDA kada je u pitanju javna retorika, ali srećom nemaju dovoljno kapaciteta da tu javnu retoriku pretvore u konkretne političke blokade ili krize. Tu naravno mislim na Denisa Bećirovića koji je iznenada otkrio površniju, ali ništa manje radikalnu verziju Alije Izetbegovića u sebi i na Benjaminu Karić, čija je politička karijera jedan karikaturalan spoj radikalnog nacionalizma i neograđanizma, autentični sarajevski politički proizvod, koji ne može preživjeti elementarnu logičku provjeru budući da je kontradiktoran sam sebi.

Napredak

Međutim, da se ne zavaravamo mnogo i da racionalizujemo naša očekivanja od početka pregovora sa EU, vrijedi istaći i nekoliko činjenica: Albanija, Crna Gora i Sjeverna Makedonija jesu zemlje koje su sve članice NATO-a i imaju vlast koja je u potpunosti naslonjena na zapadne politike, čak i tamo gdje se to od njih ne traži i već dvije godine nemaju skoro nikakav napredak kada je u pitanju pristup EU. To su zemlje koje imaju mnogo jednostavnije političke sisteme, mnogo manje složenih mehanizama koje bi trebalo uskladiti i nemaju kompleksnu političku i društvenu situaciju kao što je to slučaj u BiH i, opet, napretka nema.

Međutim, postoji jedan faktor koji bi trebalo uzeti u obzir i koji može odigrati ulogu u ubrzavanju procesa približavanja EU - a to je spoljna kriza i strah od razvoja događaja u Ukrajini. Zbog toga je moguće očekivati da će administracija u Briselu imati nešto blaži i fleksibilniji pristup u narednim godinama i ubrzati određene procese na zapadnom Balkanu, kao što je preko noći u svoje okrilje primila Bugarsku i Rumuniju.

Za nas je veoma bitno pratiti ponašanje Srbije u cijelom procesu sa jedne strane i usaglašavati naše politike sa Beogradom, a sa druge strane - još važnije - sa velikom pažnjom pratiti svaki korak i starati se da nadležnosti Republike Srpske ostanu neokrznute u svojoj suštini, iako svaki pregovori podrazumijevaju određene kompromise. Takođe, mislim da možemo osigurati da ti kompromisi mogu biti takvi da neće narušiti stabilnost i snagu naših institucija i položaj Srba u BiH. To što više nema SDA u vlasti ne znači da nema politika koje su oni zastupali. Dakle, ako napredak pregovora sa EU znači razvlašćivanje Republike Srpske, onda to za nas znači političko, a sljedstveno tome i nacionalno, samoubistvo. Ako, sa druge strane, pristup EU bude pratio temeljne vrijednosti evropskog kontinenta kao što je parlamentarna demokratija, ljudska prava i sloboda i integritet čovjeka i pojedinca u društvenom i političkom sistemu, onda to znači nužan odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda i gašenje institucije Visokog predstavnika, budući da su suprotni svemu onome na čemu počiva savremena država i iole normalan politički i društveni sistem.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.