Da li je neoosmanizam Ahilova peta NATO saveza
U posljednjih nekoliko mjeseci Turska je bila glavna prepreka švedskom zahtjevu za pridruživanje NATO savezu. Iako je ovakva politika Turske, po mišljenju mnogih stručnjaka, viđena kao pokušaj Erdogana da dobije napredne oružane sisteme od SAD, ona u sebi sadrži skrivene pretenzije ponovnog uspostavljanja neoosmanske politike na Balkanu.
Neoosmanizam je politička ideologija koja predviđa povratak Turske islamu kao svojoj zvaničnoj državnoj doktrini, sa teritorijalnim pretenzijama na regione koji su nekada bili dio Osmanskog carstva. Prvi put pomenut 1985. godine od strane Davida Barčarda neoosmanizam teži da ukine kemalizam i time direktno uzurpira stubove moderne i sekularne Turske.
Godine 2020. Turska je prenamijenila Aja Sofiju, koju je UNESKO svrstao u svjetsku kulturnu baštinu, iz muzeja u džamiju. Ovo oslikava istorijsku transformaciju iz 1453. godine kada je ova hrišćanska katedrala pretvorena u džamiju, signalizirajući pad hrišćanstva i širenje islama u Evropi kroz Balkan. Kasnija odluka da je pretvore u muzej tokom predsjedavanja Mustafe Kemala Ataturka simbolizovala je transformaciju Turske u sekularnu državu. Njena posljednja promjena signalizira prelazak sa sekularizma na neoosmanizam.
Ahmet Davutoglu, bivša desna ruka Erdogana i turski premijer od 2014. do 2016. godine, tvrdio je u svojoj knjizi “Strateška dubina” da je primarni cilj neoosmanizma povratak na Balkan. Prema Davutogluu, Osmansko carstvo bila je uspješna država koja je pokazivala toleranciju prema različitim religijama i kao takva trebalo bi da bude obnovljena, čime bi bilo gotovo garantovano blagostanje svih naroda na Balkanu. Dok Noam Čomski tvrdi da Turska stvara islamski kalifat, neoosmanisti se poistovjećuju sa tolerantnim i multikulturnim aspektom Osmanskog carstva. Međutim, ova perspektiva je romantizovan pogled na stvarnost, jer ignoriše mnoge zločine počinjene nad hrišćanskim stanovništvom za vrijeme Osmanskog carstva.
Davutogluove ideje
Erdogan je konstantno pokazivao snažan nacionalistički i neoosmanski stav. To je bilo posebno primjetno tokom njegove kampanje za predsjedničke izbore 2022. godine u Konji gdje je u svom govoru hvalio Osmansko carstvo, implicirajući istorijsku važnost Turske. To služi kao jasan pokazatelj da Davutogluove ideje o spoljnoj politici ostaju integralni dio turske spoljne politike, čak i nakon njegove smjene 2016. godine.
Najrealnija vizija za uspostavljanje “neoosmanske države” uključuje formiranje turske zajednice na Balkanu. Davutoglu želi da Turska ekspanzionistička politika bude usmjerena na više zona interesa. Prva faza obuhvata Kosovo i Metohiju, Albaniju, Sjevernu Makedoniju i Rašku oblast, dok se druga zona proteže na ostatak Srbije, Bosnu i Hercegovinu, bugarsku Trakiju i dijelove Grčke.
Osmansko carstvo je dominiralo Balkanom pet stotina godina do početka 20. vijeka, ostavljajući neizbrisive tragove, ne samo politički i ekonomski, već i kulturno i jezički. U protekloj deceniji, meka moć Turske je porasla širom Balkana, posebno kroz popularne TV serije poput “Sulejman Veličanstveni”. Ove serije, koje veličaju Osmansko carstvo, posebno su odjeknule među muslimanskim stanovništvom Balkana.
Ahmet Davutoglu vidi muslimansko stanovništvo na Balkanu, pretežno Albance i Bošnjake, kao glavne stubove neoosmanizma. Stoga je Turska učinila sve što je u njenoj moći da poveća broj država koje priznaju nezavisnost samoproglašenog Kosova, pored velike uloge koju igra kroz svoju značajnu ekonomsku aktivnost u ostatku Balkana. Nije onda iznenađenje što je Erdoganova predsjednička pobjeda široko proslavljena i od strane Albanaca i Bošnjaka. Pored toga, Turska je jedan od glavnih saučesnika u namjerama Prištine da transformiše tzv. kosovske bezbjednosne snage u oružane snage Kosova.
Turska je takođe vojno prisutna na Balkanu u okviru NATO-ve misije održavanja mira na KiM, pod Rezolucijom Savjeta bezbjednosti UN-a 1244, sa procijenjenih 1000 turskih vojnika od ukupno 4.800 NATO vojnika. Većina njih je stacionirana u vojnom kampu simbolično nazvanom “Sultan Murat”, po osmanskom vladaru koji je predvodio Osmanlije u osvajanju Evrope i koji je ubijen u bici na Kosovu polju 1389. godine. Zbog ogromnog kulturnog i istorijskog značaja koji su epske priče o ovoj bici imale u formiranju modernog srpskog identiteta, ovo ime se i te kako može smatrati jednim vidom provokacije usmjerene prema Srbima.
Suština NATO saveza jeste garancija slobode i teritorijalne zaštite svih njenih punopravnih članica koju ovaj savez ostvaruje putem političkih i vojnih mjera. Ovo može biti vrlo privlačna opcija za sve nacije na Balkanu, uzimajući u obzir istorijsku sklonost regiona ka konfliktima i krizama. NATO savez ima za cilj integraciju svih balkanskih država u njen sastav, uključujući Srbiju i BiH, sa namjerom da se zaokruži i jasno definiše geopolitički uticaj ove organizacije na region Balkana.
Međutim, ovaj savez se mnogo puta borio da održi mir i stabilnost među svojim članicama, što u najgorem slučaju za NATO savez može u potpunosti da marginalizuje organizaciju. To je bilo očigledno kada su rasle tenzije između Turske i Grčke oko područja bogatih gasom u istočnom Mediteranu. Zbog ovakve dinamike unutar NATO saveza, nameće se pitanje NATO-ve mogućnosti da efikasno obuzda širenje političkog i vojnog uticaja Turske na Balkan, posebno uzimajući u obzir da su većina balkanskih zemalja članice tog saveza i da bi takav potez Turske dalje destabilizovao region.
Tokom postojanja Osmanskog carstva, Carska Rusija je bila prirodni saveznik svim okupiranim pravoslavnim nacijama na Balkanu koje su je smatrale svojim zaštitnikom, posebno za vrijeme rusko-turskih ratova. Međutim, ruski strateški interesi na Balkanu su se mijenjali kroz vijekove, a sa njima i volja za pružanje političke i vojne pomoći balkanskim nacijama. 2003. godine Rusija je povukla svoje vojnike sa Kosmeta i iz BiH, uz objašnjenje da nema strateške interese na Balkanu. Međutim, kako rat u Ukrajini napreduje, nejasno je da li Rusija može zaustaviti širenje turske spoljne politike na Balkanu, čak i u slučaju da ima strateški interes da to učini.
Neizvjesnost
Geopolitika situacije je neizvjesna. Uprkos ostvarenom uspjehu turskih bespilotnih letjelica marke “bajraktar” u ukrajinskim ofanzivama protiv Rusije, postoji značajan strateški odnos između Rusije i Turske. Turska nije samo bila prepreka Švedskoj da se pridruži NATO-u, već je blokirala i ulazak NATO trupa u Crno more i povećala bilateralnu trgovinu sa Rusijom uprkos sankcijama. Pokušavajući, ali ne uspijevajući da organizuje mirovne pregovore između Ukrajine i Rusije, Turska je uspjela da posreduje u pregovorima o izvozu žitarica preko Crnog mora. Rusija i Turska su se složile oko “TurkStreama”, južnog gasovoda Rusije ka Evropi, a Turska je isto tako preuzela koristi “Gazproma” od Njemačke. Pored toga, Turska je uspostavila svoju prvu nuklearnu elektranu uz rusku pomoć.
Neobuzdano ponašanje Turske unutar NATO saveza čini se da je podstaknuto njenim širim geopolitičkim pretenzijama na Balkanu. Strateško partnerstvo Rusije sa Turskom može vrlo lako biti pokušaj Ruske Federacije da se marginalizuje NATO savez. Kakav god bio slučaj, to će sigurno biti na štetu barem jednog broja balkanskih nacija koje su se kroz svoju istoriju borile za postizanje mira i stabilnosti. Dok se geopolitičke struje mijenjaju, postoji stara dilema: Mogu li balkanske nacije biti izostavljene iz šahovskih igara koje igraju veliki igrači ili će ponovo biti uvučene u njih?
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
