Razvoj “Čajavca”
Nakon što je Savezni zavod za privredno planiranje sredinom 1954. “Čajavcu” odobrio proizvodnju četrdesetak artikala potrebnih industriji automobila i traktora, radi realizacije tog proizvodnog programa, između “Čajavca”, kranjske “Iskre” i ljubljanskog “Saturnusa” zaključen je dogovor o saradnji i raspodjeli posla.
“Čajavec” je prihvatio proizvodnju automobilskih i traktorskih manometara, termometara, ampermetara, pokazivača pravca, prekidača, startera, signalnih lampi, kontrolnih sijalica i brisača stakla. “Iskra” je proizvodila indukcione kalemove, dinama za osvjetljenje i naponske regulatore, a “Saturnus” automobilske i traktorske reflektore, auto-pumpe i auto-ogledala. Zahvaljujući tome, u veoma kratkom roku osvojena je proizvodnja opreme za motorna vozila. Najveći kupci su bili mariborski “TAM” i pribojski “FAP”. Osnovano je i zajedničko predstavništvo u Beogradu, sa zadatkom da proučava potrebe i zahtjeve tržišta i mogućnosti plasmana proizvoda. Ova saradnja donijela je jugoslovenskoj privredi ogromne devizne uštede, a kolektivima značajnu materijalnu korist.
Preregistracija
Aktom Ministarstva odbrane FNRJ, broj pov. 321 od 4. novembra 1954. godine, odobrena je preregistracija preduzeća sa Finansijske uprave JNA na nadležni okružni sud. Rješenjem Okružnog privrednog suda u Banjaluci, broj Fi 102/54 od 13. decembra 1954, “Rudi Čajavec” je na registarskom listu broj 24 registrovan kao privredno preduzeće. Rješenjem NOO Banjaluka, broj 26297/56 od 1. avgusta 1956, odobrena je promjena naziva preduzeća, koji je glasio: Fabrika za elektromehaniku i elektroniku “Rudi Čajavec”. Rješenjem Okružnog privrednog suda iz 1956. odobrena je industrijska proizvodnja opreme i instrumenata precizne elektromehanike i elektronike.
Značajan iskorak u razvoju “Čajavca” načinjen je 1955, kada je otpočela proizvodnja UKT i radarske tehnike.
Prilikom osnivanja fabrika je zapošljavala 57, tokom 1956. godine 560, a sedam godina kasnije čak 1.719 radnika, od kojih su 35 odsto bili inženjeri i tehničari. Vođena je stalna briga o profesionalnom uzdizanju kadrova, pa je proizvodnja, u odnosu na početnu godinu, povećana čak pet puta.
Proizvodnja
Realizujući Perspektivni plan razvoja preduzeća za period 1956-1961, pored proizvodnje za potrebe JNA, “Čajavec” počinje da proizvodi i robu široke potrošnje. Iz njegovih pogona sada izlaze proizvodi komercijalne elektronike (televizori i auto-prijemnici “bosna”). U saradnji sa “Iskrom” iz Kranja, “Saturnusom” iz Ljubljane i “Teleoptikom” iz Zemuna, “Čajavec” izbacuje na tržište elektroopremu za motorna vozila, a u saradnji sa karlovačkom “Jugoturbinom” opremu za potrebe Jugoslovenskih državnih željeznica (generatore od 500 i 900 Nj i regulatorske kutije). Pored toga, proizvode se i razni civilni artikli, industrijski i kontrolni manometri i elektromotori od 30 Nj i drugo. Plasman proizvoda “Čajavca” bio je zagarantovan.
Da bi popravio standard zaposlenih, Radnički savjet “Čajavca” je sredinom 1954. donio odluku o osnivanju menze u ulici Maršala Tita 121, a sljedeće godine u krugu preduzeća je otvoren bife. Na sjednicama Opštinskog vijeća i Vijeća proizvođača NOO Banjaluka, održanim 12. aprila 1956. godine, odobreno je osnivanje Radničko-službeničkog restorana i Doma za samce u Titovoj ulici. Značajna sredstva izdvajana su i za stambenu izgradnju. Stambene zgrade “Čajavca” su umnogome izmijenile fizionomiju Banjaluke. Najveća među njima, ona kod Gradskog parka, sa 96 stanova i četiri lokala, dovršena je sredinom 1954. godine.
Rentabilnost
Fabrika je poslovala sa visokim stepenom rentabilnosti, budući da je bila skoro isključivi proizvođač cijelog niza proizvoda te je, zahvaljujući tome, bila i u situaciji da diktira cijene.
Razvoj “Čajavca” usporavao je nedostatak visokoobrazovanih stručnih kadrova, nizak životni standard zaposlenih, zastario i nekompletan mašinski park, uglavnom nabavljen iz ratnih reparacija ili dobijen od drugih preduzeća, ali i preorijentacija sa vojne na civilnu proizvodnju.
Pošto je “Čajavec” proizvodio za potrebe JNA, podaci o ukupnom prihodu i njegovoj raspodjeli, o stanju i obnavljanju osnovnih sredstava i nabavci obrtnih sredstava, strukturi i broju radnika u ovom periodu bili su povjerljive prirode i nedostupni široj javnosti.
Verica Josipović, Autor je načelnik Odjeljenja za sređivanje i obradu arhivske građe u Arhivu RS
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
