Iz Kolumbusa u Ohaju, iz Beograda, Zrenjanina, Kikinde, Mostara. Herceg Novog, Ulcinja, Dubrovnika, Trebinja, Ljubinja... zaputile su se Lugonje da bi se srele u kući bratstvenika Vlajka - u Donjoj Ivici - jedinoj kući Lugonja u tom selu...
O KAKO je mali ovaj svijet... I kako katkad zna biti lijep.
Na terasi jedine kuće Lugonja u Donjoj Ivici iz koje zimi dimi i odakle puca pogled na sjever i onih pet kuća - gdje su vatre davno utrnule, u toplom avgustovskom danu, saslušasmo riječi 21-godišnjeg mladića, kojim se obratio prvom skupu bratstvenika, i komšija iz sela:
- Prije dvije godine, kao novopridošli student u Kolumbusu, glavnom gradu američke savezne države Ohajo, ušao sam, s malom i razumljivom nelagodom, u crkvu Svetog Stefana Dečanskog da se upoznam s našim zemljacima i vladikom Mitrofanom. Čim sam izgovorio prezime, lica im se ozariše. Zašto? Začudio sam se. A onda su mi rekli da već znaju za Vlajka Lugonju iz ljubinjskog sela Ivice, koji je ujedinio sve srpske horove u SAD, bio pokretač srpskih novina "Amerikanskog Srbobrana", pa potom i sekretar Fondacije Srba u Americi... Pokazali su mi novine iz 1977. u kojima piše da će se održati parastos Vlajku Lugonji u svim srpskim, ruskim i grčkim hramovima u Americi! Sahranjen je u Libertvilu, nedaleko od nekadašnjeg groba pjesnika Jovana Dučića... Eto, dragi bratstvenici ne mogu vam objasniti šta mi je to tad značilo, i koliko sam sada neizmjerno srećan što vam mogu ispričati ovu američku priču... A ja sam, evo, i jedini koji je s vama, od četvoro Lugonja koje trenutno studiraju na američkim univerzitetima!
Posljednja rečenica mladog studenta Gorana jedva se razabrala kroz bučni aplauz, a niz mnogo lica kliznula je i poneka suza. Niko ih se nije stidio... Tu, na terasi kuće jednog drugog i mlađeg Vlajka, istočno o velike ivičke lokve, najveće u ljubinjskom kraju, oni su - kao nigdje drugdje u svijetu svoji na svome! Ovo je njihov zavičaj, iz one lokve, iz onih još pet kuća, sjeverno od Vlajkove iz kojih su davno otišli, iz mnogog drveta i kamena, iz polusrušene pojate i ilindanski sparušene livade, iz zarasle staze i zrelog ploda kupine s kojim se rve mladi kos - miriše neko davno i toplo djetinjstvo koje im, evo, dušu obuzima i veže za tu obalu s koje su davno otplovili, ali u mislima nikad nisu prestali da joj se vraćaju.
Odasvud su Lugonje stigle na prvi veliki bratstvenički skup koji su, uz već rečenog Vlajka, inicirali njegov brat Luka, pa dva doktora - Vukašin iz Beograda i Srđan iz Trebinja - te Zoran iz Trebinja i Neđo iz Ljubinja...
Uz Vukašina, iz Beograda stigli Milorad i Branko. Iz Zrenjanina - Milenko. Srđan iz Trebinja doveo porodicu, kao i Slobodan iz Kikinde... Penzioner Janko (što već ima i unuka Janka) došao iz Herceg Novog, a bile i njegove sestre, Nevenka iz Uboska i Mara iz Dubrovnika... Legendarni vozač onih plavih autobusa od Sarajeva do Dubrovnika, što ih putnici šezdesetih i sedamdesetih prošlog vijeka zvahu "pruga" ili "udarnik" Spasoje, sada penzioner, dovezao se - iz Mostara, pa pozdravio bratstvenički skup - kao najstariji! Spasojeva kćerka Vesna, opet, doputovala s mužem iz Beograda, pa Petar iz Istočnog Sarajeva, Ćetko iz Ulcinja... Ostale, iz bliže okoline - Trebinja i Ljubinja - nećemo pobrajati.
Sjetili su se i predaka, na lokalnom groblju za pokoj njihove duše zapalili svijeće; potom se dvaput zajednički slikali: kod lokve i na vlaci - "sa selom u pozadini", a onda, isto zajednički, krenuli do napuštenih kuća na sjevernoj strani, pa svako svoju otključao, rekavši po nekoliko rečenica o sebi i njoj. Običnih, jednostavnih rečenica iz kojih se zaključivalo da im puno znače bez obzira na to što u njima ne stanuju; jer i kad tu, u njima, pod oronulim murvama, nikog nema - stanuju njihove uspomene na djetinjstvo i mladost, na one sitne radosti čija se vrijednost uvećava upravo sa protokom godina. Kao reportera, neodoljivo su me podsjećali na pomorce što brode okeanima, a najsrećniji su kad se vraćaju u matičnu luku iz koje su nekad davno isplovili!
Ne reče zalud Janko "svu sam Evropu proputovao, nema zemlje u kojoj nisam bio, ali sam na spomeniku kod crkve u Ljubinju, gdje ću jednom počivati, dao da se napiše "Cijelim svijet sam išao, a opet sam u rodno mjesto došao".
- A u međuvremenu, dragi rođaci i prijatelji, podsjetio bih vas da se mi Ivičani - iz Donje i Gornje Ivice - tako lijepo gledamo da imamo 150 brakova u kojima smo mi Lugonje povezani sa Slijepčevićima, Vrtikapama, Dangubićima, Vujovićima, Dangunbićima, Kalajdžićima... Lično ću vam, ako treba, odmah stotinu nabrojiti. Zato bi ovo naše prvo saborovanje ubuduće moglo da preraste u saborovanje Ivičana. Još nešto bih predložio: da na platou oko lokve zasadimo drveće, mi Lugonje s jedne, Slijepčevići s druge strane i tako redom; da se jednom naši potomci okupe tu, i u hladu nas se sjete po nečem lijepom. Kao i da se u akcijama udružimo, da puteve među dijelovima sela povežemo, proširimo, popravimo... Oprostite što mi glas drhti, toliko sam uzbuđen što vas sve ovdje, zajedno sa komšijama, vidim na okupu - izgovorio je u dahu Janko.
Smjenjivali su se govornici, nazdravičari, himnični stihovi o Ivici i bratstvu, uz guslarsku pratnju mladog Trebinjca Butulije, radoznali pogledi Vlajkove i Lukine majke Mare - koja ne pamti kad je pred kućnom numerom 37 vidjela toliko dobrog, prijatnog i razdraganog svijeta. Formirano je i Udruženje građana "Bratstvo Lugonja", za prvog predsjednika s jednogodišnjim mandatom izabran, ko bi drugi nego domaćin Vlajko. Dogovoreno je da se zajedničkim novcem i moćima ubuduće, u prvom redu pomaže prilikom liječenja, ali i mlađim i darovitim prilikom školovanja. Jer, kako u obrazloženju navede Vlajkov brat Luka, "ne zaboravimo da živimo u vremenu kad je investiranje u znanje najpotrebnije i najvrednije".
Za razliku od sličnih okupljanja, ovdje se priča o korijenima nije svela na veličanje - samo muških potomaka. Od govornika čusmo da su Lugonje od Milosavića iz pivske oblasti, da su sredinom 18. vijeka doselili u Gornju Ivicu, da su junaci, putnici, dobrotvori, stručnjaci, pregaoci na raznim poljima, da ih je u prvoj knjizi o Lugonjama pomenuo lani Ilija Lugonja u Doboju, da su i sami započeli rad na novoj i opsežnijoj knjizi, ali... Ali i da su Lugonjuše djevojke jedinstvene ljepote!
- Odavde potiče - rekao je jedan od govornika - Dragica Lugonja koja se udala za brata Milana Stojadinovića, nekadašnjeg predsjednika vlade Kraljevine Jugoslavije, pa s njim otišla u Ameriku. I njena sestra Radojka udala se u Americi za jednog multimilijardera Grka!
Kako niko od prisutnih (i lijepo dočekanih) zetova nije negodovao, sigurno je da će se i nekoliko redova o šarmu i ljepoti Lugonjuša naći u toj novoj knjizi.
Poslije zajedničkog popodnevnog ručka u restoranu "Zvijezda", kraj puta Ljubinje - Stolac, gdje je uz ostale odsutne bratstvenike pominjan i jedan Spasoje u Australiji, pročitani su i telegrami ovom - prvom saboru, od onih koji zbog neodložnog posla nisu mogli doći. Prvi pozdravni telegram stigao je od Jelene Lugonje iz Amerike, a posljednji od rođaka Rade sa sjevernohercegovačke planine Zelengore.
Kako je svijet, eto, mali... I kako je bio veliki ovaj dan u Donjoj Ivici, koga njeni preostali stanovnici više nikad neće zaboraviti dok žive i dišu...
Tekst i snimci Žarko JANjIĆ
AMERIKANCI
- Pokojni Vlajko Lugonja, koga u priči pominje Goran jeste naš najpoznatiji predak u Sjedinjenim Američkim Državama, kaže nam Luka, koji odlično poznaje lozu. - Ali prvi je od naših na američko tlo kročio Aćim, još 1850. godine - i nastanio se u Los Anđelesu. Najbogatiji je bio Risto Lugonja u Los Anđelesu koji je u tom gradu imao više od 50 frizerskih salona, dok je lijep život u Čikagu obezbijedio i Nikola Lugonja...
S potomcima nekih Lugonja na američkom kontinentu u međuvremenu su pogubljene veze. No poslije ovog skupa u Donjoj Ivici nije isključeno da se pojedine i obnove...
