Koncert "Rolingstonsa" postao legenda za sebe, spektakl kakav se vrlo rijetko viđa, spektakl koji vas ostavlja potpuno zadovoljnim: što ste očekivali, to ste i dobili. Shodno tome, i preksinoćni beogradski koncert je vrijedio, zaista, svake pare
Pobiti ih ili im se naprosto pridružiti!
Bez obzira na to što tako postavljena zvuči oštro, ta dilema nije već neko vrijeme samo osnovna u relaciji obožavaoci i "Rolingstonsi" - najveća rokenrol grupa na svijetu još od kraja šezdesetih godina prošlog vijeka! - nego i obrnuto, u relaciji samih članova grupe prema spoljnjem svijetu. Ko je manje od samog Mika Džegera (rođen 1943), Kita Ričardsa (1943) ili Čarlija Votsa (1941) vjerovao da će ravno 45 godina od svog prvog nastupa ("Marljuee Club", London, 12. jul 1962) oni još uvijek biti ne samo živi, nego i da će svirati pred publikom. Ili da će "(I Cant Get No) Satisfaction" i danas zvučati snažno i svježe 42 godine nakon što je harala po svjetskim top-listama i napravila od "Stonsa" superzvijezde kakve su i dan-danas. Ili da će uopšte biti u tom poslu sa albumima, turnejama, video-spotovima, medijima...
Naravno da "Stonsi", što se tiče razvoja samog rokenrola ili popularne muzike uopšte, ne predstavljaju bogzna šta odavno, od početaka panka ili, u krajnjem slučaju, od albuma "Tattoo You" (1980), kada su posljednji put suvereno vladali trendovima, top-listama i svjetskim stadionima. Njihovi albumi su otada manje ili više loši, manje ili više se slabo prodaju - to jest, slabije od njihovih ranijih standarda - a sami "Stonsi" su sve više izvan tokova modernog rokenrola i popularne muzike uopšte. Što je, naravno, bilo sasvim u redu: da su tada prestali da rade, rijetko koja penzija bi bila poštenije zarađena, a njihovo mjesto u istoriji bi bilo onakvo kakvo je i danas.
Od 1980. naovamo istorija "Rolingstonsa" mnogo je manje vezana za rokenrol nego za posao, više je to istorija jedne legende koja se pretvorila u poslovnu korporaciju koja je imala samo jedan zadatak: održati se. "Stonsi" su se, nema sumnje, održali, manje-više dostojanstveno, prvenstveno što su stalno bili na turnejama, čime su održavali vezu sa svojom publikom. Pri tome su uglavnom uspostavljali nove standarde u organizaciji turneja. Konkretno, postojeća "A Bigger Bang" svjetska turneja postavila je novi rekord što se tiče zarada.
Međutim, mnogo je važnije što je u "Stonsima" sve ovo vrijeme ono zrnce rokenrola, onaj prvobitni motiv, ono ludilo, koje ih je uopšte i dovelo u taj posao. To se najviše ispoljavalo uživo, pa je koncert "Rolingstonsa" postao legenda za sebe, spektakl kakav se vrlo rijetko viđa, spektakl koji vas ostavlja potpuno zadovoljnim: što ste očekivali, to ste i dobili. Shodno tome, i preksinoćni beogradski koncert je vrijedio, zaista, svake pare.
Nije, naravno, čudno što uživo dobro zvuče "Start me Up" (koja je otvorila koncert u Beogradu), "Paint It Black", "You Can't Always Get What You Want", "It's Only Rock'n Roll (But I Like It) ", "Simpathy Fot The Devil " (koja je zatvorila koncert) ili "Brown Sugar" (koja je bila bis), jer je riječ o pjesmama koje su vjerovatno već dio kolektivne podsvijesti i koje biste voljeli i u mnogo gorim izdanjima. Jeste, ipak, malo čudno kad ljudi u sedmoj deceniji života nastupaju sa toliko žara i energije. Bez obzira na sav spektakl, sav novac u igri, koncert "Rolingstonsa" nije sveden na to, nego onaj prvobitni motiv koji ih je prije skoro 50 godina i sastavio postoji i sada. I, štaviše, gori velikim plamenom.
Beogradski koncert je "Stonse" donio u tom vrhunskom, spektakularnom i suverenom izdanju. Tehnika je, naravno, bila savršena (odavno je to za "Stonse" standard), ali je još bitnije što je grupa sa pratnjom isporučivala pjesme takvom snagom i energijom da potpisnik, koji je "Stonse" gledao svojevremeno u Beču 1990. godine, nakon albuma "Steel Wheels" i dok je sa njima još uvijek bio Bil Vajmen, uopšte nije primijetio, što se "Stonsa" tiče, da je prošlo 17 godina. Kao i tad, "Stonsi" su i preksinoć u Beogradu snažno i motivisano isporučivali svoje pjesme.
Prošle jeseni je u Zagrebu jedna druga, iako mlađa i manja, legenda rokenrola, imala krajnje energičan i inspirativan koncert. Riječ je, naravno, o "Pearl Jam". Pitanje o kome smo razmišljali poslije koncerta "Rolingstonsa" jeste koji je koncert od ta dva bio energičniji. Vjerovatno su to bili "Pearl Jam" ali samo za nijansu. Ipak, samom činjenicom da mogu da izazovu takvo pitanje "Rolingstonsi", čvrsto smo ubijeđeni, samo mogu da budu ponosni. U našem koordinatnom sistemu, to pitanje je i najbolji i najljudskiji odgovor na pitanje zašto su "Rolingstonsi" uopšte legenda.
I, zbog svega toga je jasno: "A Bigger Bang" nije posljednja turneja "Rolingstonsa"!
Specijalno za "Glas Srpske" iz Beograda Rajko Radovanović
