Velimir Petković za "Glas": Kume, imam dobru ideju...

Njihovo najljepše proljeće i najtužnija jesen njihove zemlje na izmaku, valjda to samo život može tako urediti. Ovo je priča o grupi odvažnih momaka koji su šokirali Evropu i bili najveća rukometna priča Starog kontinenta 1991. godine. Baš na današnji dan, predvođeni svojim trenerom Velimirom Petkovićem, rukometaši Borca donijeli su posljednji evropski trofej u Banjaluku, Kup IHF.

Legenda kaže da si u Banjaluci, sa ljudima iz grada koji se diči Gospodskom ulicom i najljepšim alejama, mogao o svemu pričati, osim o rukometu. Tu bi, na prvi slog, ispao smiješan, još ako bi se u nekom od kafića, dok zboriš, ne znajući, našao blizu Mire, Mome, Velimira... dobio bi packu za cijeli život. Mudri kažu da je bolje saslušati, u ovom slučaju pročitati. U nastavku teksta jedan od najvećih rukometnih umova najrukometnijeg grada bivše Jugoslavije otkriva kako se kovao posljednji rukometni trofej koji je došao u zemlju koje više nema. Velimir Petković, najbolji učenik legendarnog rukometnog vizionara Pere Janjića, čovjeka koji je Borac doveo na krov Evrope, u intervjuu koji se čita u jednom dahu, za "Glas Srpske" ispričao je jednu od najemotivnijih sportskih priča grada na Vrbasu. Na današnji dan, prije 34 godine, crvenim tepihom moskovskog Crvenog trga šetali su mladići iz Banjaluke nesvjesni veličine svog podviga i onoga što će im život donijeti poslije toga. Njihovo prvo veliko, zajedničko slavlje postalo je i posljednje, jer nesrećna dešavanja na ovim prostorima nisu im dozvolila da vladaju možda i cijelu narednu deceniju evropskim rukometom. Njihov trener, tada mladi stručnjak Velimir Petković, sanjao je velike snove, imao sjajne ideje, a za njihovo ostvarivanje trebao mu je samo jedan čovjek, njegov kum Zlatan Arnautović.

- Danas mnogu ljudi pokušavaju da promijene istoriju. Čovjek se prosto zapita da li je bio tu... Skoro sam gledao neki podkast iz Banjaluke, slušam i ne vjerujem, prekrstio sam se i zapitao: "Da li sam ja bio na klupi ili su oni to vodili...". Ali, da se vratim na temu, ta ekipa bila je sastavljena od momaka iz našeg omladinskog pogona, iz naših škola, a tada je to bilo najvažnije u našem banjalučkom, jugoslovenskom rukometu... Imali smo strašnu organizaciju. Svi profesori osnovnih škola bili su dobri sa našim starijim igračima i(li) ljudima iz uprave i oni su forsirali to po školama. Imali smo veliki priliv mladih igrača u klub, samim tim veliku bazu. Međutim, veliku zaslugu za taj uspjeh imali su naši igrači koji su igrali vani i vratili se da nam pomognu, Zdravko Beli Rađenović i Zlatan Arnautović, koji su nam pomogli da preživimo sezonu prije tog velikog uspjeha. Nama su četiri igrača u sezoni 1989/1990 otišla u vojsku, koji su tamo pozvani bez pripreme, bez ikakve najave. Beli i Zlaja su nas doveli do plej-ofa, imali smo šansu da se borimo i za titulu, ali dobro... - u dahu je izdeklamovao Petković i poentirao:

- Beli se potom oprostio, a Zlaja je ostao sa tom mladom ekipom predvođenom Acom Kneževićem, Davorom Perićem, Goranom Stuparom, Samirom Nezirevićem i ostalima... Međutim, napustili su nas Patrik Čavar i Istok Puc. Opet je ostala jedna dobra osovina, a da nije bilo tih nesrećnih događaja, ta ekipa bi vladala još dugo godina, ne samo Jugom, već i Evropom. Zanimljivo je da sam ja Arnautovića zamolio da ostane, da nam pomogne samo u Evropi, jer mi je trebao, da bude uz Dadu Mulabdića i Mustafu Torlu. Meni je Zlaja kum i veliki prijatelj i uspio sam da ga nagovorim. On je bio operisao kičmu, nije trenirao i samo smo išli po kafićima. Pristao je, ipak. Njega nisi mogao trenirati, da to tako kažem. E sad, moram spomenuti Nijaza Kiku Halvadžiju, našeg bivšeg golmana, koji je, u mom tadašnjem stručnom štabu, radio sa čuvarima mreže. Naglašavam da je samo on mogao raditi sa Zlajom. Znao mu je naći žicu. Kiku niko ne spominje nigdje, a on je svojim metodama, vježbicama držao Zlaju. Pominjem Zlaju jer je možda i najviše dao za taj naš uspjeh. Branio je fenomenalno. Njegovo iskustvo i kvalitet su nam pomogli da dođemo tako daleko, a to niko nije očekivao. To je bila senzacija u to vrijeme - istakao je Petković.

GLAS: Koji su bili prelomni momenti te sezone?

PETKOVIĆ: Pa, poslije poraza od sedam golova razlike u Esenu od Tusem Esena, tadašnjeg prvaka Njemačke niko nam nije davao šanse u revanšu. Vjerovao sam da možemo i njih izbaciti. Prenosio sam taj optimizam na igrače i došli smo do tog čuvenog finala sa CSKA iz Moskve. Ni protiv prvaka tadašnjeg SSSR-a niko nam nije davao puno šanse. Ipak, dobrim Zlajinim odbranama u obje utakmice, sjajnom igrom Senjanina Maglajlije, Ace Kneževića, Janija Čopa, Draška Prtine, Samira Nezirevića, uspjeli smo da dođemo do pehara u samo predvečerje tih ružnih dešavanja na ovim našim prostorima. Sa pet razlike dobili smo Ruse kući u prvom meču finala, ali to nije bila nikakva garancija da ćemo osvojiti pehar. U Moskvi smo odigrali fenomenalno. Iako je u jednom momentu bilo plus četiri za CSKA, tad je bilo pravilo gola u gostima, a mi smo dali više golova na strani, morali su da jure plus šest. Ipak, Zlaja je odbranio nekoliko lopti, izjednačili smo rezultat i čak smo mogli i pobijediti tamo, da smo htjeli. Međutim, mi smo se opustili, jer je već sve bilo gotovo. Uslijedilo je veliko slavlje...

GLAS: Sa svega 32 godine bili ste najmlađi trener u bivšoj Jugoslaviji. Otkud Vi uopšte na klupi tako velikog kluba?

PETKOVIĆ: Sve što znam o rukometu, dugujem Peri Janjiću koji me je nagovorio da pređem sa fudbala na rukomet. I u fudbalu sam fino gurao, ali Pero, koji mi je bio profesor u gimnaziji, me je prebacio na rukomet. Poslije me je prebacio u juniorsku ekipu, koju je formirao, pa me je uveo u prvi tim, gdje sam igrao. Kasnije, kad se on vratio iz Emirata, bilo je pitanje ko će biti njegov pomoćnik. On je izabrao mene. Tako da sam i tu bio uz njega, pa kad je selio iz Banjaluke za Zagreb, pitali su ga ko bi mogao da ga zamijeni. On je odgovorio: "Ako hoćete da nastavite ovako da se radi, onda to može biti samo Petko!" Uprava je to ispoštovala. Gledajte, nije bilo lako, bio sam početnik, nisam bio vrhunski trener, ali sam valjda imao tu neku žicu da mogu da se razvijem do tog nivoa. Posvetio sam se tome i to mi je postala profesija do danas. To je moj život.

GLAS: Dajte nam neku anegdotu sa puta do trona.

PETKOVIĆ: Poslije revanša finala u Moskvi i proglašenja pobjednika, otišli smo u hotel. A nakon toga momci su otišli na Crveni trg. Još uvijek je bila straža ispred Lenjinovog mauzoleja i sad jedno sedam, osam tih mojih klinaca je stalo ispred stražara i dirigovali su im smjenu. Možete zamisliti u to vrijeme, uraditi to, pa to ti je bila ludost, a ne hrabrost.

GLAS: Kako je izgledala proslava trofeja? Neplanirano ste se, po slijetanju u Beograd, tu i zadržali.

PETKOVIĆ: Čuli smo da su ljudi počeli da se skupljaju u Banjaluci ispred hotela "Bosna" u malom parku, da nam naprave doček. Toliko smo se tome radovali, međutim, neko je došao na ideju da nas zaustavi u Beogradu pa su nas vodili u hotel "Palas" na večeru. Bili smo protiv toga, nije nam bilo do jela, htjeli smo doći u Banjaluku što prije. Valjda je neko htio da se tamo dokaže, ne znam... Brzinski smo večerali, krenuli za Banjaluku i došli oko ponoći, pola 12... Rekli su nam da nas je čekalo nekoliko hiljada ljudi, ali dosta ih se razišlo, ali ipak ulica od pozorišta do ispred "Bosne" bila je puna. Naš autobus je jedva došao do pozorišta. Maltene su nas iznijeli. Bio je doček, koktel. Ušli smo u "Bosnu", gdje smo malo proslavili. Bio je fenomenalan osjećaj za mene i igrače, donijeli smo evropski trofej u Banjaluku poslije 1976. godine.

GLAS: Možete li, pogotovo našim mlađim čitaocima, opisati kako je Borac tada bio organizovan?

PETKOVIĆ: Borac je bio jedan od najorganizovanijih klubova u cijeloj Jugoslaviji. Kada sam otišao u Njemačku, vidio sam da je to bio nivo koji oni nisu dostigli ni do dan-danas u nekim segmentima. To je sve sjajno kod nas funkcionisalo sa sekretaricom, direktorom, sa ljudima u Izvršnom odboru, u kojem su bili ljudi od autoriteta i svaki od njih je imao određena zaduženja, donosio novac, a ne k'o sada. Kada sam otišao iz Banjaluke, naš klub je imao sedam nekretnina. Nije to niko ukrao, mi smo od toga živjeli, novac je dolazio i od sponzora. Jedini smo imali stranog sponzora, "Krajs Bazel". To je bilo nepojmljivo u ono vrijeme. Imali sve uslove i naše je bilo samo da radimo.

GLAS: Nažalost, niste ostvarili Vaše snove da duže vrijeme ostanete zajedno, Vaša ekipa i Vi.

PETKOVIĆ: Mjesec dana prije finala dobio sam ponudu Štutgarta i pristao sam da pređem. Međutim, iz kluba nisu htjeli čuti za to, Zlaja, koji je postao sportski direktor i generalni direktor Momo Golić, koji je bio moj najbolji prijatelj, rekli su: "Nema govora da ideš sada, ekipa je nadošla..." Međutim, osjećalo se da dolazi nešto...

GLAS: Ekipa se raspala?

PETKOVIĆ: Da, ekipa se raspala zbog događaja koji su uslijedili sljedećih nekoliko mjeseci. Počelo je teško vrijeme za klub i to traje do danas. Nismo se uspjeli stabilizovati, jer mnogi ljudi koji su dolazili kasnije imali su svoje lične interese. Gledajte, prosjek godina te ekipe, uključujući i Arnautovića, koji je bio moje godište (1956) bio je 21. Da nije bilo tih nesrećnih događaja koji su uslijedili sljedećih nekoliko mjeseci ta ekipa bi vladala još dugo godina evropskim rukometom.

Sjećanje

GLAS: Koliko često se sjetite velikog uspjeha koji ste napravili te 1991. godine?

PETKOVIĆ: Iskreno, sve manje i manje...Toliko je obaveza, toliko vrijeme brzo leti. Smjenjuju se događaji, i lijepi i ružni, pa ovako kad me neko nazove, kad me neko podsjeti onda da. To su stvari koje ostaju za čitav život, ali vrijeme toliko brzo prolazi da nemate vremena o tome misliti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.