Rivalstva XXI vijeka: Da li je Rafole već srušio Fedala?

U očima najvećeg broja teniskih zaljubljenika širom svijeta rivalstvo Rodžera Federera i Rafaela Nadala najveće je u istoriji tenisa. Međutim, da li je zaista tako?

Dvojica momaka iz meča u meč pomjeraju granice, njihovi dueli su neizvesniji, kao par su odigrali najviše okršaja u Open eri i tako su naterali ljude da preispitaju početnu pretpostavku. Dio tog ’novog’ rivalstva ponovo je Rafael Nadal, ali na Federerovo mjesto došao je Novak Đoković. Pred vama su četiri grupe razloga zašto je „Rafole“ bolji od „Fedala“.

1. Više „klasika“

Bacimo li pogled na sve mečeve koje je Nadal igrao sa Federerom i Đokovićem, zaključićemo da je sa Novakom igrao više mečeva koji su po završetku kićeni epitetima „epski“, „klasik“ i slično.

Ako su kriterijumi kvalitet mečeva i samih poena, kao i dramatičnost u najznačajnijim prilikama kao što su Gren slem turniri, onda se u slučaju Nadal-Đoković neminovno izdvajaju dva meča: finale Australijan opena 2012. i pobjeda Novaka u pet setova u najdužem finalu GS turnira u Open eri (pet sati i 53 minuta), kao i polufinale Rolan Garosa godinu dana kasnije i pobjeda Rafaela u pet setova.

Ne zaboravimo ni fantastičan meč na Mastersu u Madridu 2009, to su tri duela koji će zauvijek ostati u teniskim udžbenicima i u sjećanju svih koji bijeli sport vole.

Uz to, Đoković i Nadal su neizvesne bitke vodili na svim podlogama i na svim Gren slem turnirima.

Sa druge strane, Federer i Nadal nisu donosili mnogo drame na šljaci (o tome više u nastavku teksta), a jedini pravi njihov „klasik“ odigrao se u finalu Vimbldona 2008. godine, kada je Španac slavio sa 9:7 u petom setu. To je jedan od najboljih mečeva svih vremena, po mom mišljenju i najbolji, i simbolično je obilježio početak vladavine Rafaela Nadala.

Osim toga, finale Australijan opena bilo je neizvjesno, ali ne toliko kvalitetno, a u vrhunsku kategoriju eventualno bismo mogli svrstati i finale Vimbldona 2007, mada je i to diskutabilno.

Na US openu Federer i Nadal nikada se nisu sastali, a Đoković i Nadal Njujorčanima su podarili tri finala. Nijedno nije bilo na nivou gorespomenutih mečeva, koji su i u vrhu liste najboljih svih vremena, ali pružili su vrhunski tenis i nijedan meč nije bio „jednosmjerna ulica“, kako američke kolege vole da kažu. Uz to, duel iz 2010. istorijski je po tome što je Španac tada kompletirao Gren slem, osvojena sva četiri najveća turnira.

Rodžer i Rafa van Gren slemova imali su jedan okršaj koji može da se mjeri sa mečom Đoković – Nadal u Madridu 2009, a to je Rim 2006. i pobjeda Nadala u taj brejku petog seta.

2. Mečevi na šljaci

U duelima Federera i Nadala znalo se da Rodžer nema nikakve šanse na šljaci. Jedine dvije pobjede na zemlji ostvario je 2007. u Hamburgu, kada je okončao Nadalov niz od 81 pobjede na toj podlozi i dvije godine kasnije u Madridu, samo dan poslije Rafaelove četvoročasovne borbe sa Đokovićem u polufinalu.

Ko je gledao te mečeve, bilo mu je jasno da Nadal jednostavno nema snage. Naročito se to odnosi na madridski okršaj.

Takođe, Nadal je Federera na šljaci dobijao i dobija sa lakoćom kakvom Novaka nikada nije. Dovoljno je spomenuti finale Rolan Garosa iz 2008. godine, kada je Federer uzeo samo četiri gema. Švajcarac na Garosu nikada nije bio ni blizu pobjede, tri puta je uzeo po set, ali nikada dva.

Jedini put kada je Federer zaista bio nadomak trijumfa jeste u Rimu 2006, to je zapravo njihov jedini meč na šljaci u kojem je do kraja bilo neizvjesno.

Sa druge strane, Đokovićevi mečevi sa Nadalom na šljaci mnogo su kompetitivniji, pogotovo otkad je Novak dostigao zenit svoje karijere. Od spomenutog, epskog madridskog polufinala, kada je Đoković propustio tri meč lopte, bilo je očigledno da jedino srpski teniser ima rješenje za Nadala na šljaci.

Godine 2011. za samo nedjelju dana pobjedio je Nadala u finalima Madrida i Rima, i to bez izgubljenog seta, u periodu kada je Španac igrao blizu svog maksimuma. Ostvario je Đoković i trijumf u Monte Karlu, mada je Nadal tada još tražio vrhunsku formu poslije povrede.

Mnogi se pitaju šta bi se dogodilo da kiša nije prekinila finale u Parizu 2012. godine, a na posljednjem Rolan Garosu Novak je bio na samo korak do podviga u polufinalu, ali je Nadal na kraju slavio sa 9:7 u petom setu. Federer nijednom nije bio tako blizu.

3. Dinamika rivalstva

Tačke kulminacije rivalstva Federera i Nadala bile su kada je Španac uspijevao da uzdrma poredak u „Rodžerovoj kući“, na Vimbldonu. Osim toga, Nadal je manje-više superioran u mečevima sa Federerom (ukupni skor 22-10).

U duelima sa Đokovićem dinamika rivalstva se stalno mijenja – Novak je 2011. skoro ukrao šljaku Nadalu, ovaj mu se revanširao važnim pobjedama na betonu, uključivši dva finala US opena, a tvrda podloga je po definiciji teren srpskog tenisera. Ipak, vidimo da u okršajima Novaka i Rafe nema zakonitosti.

Uz to, ukupni međusobni skor znatno je neizvjesniji – Đoković je takođe 22 puta izgubio od Nadala, ali ga je i savladao sedam puta više nego Federer.

Takođe, Đoković i Nadal čine rivalstvo sa najviše odigranih mečeva u Open eri – 39, a to ne treba zanemariti.

4. Specijalne taktike za najvećeg suparnika

Dueli Federer i Nadala uglavnom slijede isti šablon – Španac visokim spinovima na bekhend protivnika gradi inicijativu i osvaja poene, a Federer nastoji da se što češće izvuče na forhend i da bude odlučan i dominantan sa osnove linije kako bi on došao u situaciju da rešava poen.

Rodžer je prilično tvrdoglav kada je riječ o svojoj igri i u njegovom rivalstvu sa Nadalom malo smo vidjeli tzv. „specijala“, segmenata igre koji se spremaju isključivo za jednog protivnika. Federer bi ponekad ubacio drop šot, Nadal je dodatno vježbao slajs servis, ali to je bilo to.

Dueli Đokovića i Nadala kao da neprestano pomjeraju granice – taman se čini da je jedan preuzeo preimućstvo, onda se pojavi drugi sa nečim sasvim novim. Novak je popravio kondiciju, što je bio osnovni preduslov da može da igra duge mečeve sa Nadalom. Zatim je bekhend dijagonalama uspijevao u kontinuitetu da probije Rafin forhend, što do tada nikome nije polazilo za rukom.

U tim promjenama ’momentuma’, sitnim korekcijama i stalnom potragom sredstava da se bude za nijansu iznad rivala leži i najveća čar rivalstva Đoković-Nadal. Posljednja veća promjena jeste odluka Španca da češće mijenja ritam forhend paralelom i da tako izbaci Novaka iz komforne zone.

U velikoj mjeri to mu je i uspijelo, što je uz veliko samopouzdanje ključ Nadalovih pobjeda nad Đokovićem u 2013, prije svega na US openu. Baš u Njujorku vidjeli smo i naznaku Novakovog odgovora, a to su insajd-aut forhendi na Nadalov forhend, mnogo češći nego ranije.

Novak je pobjedama u Pekingu i na Mastersu napravio dobru podlogu za 2014, ali još čekamo njegov pravi odgovor na nekom od Gren slem turnira. To i jeste jedan od razloga zašto je Đoković za novog trenera angažovao Borisa Bekera. Vjerujte da najbolje tek slijedi.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.