Dragana Svitlica, trener banjalučkih Orlova: Odluka da postanem trener bila više luda nego hrabra

Šampionski pehar podigla je Dragana Svitlica u svojoj drugoj sezoni otkako je postala trener. Sa njom na klupi, ponekad i u igri, Orlovi su ispisali najsvjetlije stranice kluba u pola vijeka dugoj istoriji, jer su još stigli do Kupa Republike Srpske i Kupa BiH.

Odluku da postane trener donijela je prije dvije godine nakon razgovora sa ocem Borivojem, koji je sekretar kluba. Nijednom nije pomislila da odustane, i pored brojnih iskušenja, a priznaje da joj je bilo potrebno nekoliko dana da shvati veličinu uspjeha koji je sada postigla. Svitlica je postala tek druga žena trener koja je postala šampion, a prva je bila Mensura Andelija sa Željezničarom. O svom životnom putu, igračkoj i trenerskoj karijeri govorila je u intervjuu za "Glas Srpske".

- Titulu smo kratko slavile, nismo lumpovale, jer nismo bile svjesne šta smo uradile. Izlazak na parket dvorane "Borik" pred početak utakmice Borac - Spars bio je momenat kada smo postali malo svjesniji da smo šampioni jer su kraj nas stajale rukometašice Borca i uprava FK Borac, koji su takođe stigli do titula. Bio je dobar osjećaj izaći pred publiku nakon dugo vremena i biti pozdravljen aplauzom. Voljele bismo da smo titulu proslavile pred punom dvoranom na dan meča, ali šta je, tu je. Bile smo na bilbordu u gradu, ljudi su radili hiljadu stvari za nas da proslave sa nama, a mi smo bili u nekom polusnu i tek sada smo svjesni da smo napravili istorijski uspjeh.

GLAS: Kada ste prvi put uzeli loptu i bacili je prema košu?

SVITLICA: Sa nekih 11 godina otimala sam loptu mom starijem bratu Draganu i vrlo brzo sam krenula da treniram zbog njega i počela da volim taj sport, koji mi je postao jako zanimljiv.

GLAS: Kada ste prvi put saznali da će Vam košarka biti životni poziv?

SVITLICA: Da ću se baviti njome, postalo je jasno tek kada sam otišla odavde, odnosno kada sam odletjela u Španiju i izašla iz aviona u Vigu. Do tada je sve bilo kao u snu, a tada je postalo java. Roditelji su željeli da ne prekidam školovanje, pa je bilo bitno da nastavim i pored toga što jako volim košarku.

GLAS: Sjećate li se prvog trenera?

SVITLICA: Bio je to pokojni Slobodan Ajder, koji je zaslužan što sam zavoljela ovaj sport. Bio je divan čovjek, koji nas je naučio da volimo košarku. Bio nam je uzor i drugi roditelj jer nam je pomagao i pokazao da, kada radite posao s ljubavlju, on jednostavno ima drugačiju dimenziju. On je to radio sa mnogo ljubavi i prenio nam je ljubav prema košarci.

GLAS: Koliko se sjećate debi utakmice u seniorskoj konkurenciji?

SVITLICA: Zauvijek će mi ostati u sjećanju jer sam na njoj slomila ključnu kost. Bilo je to u dvorani "Obilićevo", kada sam sa 18 godina debitovala protiv Željezničara. Htjela sam da se dokažem i ušla sam u igru kao šesti igrač. Protivnica se zatrčala u kontranapadu, a ja sam stala na liniju slobodnih bacanja, prekrstila ruke i htjela da iznudim prekršaj u napadu, a ona me naprosto oduvala i slomila ključnu kost. Ipak, bila sam ponosna jer sam iznudila faul u napadu. Poslije toga majka nikad nije došla na utakmicu.

GLAS: Tada je uslijedio prvi odlazak u inostranstvo, gdje ste godinama igrali za ekipu iz Viga.

SVITLICA: Prvi odlazak u inostranstvo bio je jako stresan jer sam imala 18 godina. Majka je plakala tri dana kao da se više nikada neću vratiti, ali tata je prelomio da me pusti jer je vjerovao u mene, kao i u način na koji su me odgojili. Otišla sam u Španiju u nekoj euforiji, u nekom transu i tek kada sam stigla, shvatila sam da sam u totalno drugoj državi i da ću igrati u jednoj od najjačih evropskih liga, te da će to biti totalno drugi univerzum.

GLAS: Kako ste se prilagodili drugačijem načinu poimanja života i košarke?

SVITLICA: Malo je nedostajalo da uopšte ne odem i zamalo sam propustila let za Španiju. Stajala sam na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme na aerodromu i jedva sam stigla na let. Zatvorili su avion, koji je već trebalo da krene i u tom momentu sam počela da plačem da me puste jer nisam znala šta da radim, pa su otvorili vrata i kada sam ušla, dobila sam gromoglasan aplauz. Kada smo sletjeli, izgubili su sve moje stvari, a onda su došli ljudi iz kluba da mi pokažu gdje treba da idem. Španski nisam govorila, a ni engleski mi nije bio jača strana. Imala sam sreću da su ti ljudu bili fenomenalni, pa je ekipa iz Viga bila moja druga porodica.

GLAS: Tamošnji trener uticao je da se i Vi bavite ovim poslom.

SVITLICA: Migel Martinez je presudan faktor i pokazao mi je da, pored trenerskog znanja i iskustva, moraš biti dobar psiholog i imati prijateljski odnos sa ekipom. Naučio me mnogo stvari u životu jer sam tada bila istraumirano dijete. Pored njega, cijenim rad Marine Maljković, Dragana Vukovića, Andree Trinkijerija i Šarunasa Jasikevičijusa.

GLAS: Relativno rano ste prestali da igrate, mada ponekad pomažete ekipi i na terenu. Šta je bio razlog za to?

SVITLICA: Malo sam se zasitila igranja i sada igruckam. Moje zdravstveno stanje u tom trenutku zahtijevalo je promjene i zdravlje mi je bilo bitnije od karijere. Htjela sam da vratim energiju i izađem iz košarkaškog svijeta, što je potrajalo kratak period, ali sam se vratila u drugoj ulozi.

GLAS: Odluka da odmah postanete trener bila je vrlo hrabra u tom trenutku. Kako sada gledate na nju?

SVITLICA: Upravo tako, bila je hrabra, s obzirom na šampionske ambicije kluba. Nije ni trebalo da budem trener Orlova. Uprava je ostala bez opcije da neko preuzme sklopljenu ekipu, kojoj je nedostajao jedan igrač i trener. Oni koje su zvali nisu se pronašli u timu jer su imali druge ambicije i desilo se slučajno da ja to postanem. Odluka je bila više luda nego hrabra i na kraju sam to dobro iznijela. Strmoglavo smo krenuli u NjABA sa porazima od 20 i 55 poena, a onda su stvari počele da se slažu.

GLAS: Šta je bilo presudno prilikom donošenja odluke?

SVITLICA: Neobavezni razgovor oca i kćerke, odnosno da on vidi kako razmišljam. Poslije toga uslijedio je razgovor sekretara kluba i potencijalnog trenera, što je trajalo 30 sekundi. Presudio je razgovor otac-kćerka, mada sam u krvnom srodstvu sa sekretarom kluba (smijeh).

GLAS: Da li ste nekada pomislili da ste pogriješili?

SVITLICA: Nikad. Ni prošle ni ove sezone. Bilo je dosta izazova i zaista je teško biti trener ekipe u protekle dvije sezone jer je bilo nekih bočnih udara, ali sam uspjela da obavim posao. Da sam i u jednom trenutku pomislila da ne mogu uraditi ono što se od mene očekuje, podnijela bih ostavku.

GLAS: Koji je bio najteži momenat u trenerskoj karijeri?

SVITLICA: Bilo je to prošle sezone kada smo poraženi u borbi za Kup BiH. Desila se jedna situacija i bilo mi je jako teško u tom trenutku, pa sam se zapitala zašto meni ovo treba u životu. I zašto trošim živce? Ipak, prelomila sam da nastavim, pa je sve lagano došlo na svoje mjesto.

GLAS: Koliko ste svjesni težine osvajanja titule?

SVITLICA: Za mladog i neiskusnog trenera titula je velika stvar. U dvije sezone napravila sam nešto što neko godinama nije i pokazala da možeš postići nešto kada to radiš s ljubavlju, odnosno kada uložiš maksimalno svoj trud i radiš kao tamnoputa osoba.

GLAS: Da li galamite na svoje igračice?

SVITLICA: Ponekad, ali rijetko. Kada galamim, galamim pošteno i to kada moja ekipa pretjera u nečemu ili ne poštuje dogovor. Nikada ne psujem i ne vrijeđam svoje igračice, ne nazivam ih pogrdnim imenima. To je bespotrebno, mada trener mora da nekada zagalami.

GLAS: Kako odrediti liniju između drugarstva i profesionalnog odnosa sa igračicama?

SVITLICA: Ima djevojaka sa kojima sam privatno dobra, ali one znaju gdje je ta linija, odnosno kada opuštenije radimo na treningu ili smo potpuno ozbiljni. To nikada nije došlo u pitanje, jer rade ono što kažem i znaju da snosim odgovornost za rezultat, tako da moraju raditi ono što tražim od njih. Znaju gdje je granica, znaju da je van terena jedna priča, a na terenu druga.

GLAS: Kako birate igrače za ekipu?

SVITLICA: Prije bilo kakve selekcije treba imati viziju ekipe i igre, te da vidiš koja je dobitna kombinacija za tu sezonu. Ne gledam statistiku jer je to šupalj podatak, već gledam ponašanje igrača na terenu, kao i cijelu utakmicu, a ne samo najbolje trenutke ili poteze. Na meču mogu da vidim koliko je igrač spreman da se timski uklopi i prilagodi svoju igru, odnosno kakav je u odbrani prije svega, a i u napadu. Presudan je i karakter igrača jer ćemo mnogo vremena provoditi zajedno tokom sezone.

GLAS: Ekipa je na pauzi, kakvi su naredni planovi?

SVITLICA: Uprava popunjava budžet, pa ćemo u zavisnosti od finansija odlučiti hoćemo li igrati NjABA i Ligu BiH ili samo Ligu BiH. Sada je sve na čekanju, pa ćemo malo kasnije pričati o planovima, dok čekam da vidim hoću li biti trener i hoće li biti zadržan kostur ekipe.

Podrška

GLAS: Ko Vam je najveća podrška?

SVITLICA: Roditelji i brat. On je bio mnogo talentovaniji od mene za košarku, ali mu se nisu poklopile kockice, dok se meni otvorio put. Uvijek je bio, jeste i biće sa mnom u svim trenucima.

"Monika"

GLAS: Ekipa je poznata po dobroj atmosferi. Ko je najviše zadužen za nju?

SVITLICA: Igračice je same stvaraju, mada imamo par njih koje prednjače. Mnogo volim tu pozitivnu energiju i radujem se dobrim potezima svojih košarkašica, pa me zovu najvatrenijom navijačicom (smijeh). Recimo, Tamara Rajić je pred početak sezone puštala pjesmu Zorana Vaneva "Monika", koja je postala neka naša himna. Uz nju smo trenirali, slušali je na putovanjima, na kraju se radovali tituli, mada je bilo i drugih pjesama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.