ZAPISI IZ ARHIVA: Poljoprivredna škola: Obrazovanje đaka u Carskoj bašti

Značajan preokret, i ne samo kad je ova škola u pitanju, nastupio je osnivanjem banovina 1929. Škola je prešla na banovinski budžet i krenula pravcem koji su trasirali zakonodavac i značaj škole.

Školska zgrada je podignuta 1929. u Budžaku, koji je tad imao status sela. Školi je na raspolaganje ustupljen kompleks poljoprivrednog zemljišta, u narodu poznat kao Carska bašta, na kojem je bila austrijska Državna poljoprivredna stanica. U prvi mah škola nije imala zgradu, te je nekadašnja štala preudešena za potrebe nastave. Kasnije je Oblasna samouprava odobrila nekih 40 hiljada dinara za podizanje školske zgrade. Škola je već 1924. imala dvije vršalice i benzinski motor, koje je u doba austrougarske uprave zemaljski erar kupio za potrebe Državne poljoprivredne stanice. Škola je u jednom sporu uspjela da dokaže da ove mašine ne potiču iz ratnog plijena.

Sredstava je manjkalo, pa su mnogi poslovi završavani u vlastitoj režiji. Stepenice, vrata, prozore, stolove, ormare, klupe i druge potrepštine, đaci su izradili svojim rukama, a pod nadzorom majstora. Već početkom 1930. nastava se nesmetano odvijala u novoj zgradi, koja je odgovarala svim potrebama. U suterenu su bile učionice, spavaonice, kuhinja sa trpezarijom, kupatilo, velika dvorana i dva kabineta.

Školi je na raspolaganje stavljen 31 hektar zemljišta.

Uz svesrdno angažovanje školskog upravnika Milana Stupara, inženjera agronomije, te četvorice nastavnika, na ovom nevelikom kompleksu podignuti su povrtnjaci, voćni rasadnik, probna polja vinove loze... Njegovane su gotovo sve poljoprivredne grane, a pažnja je posvećivana i stočarstvu.

U modernoj štali sa betonskim jaslama Škola je držala 13 krava montafonske rase, nabavljenih iz Švajcarske. O svakoj kravi je vođena evidencija porijekla, starosti i količine mlijeka koju daje. Iza štale je bila betonirana jama za odlaganje đubra, koja je zalijevana pištalinom. Dobijeno mlijeko je u školskoj mljekari, u suterenu glavne zgrade, svakodnevno prerađivano u jogurt i pakovano u naročite boce.

Škola je imala i jednog konja poluarapske pasmine. Sami đaci su na zasebnoj parceli ozidali moderan svinjac sa kaljugom i ispustima. Gajene su krmače jorkširke i mangulice.

Na omanjoj parceli zasijanoj medonosnim biljkama bio je pčelinjak u kome su u početku korišćene sve vrste košnica. Postepeno, u školskim radionicama su izrađene jednoobrazne "jugoslovenke". U živinarnicima su gajene kokoši (leghorn, jarebičasta talijanka, plimut i rodajlend), pekinške i kaki kambel patke, virginske ćurke. Pilići su izvođeni inkubatorom, kojim su rukovali učenici. Narodu su prodavana jaja i priplodna grla za popravku domaće pasmine.

Školski zemljišni posjed se polako uvećavao, najprije na nekih 50, a naposljetku i na svih 115 hektara. O kolikom i kakvom je posjedu riječ, rječito govori podatak da je na školskom zemljištu, tamo gdje se ukrštaju gradiška cesta i trapiski put, podignuta pijaca.

Škola je postala ugledno dobro, u stanju da na gotovo svim poljima napredne poljoprivrede da pozitivne rezultate. Odlukom Ocjenjivačkog odbora Sveslovenske pčelarske izložbe u Beogradu, Škola je 1934. nagrađena zlatnom medaljom. Ostalo je zabilježeno i da je Škola 1936. Beogradskom zoološkom vrtu darovala jelena. Zimska bašta Niže poljoprivredne škole, u kojoj je gajeno rano povrće i cvijeće, bila je uoči Drugog svjetskog rata najveća u BiH.

Škola je do izbijanja Drugog svjetskog rata imala prosječno pedesetak đaka, uglavnom banovinskih, ali i privatnih, mahom sa sela, koji bi po svršenoj školi nastavili rad kod kuće. Đaci su imali svu opskrbu u školskom internatu i nisu smjeli da budu stariji od 20 ni mlađi od 15 godina. Privatni đaci plaćali su za izdržavanje 150 dinara mjesečno ako su težački sinovi, a 300 dinara ako nisu. Nastava je trajala dvije godine. Stečeno znanje đaci su i praktično primjenjivali i u tome je i ležao uspjeh ove škole. Tako je avgusta 1937. organizovana ekskurzija po Dravskoj i Dunavskoj banovini, u okviru koje su đaci obišli sva važnija poljoprivredna dobra i ustanove, dobivši priliku da na licu mjesta vide racionalnu obradu zemlje, gajenje stoke i uopšte ekonomsko-poljoprivredni napredak.

Đaci su imali literarno društvo "Plug", Školski odbor podmlatka Crvenog krsta i Zemljoradničku zadrugu, koja ih je upućivala u koristi takvog privređivanja i osposobljavala da, koliko sutra, budu inicijatori osnivanja i stožeri zadruga kad se vrate u svoja sela. Bilo im je omogućeno i da samostalno iskorišćavaju golubarstvo i zečarstvo i da čist prihod od toga upotrijebe za stručne ekskurzije. Već 1929. je čist prihod sa školskog imanja, pored svih troškova đačkog konvikta i drugih troškova, iznosio 65.000 dinara.

Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik, Arhiv Republike Srpske

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.