Dianina lista: Žena koja je spasila 7.500 djece od ustaša

Takav je i slučaj sa Dianom Budisavljević, koja je tokom Drugog svjetskog rata od ustaškog progona spasla hiljade života.

Priču o ženi čija priča neodoljivo podsjeća na film "Šindlerova lista", od zaborava želi da sačuva producentkinja Dana Budisavljević, koja je dalji potomak Dianinog supruga.

Ona snima film o njenom životu, radnog naziva "Operacija DB". Glavna inspiracija joj je Dianin dnevnik, koji već dugo proučava Nataša Mataušić, istoričarka koja trenutno završava doktorsku disertaciju o operaciji spasavanja djece.

"Jedan od najmoćnijih dijelova iz njenog dnevnika opisuje njenu posjetu logoru Stara Gradiška. Ona je sa nekim sestrama iz Crvenog krsta čekala cijelu noć, prije nego što joj je Maks Luburić, komandant logora dozvolio ulaz", kaže istoričarka.

"Dianina lista"

Diana Budisavljević rođena je 1891. u Insbruku u trgovačkoj porodici Obekser, a njena majka Ana bila je Amerikanka njemačkog porijekla. Kao djevojka je bila strastveni lovac, a obožavala je muziku Riharda Vagnera. Neposredno prije početka Prvog svjetskog rata pohađa časove za njegovateljice u bolnici u Insbruku, gdje upoznaje dr Julija Budisavljevića koji je tamo radio kao asistent na hirurgiji. Vjenčali su se 1917, a dvije godine kasnije preselili u Zagreb, gdje se on zaposlio kao profesor hirurgije na novoosnovanom Medicinskom fakultetu.

Diana je bila izrazito posvećena mužu i ćerkama Ilsei i Jelki, koje su joj tokom Drugog svjetskog rata, kada su već obije bile udate, pružale veliku pomoć u akcijama spašavanje djece. Diana, koja je 1941. proslavila 50. rođendan, u svom dnevniku nakon povratka iz logora u Jablancu 4. avgusta 1942. piše da je iza nje "naporan dan, pun stravičnih utisaka, jada i očaja koji su je dugo progonili i te su žalosne spoznaje vjerovatno uzrok njenom obolijevanju koje je tada počelo".

Na samom početku rata saznaje za postojanje ustaških logora u kojima ima žena i djece i samoinicijativno organizuje njihovo dovođenje u Zagreb, gdje ih deklariše kao izbjeglice i smiješta u Zavod za gluvonemu djecu u Ilici, uz dozvole njemačkih oficira. Nije se, kaže Matušić, libila da bilo kome pokuca na vrata i moli za pomoć, pa tako ni ministra Andriju Artukovića ni kardinala Alojzija Stepinca, koji joj za smještaj izbeglica prepušta Jeronimsku dvoranu na današnjem Trgu kralja Tomislava. Za razliku od srpskih, jevrejskim ženama i djeci ustaše ni po koju cenu nisu željele da poštede život, nego su ih sve poslali u Aušvic.

Uz pomoć porodičnih poznanstava Diana polako plete mrežu saradnika, među kojima su i ljudi bliski NDH-ovom režimu koji nisu mogli da se pomire sa zločinima i rasnom politikom, poput službenika u ministarstvu Kamila Breslera. Iako je bio pravoslavac, Dianin suprug uspijeva da zadrži posao, a nju povezuje s kolegama ljekarima koji, rizikujući da budu otpušteni iz državne službe i proganjani, učestvuju u liječenju djece pristigle iz logora.

Bitka na Kozari

"Bilo je razumljivo da se moj muž plašio za mene i sebe i nije bio saglasan s mojim radom. Ipak, željela sam da pomognem koliko je to bilo moguće. Budući da niko drugi nije želio da preuzme rizik, nije mi preostalo ništa drugo nego da sama za sve preuzmem odgovornost. Polazila sam od stanovišta da moj život nije vredniji od života nedužno proganjanih i ako sam u mogućnosti da drugima pomognem, a pritom sam u prvom redu mislila na djecu, moj je život bio tako bogat, da moram primati događaje onakvim kakvi će biti", zabilježila je u svom dnevniku hrabra žena koja je najviše posla imala od jula 1942, nakon bitke na Kozari.

Cilj njemačkih i ustaško-domobranskih snaga koje su brojale 29.000 vojnika bio je potpuno uništenje partizanske vojske koja je na području zapadne Bosne držala pod kontrolom Bosanski Petrovac, Drvar, Glamoč i Prijedor. Nakon intenzivne borbe, partizani su uspjeli 3. jula da probiju obruč na jugozapadnom dijelu planine Kozare i odvedu dio civilnog stanovništva, dok je većina ostala opkoljena. Dio civila, pretežno srpsko stanovništvo, ubijen je na licu mjesta, a većina je transportovana u sabirne i prihvatne logore. Prema procjenama zdravstvene službe NDH, u Bosanskoj Dubici je bilo 26.000 ljudi, u Jasenovcu 8.400, u Mlaki 7.000, Jablancu 4.000, Prijedoru 14.000, Staroj Gradiški 1.300 i Novskoj 7.300 ljudi, uglavnom staraca i žena s djecom.

Iz tih je logora dio ljudi bio raspoređivan na prisilni rad po selima u Slavoniji, Moslavini i Bilogori, a dio transportovan u logor Staru Gradišku i obližnje logorske ekonomije - Uštica, Jablanac, Mlaka - organizovane u selima iz kojih je nasilno iseljeno pravoslavno stanovništvo. Za rad sposobni muškarci i žene, izdvojeni su i odvedeni na prisilni rad u Njemačku i Norvešku, a u logorima je bez ikakve brige ostao veliki broj djece, od odojčadi do četrnaestogodišnjaka.

Nakon dolaska prvog transporta sa 700 djece iz Stare Gradiške u Zagreb, 11. jula 1942. godine počela je borba za njihov smještaj. Diana Budisavljević piše "kako je neobično teško bilo osigurati smještaj za djecu".

"Različiti moji razgovori u Ministarstvu udružbe i kod nadbiskupa bili su svi bez rezultata. Veća zgrada koja bi poslužila kao karantin nije stavljena na raspolaganje. Neka sebi pomognemo kako znamo ili neka djecu ostavimo u logoru. Dozvola za dovođenje djece bila je tako nevoljko data. Ustaše nisu stvarno željele da se djeca spasu. I ministar udružbe je nevoljko dao odobrenje za smještaj i brigu za djecu uz usmenu preporuku da se dovede što je moguće više nepoznate djece koja će se onda odgajati u ustaškom duhu", piše Diana koja nakon dobijanja dozvole za preuzimanje djece odlazi u Staru Gradišku.

Pretnje ustaša

S njom putuje i dr Vladimir Broz iz Crvenog krsta, predstavnik ministarstva i desetak medicinskih sestara iz Crvenog krsta, među kojima i Dragica Habazin. Dočekuje ih zloglasni zapovednik logora Maks Luburić koji im, piše Diana, bijesan što mora da preda djecu, preti da samo o njegovoj dobroj volji zavisi da li će ih pustiti iz logora i da ih može sakriti tako da ih niko ne nađe.

Tek slijedećeg dana dopušteno im je da uđu u logor u kojem je stanje bilo jezivo, o čemu Diana piše u svom dnevniku od 10. jula 1942: "Zatekli smo nešto užasno. Sobe bez ikakvog namještaja, samo sa nokširima, dok su na podu ležala i sjedila nemoguće mršava dječica. Već se vidjela smrt u njihovim očima... Ljekar je rekao da im nema pomoći, ali je vođa transporta rekao da treba da uzmemo svako dijete koje se može pomjeriti i izbor je napravljen. Oni koji su još mogli da stoje na svojim nogama su uzeti, a one koji su posrtali i nisu imali snage da stoje smo ostavili. I stvarno je većina tih jadnih bića umrla još tokom dana. U jednu sobu u kojoj je vladala difterija i već su sva djeca bila na smrt bolesna, nismo ni ulazili... Mala stvorenja na samrti nisu mogla ništa da kažu. A svako je imalo majku koja je za njim gorko plakala, imalo je svoj dom, svoju odeću, a sad je strpano golo u masovnu grobnicu. Nošeno devet mjeseci, u boli rođeno, s oduševljenjem dočekano, s ljubavlju njegovano i odgajano, a onda - Hitleru trebaju radnici, dovedite žene, oduzmite im djecu, pustite ih da propadnu, kakva neizmerna tuga, kakav bol".

Ponovno putuje u Staru Gradiška 13. jula i preuzima još djece bez roditelja, ali i onu s majkama koje su pristale da ih daju. Diana piše da te žene tri dana nisu ni za sebe ni za svoju djecu dobile hranu.

"Za hranjenje svojih uplakanih najdražih imale su samo svoje suze i očaj, sad su gledale te male izgladnele leševe. I još jedan nosač mrtvih, i još jedan, njih sedam jedan za drugim. I sad više nisu mogle izdržati. I ako sopstveno srce iskrvari - spasiti, spasiti najdraže! Došle su do stolova gdje su pisane liste, gurale se i molile: 'Uzmite, uzmite, ne možemo da ih hranimo, ne možemo da dopustimo da umru od gladi", piše Budisavljević koja u slijedećim mjesecima nastavlja da obilazi logore iz kojih izvlači nekoliko hiljada mališana, ali i trudnih žena, uz pismeno odobrenje njemačkog majora Vilhelma Knehea.

Ljekari i medicinsko osoblje, kao i dobrovoljci Crvenog krsta, se smjenjuju, ali ona ide svaki put, učestvuje u popisivanju djece i prati ih na putu do Zagreba.

Popis djece

U Zagreb je 17. avgusta 1942, na raskrsnicu Senjak koja se nalazila na mjestu današnje Autobuske stanice, stigao transport sa 1.080 djece iz Stare Gradiške, o čemu Dianin najbliži saradnik Kamilo Bresler piše da su uglavnom mlađa od pet godina i "da je mnogo odojčadi, koju je krvnička ruka otrgla s majčinih grudi i pobacala u stočne vagone".

Većina je imala proliv, a nakon 24 sata vožnje mnoga su pomodrila od plača. Iznosili su ih na nosilima i prebrojali 250 odojčadi u dobi do godinu dane kojima nisu znali imena, odnosno imali su popis djece, ali nisu znali kojem djetetu pripada koje ime.

Već u avgustu Diana i Kamilo uviđaju da je toliki broj djece moguće spasiti samo udomljavanjem u porodice, što oni nazivaju - kolonizacijom. U početku udomitelji - među kojima ima i bogatih i uglednih Zagrepčana pa i stranih diplomata, ali i običnih radnika - djecu uzimaju ilegalno odmah na stanici i potajno odvode kućama jer se ustaše protive takvoj ideji. Međutim, Diana u svom dnevniku bilježi da 13. avgusta odlazi majoru Kneheu i traži da se dopusti udomljavanje djece smeštene u prenakrcanim domovima jer postoji opasnost da ih ustaše opet odvedu u logore, a preti im i masovno širenje zaraznih bolesti. Uz Stepinčevu podršku kreće udomljavanje preko crkvenih organizacija, a Diana zapisuje da je tako dom pronašlo više od 5.000 srpske djece od kojih su mnoga, utvrdila je Mataušić, tako dobila nove roditelje s kojima su nastavili da žive i poslije rata, dok su se neka vratila svojim biološkim porodicama.

Ipak, malo je ko od tih ljudi, od kojih su neki i danas živi, ikada saznao za Dianu Budisavljević i njenu akciju. Koji su znali, ćutali su. Kako bi nakon rata djeca lakše našla svoje roditelje, štampala je posebne kartice formata 12 sa devet centimetara na kojima je bilježila sve poznate podatke o svakom djetetu, kao i o udomiteljima. Popisala je tako više od 12.000 djece koju je većinom i sama spasila, ali i svu ostalu koja su tokom ratnih godina prošla kroz zagrebački prihvatni centar Crvenoga krsta, bolnice i neke druge ustanove.

Prva dama

Kada su partizani oslobodili Zagreb u maju 1945. zakucali su i na njena vrata. Oduzeli su joj porodični automobil, kao i sva dokumenta sa fotografijama i informacijama o hiljadama spasene djece.

Iako joj se pripisuje spasavane 7.500 djece iz ustaških logora, ona je vodila evidenciju o 12.000 ratnih siročića koji su raspoređeni u manastirima i privatnim kućama širom Hrvatske. Većina djece poticala je sa Kozare, koja je "očišćena" zajedničkom operacijom nacista i ustaša.

Operacija spasavanja djece nije ignorisana poslije rata - čak je hvaljena kao trijumf oslobodilaca. Međutim, Diana Budisavljević, koja je rizikovala svoj život i život svoje djece, izbrisana je iz narativa, kao i imena većine njenih saradnika i pomagača. Nije uhapšena niti ispitana, ali je na pobjednicima ostalo da napišu istoriju o djeci oslobođenoj zatočeništva.

Dianu je poslije rata kontaktiralo oko 4.000 roditelja koji su tražili svoju djecu, ali bez svoje arhive, nije mogla da učini ništa kako bi im pomogla.

Ona je u februaru 1947. predala je detaljan izvještaj o svom radu Uličnom odboru Antifašističkog foruma žena, uredno spakovala sve preostale dokumente u veliki drveni sanduk i zaključala ga. O svojoj akciji nije nikad više progovorila, ali je nastavila s humanitarnim radom. Kada je 1953. godine u okolini Insbruka osnovano prvo S.O.S. dječje selo, Diana ga je, iako nije bila naročito imućna, svake godine novčano podržavala, a 1972. se zajedno sa suprugom vratila u svoj rodni grad u Austriji, gdje je i umrla 1978. godine.

Njena posljednja istoričarima dostupna fotografija snimljena je 1968. na Mirogoju, gdje je u pratnji supruga došla na sahranu njegovog brata, Srđana Budisavljevića, koji je bio ministar u Kraljevini Jugoslaviji i jedan od trojice članova Namesjničkog vijeća koje je nakon rata zastupalo kralja Petra i koje je u martu 1945. Titu povjerilo mandat za sastavljanje vlade. A na Mirogoju je fotograf tom prilikom, kako stoje jedno do drugog, snimio i čelnicu hrvatske Komunističke partije Savku Dabčević Kučar, predsjednika Sabora Ivana Krajačića Stevu i prvu damu Jovanku Broz koja se djevojački prezivala Budisavljević.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.