Albreht fon Šindler - srpski general i banjalučki zet
Kažu da je Jovanjdan, po broju svečara, četvrta slava kod Srba. Ništa neobično ako se uzme u obzir moralna čistota proroka i propovjednika koji je navijestio Hristov dolazak, kao i njegov tragičan odlazak sa ovog svijeta, kada bješe posječen od Iroda Antipe, a po želji njegove pastorke Salome.
I danas, nakon 2.000 godina, Jovan Preteča živi kao simbol moralne uzvišenosti, a Saloma grijeha. Ovu krsnu slavu poče krvave 1916. da slavi i junak ove priče, naš bivši sugrađanin Albreht Šindler fon Klajstenburg!
Životni put Albrehta fon Šindlera
U ukrajinskom gradu Lavovu, tada u sastavu Austrougarske, konjički pukovnik i plemić Eduard fon Klajstenburg, Nijemac porijeklom, i njegova supruga Salomeja, Maloruskinja, stekoše 1890. sina Albrehta. Očeva služba odvede dječaka u Beč, gdje, svakako po očevoj želji, 1911. završi vojnu akademiju i, stekavši čin artiljerijskog vodnika-kadeta, bješe upućen pravo u Banjaluku.
Zahvaljujući vjerovatno slovenskim genima svoje majke, a možda i činjenici da je odrastao među šest svojih sestara, kod mladog austrougarskog podoficira ne bješe ni traga od nadmenosti i osionosti, koje su, inače, bile obavezne karakterne crte njegovih kolega po oružju.
U Banjaluci se intenzivno druži sa Srbima, a posebno sa trgovcem Ljubom Babićem, dok ga kolege smatraju izdajnikom i prijateljem "divljih" Srba.
Ljubav sa Banjalučankom Jelenom
Kratko po dolasku Albreht se zaljubi u lijepu Banjalučanku Jelenu Bućin. Nakon što su dvoje mladih plesali svu noć na svetosavskom balu, ljubav postade obostrana. Već za koji dan Jelenin je otac mladom podoficiru dao blagoslov, ali mu reče i da bi budući brak trebalo da blagoslovi i njegov otac.
Neko nekad reče da zaljubljenima i konjima sijeno različito miriše. Tako je i Albreht naivno vjerovao da neće biti ništa neobično kada zaključi brak sa Srpkinjom. Krajem 1911. on ode roditeljima po blagoslov.
Međutim, antisrpsko raspoloženje u Monarhiji je bilo na vrhuncu i otac za to nije htio ni da čuje. Može sa svakom, ali sa Srpkinjom nikako! "... Ako to učiniš, znaj da ću te se odreći!". Bio je to posljednji Albrehtov susret sa roditeljima. Otac mu je poginuo 1916. na čelu svog puka, a uskoro je ostao i bez majke.
Potišten, ali i odlučan u svojoj namjeri, Albreht po povratku u Banjaluku dade ostavku na vojnu službu, a zatim se januara 1912. u pravoslavnoj crkvi oženi Jelenom. Oboje su zadržali svoju vjeru, on katoličku, a ona pravoslavnu.
Otad su Banjalučani mogli da svakodnevno viđaju skromnog pisara kako pješke odlazi na posao u sresko načelstvo. Plemićkom sinu, naviklom na vožnju u šestoprežnom ekipažu, nije bilo teško da korakom mjeri blatnjave ili prašnjave banjalučke ulice.
Mobilizacija
Albreht je mobilisan ubrzo po vjenčanju, što je bila svojevrsna kazna koju mu izrekoše njegove dojučerašnje kolege. U istoj jedinici ostao je do objave rata Srbiji od strane Austrougarske. Pred odlazak na front Jelena ga je zaklela: "Ne ratuj protiv Srba i Rusa!".
Iskidan osjećanjima prema majci Maloruskinji i supruzi Srpkinji, kao i poštovanjem i prijateljstvom koje kod njega zadobiše mnogi banjalučki Srbi, Albreht se sa svojim artiljerijskim divizionom uputi ka Drini. Kod Ljubovije pređoše Drinu i otpočeše borbe sa srpskom vojskom.
Albreht nije imao namjeru da se bori protiv srpske vojske. Svoju je tajnu povjerio prijatelju Dušanu Radoviću, kasnije vazduhoplovnom pukovniku i direktoru zeničke livnice. U opštoj gužvi, kada su se dvije vojske pregrupisavale uoči Cerske bitke, njih dvojica se na konjima zaputiše nazad prema Ljuboviji. Naiđoše na patrolu srpske vojske, koja im reče da za njom ide štab.
I zaista, ubrzo susretoše kolone srpskih vojnika koje su žurno grabile prema Drini. Dvojica bjegunaca stigoše ravno pred komandanta Drinske divizije Krstu Smiljanića, kasnije senatora. General im dade pratioca i uputi ih u Valjevo, nikom drugom do vojvodi Živojinu Mišiću.
Albreht je zamolio vojvodu da ga primi u redove srpske vojske i da se vodi pod imenom Ljubo Babić. To bješe ime i prezime njegovog prijatelja, čuvenog banjalučkog trgovca. U osnovi ove molbe svakako je stajalo Albrehtovo nastojanje da po svaku cijenu od progona zaštiti svoju suprugu Jelenu, koja ostade u Banjaluci. Vojvoda mu, iznenađen, usliši želju, te Ljubo Babić zaduži srpsku uniformu.
Raspoređen je u Prvu armiju, u jedinicu slavnog vojvode Vuka (Vojina Popovića), a decembra 1914, kao vodnik, prekomandovan u Timočki artiljerijski puk drugog poziva.
Kad otpočeše borbe 1915. godine, Babić je na Torlaku denunciran, izveden na vojni sud i prekomandovan u jednu brdsku bateriju prema bugarskom frontu.
Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik u Arhivu Republike Srpske
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
