Pozorišna kritika: Hamlet

Glas Srpske

Piše Luka KECMAN

PEDESET godina je prošlo otkako je poslednji put, a drugi po redu, odigran Hamlet u Banjoj Luci. Zaista je puno vode proteklo Vrbasom, dok u njegovoj blizini, tačnije na tvrđavi Kastel, nije ponovo zaigrao danski kraljević, oličenje dramskog heroja koji svoju tragiku gradi na sumnjama, strastima i idejama koji mu razdiru dušu. Međutim, ovakve i slične podatke bi mogli da pronađemo i u drugim sredinama čije obale zapljuskuju Sava, Dunav, Drina, Morava, Miljacka, Neretva i dr. Zašto je to tako? Verovatno zato što za uprizorenje Hamleta morate imati: odličan ansambl, ujednačen, iskusan, sa nekolicinom izrazitih pojedinaca koji su dorasli zavodljivim ulogama kojih je pregršt u ovom delu, a posebno Hamleta; reditelja koji je svojim znanjem i iskustvom dorastao veličini dela koji se nalazi pred njim, koji ima jasnu ideju, rešenje kako čitati u novom vremenu Hamleta. Ako ovo ne postoji, ili samo delimično postoji, onda se Hamlet neće naći na repertoaru pozorišta. Da li su producenti razmišljali o ovome pre nego što su krenuli u najnoviji projekat? Nakon odgledane prve reprize, bliži sam uverenju da nisu nego što jesu. Mnogo je dokaza za ovakvu tvrdnju. Prvi: ko može da poveruje, na osnovu igre Petra Božovića i Radmile Živković, inače naših vrsnih glumaca, da je između Klaudija i Gertrude ikada došlo do neke strasti, požude, preljube, koja je generisala ubistvo Hamletovog oca i suštinski pokrenula lavinu tragičnih zbivanja? Samo onaj koji zna o čemu se radi, a onaj koji prvi put gleda i sluša Šekspirov tekst shvatiće to kao moguću parodiju na felinijevske likove iz njegovog Amarkorda. Likovi čiji govor nije klizio sa jezika, već je predstavljao cepanje neke strasti u dronjke. Drugi: postoji li među dvorskom svitom neko ko je stariji od dvadeset godina? Neozbiljno. Treći: šta je reditelj želeo da postigne radikalnim skraćenjem teksta, koji je za posledicu imao to da su se pojedini likovi pretvorili više u funkciju nego što su predstavljali prave partnere, pre svega Hamletu, Poloniju i Ofeliji? Ovo se posebno odnosi na Horacija (Duško Mazalica), Gildensterna (Zlatan Vidović), Rozenkranca (Velimir Blanić) koji su i sa ono malo zadataka pokazali da su dorasli ulogama koje su im dodeljene, ali su ih gradili od ostataka originala. Četvrti: šta je reditelj želeo samim krajem u predstavi, gde se u velikoj meri izneverava Šekspir i pravi svojevrsni pozorišni masakr? Peti: kako je moguće da se radi najbolje Šekspirovo delo, bez lektora, a zna se da je njegova najveća vrednost pre svega u izgovorenim rečima? Zato je rezultat upravo suprotan rečenicama koje Hamlet izgovara putujućim glumcima, i koje su, gle slučaja, u velikoj meri štrihovane. Šesti: verovatna želja reditelja da sve “upakuje” u dva časa, bez pauze, rezultirala je takvim tempom kazivanja teksta da je ponekad bila neophodna nadljudska koncentracija da se uhvati misao, a ponoviću, Hamlet je sav u mislima. Hamlet je tragedija misaonosti. Ona je uzrok neodlučnosti zbog koje junak odlaže izvršenje dela. On je uman, plemenit, osećajan, idealist i sanjar, ali nemoćan u konkretnom delanju, jer misao i umovanje sputavaju njegovu volju. Hamlet Vladimira Đorđevića više dela nego što misli. Na to ga tera nametnuti tempo kazivanja i samim tim igre, koja je posebno u sceni sa Ofelijom dotakla granicu izneveravanja suštine Hamleta. On i kad hoće da mrzi nije u stanju to da uradi, posebno ne Ofeliji. Takav pristup igri je imao pokrića u scenama koje inače traže Hamletovu akciju, dok je u ostalim vrlo upitan. Sedmi: pojednostavljeni mizanscen, često i potpuno neurađen, glumce je dovodio u poziciju scenskog oratorijuma, statičnosti svojstvene nekadašnjim prigodnim recitalima. Povremeno bi ga razbijao Polonije, dvorski maršal, a ne veliki doglavnik kako je navedeno u kast-listi, u tumačenju Vlade Keroševića koji to čini upravo iz procesa razmišljanja i svoju visprenost i lukavost pretače u igru, vodeći računa da je ona surovo roditeljska prema Ofeliji, udvorička prema Klaudiju, snishodljiva do arlekinstva prema Hamletu, plemenita i očinska prema Laertu, rezolutna prema potčinjenima. Ovoj primedbi, odsustva mizanscena, a samim tim i odnosa među likovima, ponajviše ide u prilog scena ludila Ofelije (Anja Stanić) u kojoj je ona suštinski sama, jer nijedan od prisutnih likova, a ima ih 6-7, ničim ne pokazuje da ga interesuje promena psihe ove nesrećne devojke. Šteta, jer je mlada glumica Anja Stanić svojom igrom zaslužila da je iskusna ruka reditelja dovede do glumačke bravure. I pored svega zaslužuje sve čestitke. Na kraju, šta je dobro ostalo posle ovoga Hamleta? Ostalo je to da je pozorišno oživljen prostor Kastela, da on svojom arhitekturom i istorijom pripada umetnosti i tako ubuduće treba i da ostane. Smelost mladih ljudi da se izbore za umetnost, iako je svuda suzbijaju, veštinom koja liči na oružje. Zato, ubuduće neka se naoružaju sa više mudrosti, delotvornog rasuđivanja i neizbežnog lukavstva, koji se ovde često, ali pogrešno, imenuje pameću.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana