KOLUMNA: Konformizam pravosuđa i policijska država
Pravosuđe u BiH već dugo pati od brojnih bolesti čija lista je poduga, a jedna bolest, o kojoj ovdje hoću da progovorim, naročito razara taj sistem.
Radi se o bolesti konformizma koji je, istina, samo dio šireg modela opštedruštvenog oportunizma kao oblika ponašanja prilično ukorijenjenog u ovdašnjem čovjeku, na šta je podstaknut svekolikim sistemom "razvijanim" kod nas od završetka rata do danas. Međutim, kada se konformizam razvije u pravosudnom sistemu, a u tome su inostrani (SAD, EU) i domaći planeri naših života veoma uspjeli, onda nam je jadna ne samo sadašnjost nego i budućnost.
Kako se nijedno uopštavanje iskustvene datosti, na koje plediram u prethodnom pasusu, ne može dobro razumjeti bez navođenja konkretnih primjera, to ću, rukovođen ovom spoznajom, moje kazivanje o navedenoj bolesti potkrijepiti jednim primjerom.
Prije neki dan prisustvovao sam nečemu što se ovdje zove "edukacijom sudija", a tema je bio savezni Zakon o zaštiti tajnih podataka. Izlaganje o toj temi imali su službenici Sektora za zaštitu tajnih podataka pri Ministarstvu bezbjednosti BiH. U svom izlaganju oni su, pozivajući se na uopštene i nejasne odredbe pomenutog zakona (kakav je najveći broj zakona kod nas), uporno pokušavali da prisutne sudije i tužioce "edukuju" o tome kako je obaveza ovdašnjih sudova i tužilaštava da svoje zaposlene (npr. daktilografe, upisničare, kurire) ili one koji tek konkurišu za takva mjesta moraju podvrgnuti bezbjednosnoj provjeri, a nju će, naravno, obavljati Obavještajno-bezbjednosna agencija BiH (OBA). U praksi to znači da bi, na primjer, već zaposleni daktilografi u svim sudovima u Republici Srpskoj, bez obzira na to što su predsjednici sudova prilikom njihovog prijema u radni odnos provjeravali da li su osuđivani i da li se protiv njih vodi krivični postupak, morali ići na bezbjednosnu provjeru u OBA. Ako ta agencija nakon tajnovite provjere utvrdi da postoje bezbjednosne smetnje, provjeravani daktilograf ne može imati pristup povjerljivim dokumentima u sudskim spisima, što bi praktično značio prestanak radnog odnosa za njega.
Uporno sam (i nažalost bezuspješno) tim "edukatorima" nastojao da objasnim kako sudovi sudske postupke vode samo u skladu sa odgovarajućim zakonima (o krivičnom postupku, parničnom postupku), da ti zakoni uopšte ne propisuju pojam "povjerljivi dokument", već regulišu ko ima pravo da razmatra i prepisuje sudske spise. Zbog toga se, ako istinski hoćemo pravnu državu, na sudove i sudske postupke ne može odnositi Zakon o zaštiti tajnih podataka, usljed čega daktilografi, upisničari i slični zaposlenici sudova i tužilaštava (što uključuje i sudije i tužioce) ne smiju biti predmet bezbjednosnih opservacija OBA, Ministarstva bezbjednosti i sličnih organa, niti se u tim organima smiju formirati njihovi bezbjednosni dosijei. U suprotnom, umjesto pravne imaćemo (i imamo) policijsku državu.
Ništa od ovoga nije dopiralo do tih ljudi, a i kako bi kad je Zakonom o zaštiti tajnih podataka Parlamentarna skupština BiH izbjegla da to propiše. Umjesto toga, ona je, kao i u drugim slučajevima kada se ovdje poslovi žele odraditi "ispod žita", u tom zakonu rekla da će Savjet ministara BiH podzakonskim propisom odrediti listu organa čiji su službenici predmet bezbjednosnog provjeravanja. Naravno, Savjet ministara je to učinio još 2006. i na tu listu svojim pravilnikom neustavno stavio sve sudove i tužilaštva u BiH. Time je došlo do povrede ustavnog načela nezavisnosti sudske vlasti, jer pravosuđe mora biti nezavisno od bilo kakvog uticaja ostalih grana državne vlasti i kada odlučuje o tome ko će u njemu raditi. Dakle, od davne 2006. pa do danas perzistira ovakvo protivustavno stanje i niko od lica koja prema Ustavu BiH jedino mogu podnijeti zahtjev Ustavnom sudu BiH za ocjenu ustavnosti navedenog pravilnika Savjeta ministara ne nađe za shodno da to učini.
Ali ova svojevrsna tragedija se ne završava na tome. Naime, koliko je pravosuđe u BiH inficirano (ne)kulturom konformizma, svjedoče dva primjera koje sam ostavio za kraj. Prvi primjer je Pravilnik Tužilaštva Brčko distrikta iz 2013. o uslovima, načinu i postupku obrade tajnih podataka u tom tužilaštvu. Pravilnik konformistički naprosto vrvi od termina o tajnim podacima (interno, povjerljivo, tajno, vrlo tajno), iako zakon kojim se uređuje krivični postupak i po kojem postupa to tužilaštvo tako nešto ne dozvoljava.
Drugi primjer je sa već pomenute "edukacije" kojoj sam prisustvovao. Tom prilikom jedan od prisutnih okružnih tužilaca pita onog "edukatora" (koji nije pravnik) kako da postupi u jednom svom predmetu, čije činjenice se svode na sljedeće. U krivičnoj prijavi koju je taj okružni tužilac dobio u rad od jednog centra javne bezbjednosti, službeno lice tog centra je na jedan od priloga uz prijavu odlučilo da stavi oznaku povjerljivo. Na tužiočevo pitanje "edukator" ga pouči da zatraži od policijskog službenika da skine oznaku tajnosti, a ako to ovaj odbije, onda tužilac i dalje treba da postupa sa tim dokumentom kao tajnim.
Dva su apsurda u svemu ovome. Prvi je da tužilac uopšte postavi takvo pitanje, jer prema zakonu tužilac rukovodi istragom, zbog čega njemu ne može u bilo čemu biti nadređen policijski službenik. Drugi apsurd je u tome što odgovarajući zakon o krivičnom postupku ne dozvoljava policijskom službeniku da stavlja oznake tajnosti na bilo šta što uz krivičnu prijavu dostavi nadležnom tužiocu. Međutim, sa ove "edukacije" okružni tužilac je otišao ne oponirajući nijednog trenutka mišljenju "edukatora", već ga je samo konformno prihvatio, što je porazno. Nažalost, ovo je bio samo jedan u nizu primjera kako se "edukuju" domaće sudije i tužioci. Za mojih više od 15 godina sudijskog staža nagledao sam se i brojnih drugih primjera pogrešne "edukacije" sudija, od koje ovdašnji građani i pravosuđe imaju samo štetu. Ali o tome možda nekom drugom prilikom.
Prof. dr Milan Blagojević, sudija Okružnog suda u Banjaluci
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
