Danas i ovdje: Zaboravi, ako možeš

Glas Srpske 21.08.2007 00:00

Piše Ljubiša JAVORAC

ODVAJANjE Kosova i Metohije od Srbije neće biti nimalo lak i jednostavan posao, ali mora da se uradi, poruke su koje se bez imalo stida i srama upućuju iz pojedinih zapadnoevropskih i američkih političkih i diplomatskih krugova. Da se ne šale, potvrđuju ogromne svote novca koji je u opticaju za privođenje tog posla kraju na način koji zadovoljava njihove materijalno-strateške i albanske teritorijalne - megalomanske ciljeve. Na to ukazuje i basnoslovna suma para otkrivena kod specijalnog izaslanika Ujedinjenih nacija za status Kosmeta Martija Ahtisarija, malo prije nego što će predložiti svojevrsnu nezavisnost južne srpske pokrajine. O porijeklu tog novca on ništa konkretno nije imao da kaže. Doduše, niko uticajan na tome nije ni insistirao. I da je to sve tako, može se zaključiti i na osnovu niza drugih primjera... Istovremeno, političari i diplomate iz pomenutih krugova su, zalazeći sve dublje u sarajevsku političku čaršiju, počeli otvoreno da se zalažu da se tri naroda i ostali u BiH stope u jednu naciju - bosansku (još niko od tih kvazireformatora nije progovorio šta bi se u tom slučaju desilo sa Hercegovinom u nazivu ove nemoguće države), kako bi, po svemu sudeći, dejtonskoj Republici Srpskoj bio izbijen najjači adut za eventualni, ali sasvim realan zahtjev za otcjepljenje poslije sve izvjesnijeg proglašenja nezavisnosti Kosmeta i sve jačih pritisaka da se bh. Ustav i policijske strukture reformišu na način koji vodi ka unitarizaciji BiH. Tako njemački ambasador u BiH Mihael Šmunk prošle sedmice mrtav-'ladan reče da bi kroz reformu Ustava BiH trebalo težiti stvaranju bosanske nacije (nije spominjao Hercegovce!), a lider SDA Sulejman Tihić, sve poskakujući od sreće što je čuo ono o čemu decenijama sanja, brže-bolje podsjeti da je to isto rekao i američki podsekretar za politička pitanja Nikolas Berns na obilježavanju desetogodišnjice od potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Međutim, Šmunkove preporuke, Bernsove ambicije i Tihićeva sreća kriju i mnogo veću opasnost od izrečene. Kriju, ili zapravo više i ne kriju, i zle, potpuno nedemokratske namjere, po opisu mnogo bliže okupacionim i fašističkim idejama, poznatim narodima ove napaćene zemlje iz pretprošlog i prošlog vijeka. Pa zar su to reforme? Zar je to uslov da se, jednom, konačno završe pregovori i naprave dogovori o stvaranju efikasnijeg Ustava BiH i profesionalnije policije? Zar se tako udaraju temelji jedne evropske, demokratske države koja bi za račun učlanjenja u Evropsku uniju morala da natjera sve svoje građane da izbrišu pamćenje i iz rječnika izbace pojam kompromis?! Znači li to da bismo morali i započetu reformu školstva reformisati kako bismo djecu naučili da zaborave ko su im roditelji bili do Tihića i Šmunka? I da tu djecu, jednom, za sva vremena natjeramo da zapamte da su im roditelji kao i oni sami, od vremena Tihića i Šmunka - Bosanci? Znači li to da bismo morali da reformišemo i lik i djelo Hrvata, nobelovca Ive Andrića iz Travnika, koji je sve svoje knjige ispisao na srpskom jeziku, ili lik i djelo Bošnjaka - muslimana Meše Selimovića, rođenog u Tuzli, koji je takođe pisao i govorio srpski i isticao svoje srpske korijene? Znači li to da više ne smijemo da se sjećamo srpskog otpora austrougarskoj okupaciji BiH u kojem je učestvovao i o tome pisao Srbin Petar Kočić sa Zmijanja kod Banje Luke? Besmisleno je i postavljati ovakva pitanja, jer svako razuman i iole pametan zna da u posljednjem građanskom ratu mudžahedine u BiH nisu ni dovodili, niti im bh. državljanstva dodjeljivali Bosanci, među kojima bi po Tihiću i Šmunku trebalo da budu i Srbi i Hrvati i Bošnjaci i svi ostali, već je to bila politika lidera koji su predstavljali isključivo jedan od ta tri naroda. I kad glavni zamjenik visokog predstavnika u BiH Rafi Gregorijan tvrdi da u BiH neko pruža utočište jatacima Al-Kaide i kad tu tvrdnju islamski poglavar Mustafa Cerić pokušava da relativizuje i opovrgne, svakom je jasno da je to politika predstavnika i vođa isključivo jednog naroda u BiH. Treba li se pitati - zašto? Reforme su neophodne, ali to su, prije svega, promjene u glavama koje će nam pomoći da dođemo sebi i da se svojim poslom bavimo, a ne one koje bi nas natjerale da pobjegnemo od sebe samih, kako nam žele neke diplomate koje se petljaju u naše poslove dok svoje zanemaruju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.