“Voz smrti” nada za milione migranata
Vašington - Zovu ga “zvijer” ili “voz smrti”. U pitanju je niz teretnih vozova na čijim se krovovima migranti iz Centralne Amerike kroz Meksiko švercuju do SAD.
Vožnja je iscrpljujuća i puna rizika. Reporterka “Dojče velea” je pošla tom rutom.
Luisa Marina iz Hondurasa i njena kćerka Endži (11) čekale su voz kojem je na španskom nadjenuto ime “La Bestia” - “zvijer”. Hodale su tri dana kako bi došle do Palenke na jugu Meksika. Dvije prethodne noći su spavale na ulici.
- Plašila sam se da krenem ovim vozom zato što sam čula mnogo loših priča o njemu - kaže Luisa Marina dok sjedi pored više desetina migranata koji zajedno sa njom čekaju.
“La Bestia”, poznat i kao “voz smrti”, zapravo nije jedan voz. To je mreža teretnih vozova koji se kreću kroz Meksiko, od južne granice sa Gvatemalom pa sve do Sjedinjenih Država. Svake godine do pola miliona migranata iz Centralne Amerike rizikuje svoje živote prolazeći kroz Meksiko sjedeći na krovu ovih vozova.
Takva vožnja je brz i jeftin način da se pređe više od dvije hiljade kilometara kroz Meksiko. Ali ko koristi “voz smrti” rizikuje da bude napadnut, silovan, pa i ubijen od strane lokalnih kartela i bandi koje ne oklijevaju da opljačkaju čak i to malo stvari i novca koje migranti nose sa sobom. Migranti često padaju sa vagona - često zato ostaju bez ruke ili noge, često i ginu.
- Ovaj voz nije napravljen da se ljudi penju na njega, desi se da migranti često padnu i poginu - kaže Oktavio, zadužen za održavanje voza.
Migranti se u vozu bore protiv iznemoglosti dok sunce izlazi. Neki koriste priliku da se po jutarnjem svjetlu popnu na krov i odrijemaju.
- Zovemo ga “zvijer” zato što je veoma opasan. Možemo da padnemo, to je kao jahanje bika - objašnjava Horhe Kruz sjedeći na vrhu voza.
Iako je živio u američkoj državi Merilend, momak iz Hondurasa u svojim dvadesetim deportovan je iz SAD prije nekoliko mjeseci. Sada pokušava da se vrati. Voz neočekivano staje, te grupa mladića koristi priliku kako bi ubrala mango iz okolne šume. Većina njih nije ponijela dovoljno zaliha da izdrži put.
- Na vozu nema ništa drugo za jelo, a mi nemamo novca da kupimo hranu. Moramo nastaviti da preživljavamo sakupljajući voće koje nađemo usput - govori Anhel.
Nakon više od deset sati vožnje, voz još nije prešao ni 150 kilometara do sljedeće stanice, grada Čontalpe. Odatle ima oko 1.500 kilometara od najbližeg ulaza u SAD.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
