Mnogi, premnogi

Postoje vremena u kojima se dubina društvene krize ne mjeri siromaštvom, nepravdom ili slabošću institucija, nego sposobnošću ljudi da se na sve to naviknu. Ono što je nekada izazivalo stid postaje snalažljivost, ono što je smatrano nedostojnim proglašava se mudrošću, a ono što je predstavljalo moralnu obavezu doživljava se kao nepotreban teret. Istina se prilagođava okolnostima, principi interesima, a savjest očekivanjima moćnih. Najdublja kriza društva nastaje onda kada se izgubi granica između onoga što je korisno i onoga što je ispravno.

Takvo stanje nije osobenost našeg vremena, niti isključivo našeg prostora. Ali svaka generacija iznova polaže ispit svoga odnosa prema istini, slobodi i dostojanstvu. Naše vrijeme postavlja pitanje koje nadilazi dnevnu politiku: može li društvo biti slobodno ako njegovi pripadnici postepeno gube potrebu da slobodno misle i odlučuju? I šta ostaje od čovjeka kada mu proračunatost postane životna filozofija, a savjest samo smetnja na putu do lične koristi?

Fridrih Niče koristio je izraz "mnogi, premnogi" (die Vielen, die Allzuvielen), kojim je ukazivao na opasnost duhovnog konformizma. Njegova kritika nije bila usmjerena protiv čovjeka zato što pripada mnoštvu, nego protiv načina života u kojem pojedinac odustaje od samostalnog preispitivanja svijeta. Čovjek koji svoja uvjerenja neprestano prilagođava očekivanjima okoline postepeno prestaje da bude gospodar sopstvenog života i postaje zatočenik tuđih očekivanja.

U takvom svijetu nije važno šta je istinito, nego šta je prihvatljivo; nije presudno šta je pravedno, nego šta je isplativo. Principijelnost postaje nepraktičnost, a dosljednost nesposobnost prilagođavanja. Čovjek koji odbija da trguje uvjerenjima izgleda kao neko ko ne razumije pravila igre. A možda je upravo on jedini koji razumije da se u toj igri, pored dobitnika i gubitnika, gubi nešto mnogo dragocjenije - ljudsko dostojanstvo.

NIJE ISTO

Ipak, nije svaki kompromis moralni pad. Nije isto kada čovjek popusti pod teretom straha za egzistenciju porodice i kada svjesno prodaje svoja uvjerenja radi privilegija. Nije jednaka odgovornost onoga ko trpi zavisnost i onoga ko je stvara. Zato kritika partokratije ne smije postati osuda naroda. Ona mora biti usmjerena na poredak koji od zavisnosti stvara pravilo, od poslušnosti uslov napredovanja, a od javnih institucija sredstvo raspodjele političke naklonosti.

Partokratija nije samo politička dominacija stranaka nad institucijama. Ona vremenom postaje način razmišljanja, gotovo društveni refleks. Njena najveća moć nije u tome što ljudima naređuje, nego što ih navikne da sami naslućuju šta se od njih očekuje. Zakon tada prestaje da bude jednako mjerilo za sve, a pravo postaje usluga koju neko velikodušno poklanja. Građanin se pretvara u podanika, dok se zahvalnost za ostvareno pravo predstavlja kao vrlina. Tako nastaje društvo u kojem se ne pita šta kome pripada, nego ko iza koga stoji.

Ovu pojavu možda je najdublje osvijetlio Fjodor Mihajlovič Dostojevski u legendi o Velikom inkvizitoru, jednom od najpotresnijih poglavlja romana "Braća Karamazovi". Hristos se vraća među ljude, ali ga Veliki inkvizitor zatvara, optužujući ga da je čovječanstvu ponudio dar koji ono nije sposobno da nosi - slobodu.

Inkvizitor vjeruje da ljudi više žele sigurnost nego slobodu, više hljeb nego odgovornost, više nekoga ko će odlučivati umjesto njih nego pravo da sami biraju. Hristos je odbio iskušenje da čovjeka potčini materijalnom nagradom, čudom i zemaljskom moći. Inkvizitor, naprotiv, nudi mir u zamjenu za poslušnost, hljeb u zamjenu za slobodu, sigurnost u zamjenu za savjest. Zar u tome ne prepoznajemo jedno od najvećih iskušenja savremene političke vlasti? Ona čovjeku ne mora otvoreno oduzeti slobodu. Dovoljno je da ga uvjeri da bez njene naklonosti ne može obezbijediti egzistenciju ili ostvariti ono što mu po zakonu pripada. Umjesto zabrane nudi se pogodnost, umjesto prinude zavisnost, a umjesto okova nevidljiva nit interesa. Tako se uspostavlja prećutni sporazum: mi ćemo brinuti o tvojoj sigurnosti, a ti nama prepusti svoju savjest.

Ali čovjek nije stvoren samo da bude nahranjen i zaštićen. Hljeb je neophodan za život, ali nije dovoljan za njegov smisao. Društvo koje čovjeku obezbjeđuje egzistenciju, a zauzvrat traži odricanje od istine i slobode, ne oslobađa ga siromaštva u njegovom najdubljem značenju. Ono mu puni ruke, a prazni dušu.

RAZLIKE

Upravo tu se otvara razlika između inkvizitorskog shvatanja čovjeka i Hristove poruke. Inkvizitor polazi od ljudske slabosti i nastoji da je pretvori u trajni temelj vladavine. Hristos poznaje slabost, ali čovjeka ne svodi na nju. Ostavlja mu slobodu da pogriješi, da se pokaje i ponovo izabere dobro. Ne kupuje njegovu poslušnost, nego mu daruje ljubav. Ne traži račun za učinjeno dobro, niti nagradu za sopstveno davanje.

U tome se nalazi i suštinska suprotnost između proračunatosti i istinske čovječnosti. Proračunat čovjek prije svakog postupka pita šta će dobiti. Slobodan i moralan čovjek pita šta je ispravno učiniti. Prvi u svakom odnosu traži dobit, drugi priliku da nešto pruži. Jedan mjeri vrijednost života onim što je prisvojio, drugi onim što je ostavio iza sebe. Istinska plemenitost počinje tamo gdje čovjek daje, a ne očekuje nagradu, priznanje, zahvalnost, pa čak ni uzvraćenu uslugu. Dobro koje se čini radi nagrade još je zarobljeno interesom; dobro koje se čini radi dobra svjedoči o slobodi duše.

Jevanđeosko pitanje: "Jer kakva je korist čovjeku ako zadobije sav svijet, a duši svojoj naudi?" (Marko 8, 36), dobija posebnu snagu u društvu u kojem se gotovo sve pretvara u predmet razmjene. Koliko vrijedi privilegija ako je njena cijena ćutanje pred nepravdom? Koliko vrijedi položaj ako čovjek zbog njega više ne može mirno pogledati sebe u ogledalu? I koliko je siromašan onaj koji ima mnogo, a nema šta da pokloni osim onoga od čega očekuje korist?

Istina, pravda, čast, ljubav i sloboda savjesti nisu samo vjerske kategorije. To su temelji svakog društva koje želi biti zajednica slobodnih ljudi. Zakoni mogu ograničiti samovolju, ali ne mogu nadomjestiti odsustvo lične odgovornosti. Isto tako, ni najplemenitija uvjerenja nisu dovoljna ako institucije nagrađuju nepravdu. Zato moralna obnova čovjeka i oslobađanje institucija moraju biti dva lica istog nastojanja.

U našem kulturno-istorijskom iskustvu postoji još jedno snažno mjerilo odnosa prema časti, slobodi i prolaznoj koristi - vidovdanski zavjet. Njegova epska i duhovna tradicija oblikovala je predstavu o izboru između zemaljskog i nebeskog carstva, između prolaznog dobitka i neprolaznih vrijednosti. Lazarevo opredjeljenje za nebesko carstvo nije poziv na prezir prema zemaljskom životu, niti na stradanje radi stradanja. Njegova moralna poruka jeste da postoje vrijednosti koje čovjek ne smije prodati ni onda kada bi mu takva trgovina donijela bogatstvo, moć ili sigurnost. Vidovdanski zavjet zato nije samo sjećanje na prošlost, nego pitanje koje svaki dan postavljamo sopstvenoj savjesti.

Možemo li se istinski pozivati na taj zavjet ako u svakodnevnom životu prihvatamo da je korist važnija od časti, poslušnost vrednija od istine, a pripadnost moćnima značajnija od pravde? Nije li protivrječno slaviti moralnu veličinu žrtve za slobodu, a smatrati nerazumnim čovjeka koji zbog svojih uvjerenja odbija privilegiju? Vidovdanski zavjet ne živi samo u svečanim besjedama i istorijskom pamćenju. On živi u malim, svakodnevnim odlukama, u spremnosti da pomognemo bez računice, da govorimo istinu bez obzira na korist i da ne učestvujemo u nepravdi čak i kada bismo od nje mogli imati dobit. Nije potrebno da svako bude junak velikih istorijskih događaja. Ponekad je dovoljno ostati častan čovjek u vremenu koje čast smatra nepraktičnom.

Ničeova filozofija, hrišćansko učenje i vidovdanska etika ne počivaju na istim pretpostavkama. Niče je bio oštar kritičar hrišćanskog morala. Ali njihove razlike ne sprečavaju nas da iz više perspektiva postavimo isto pitanje: da li čovjek živi kao slobodno i odgovorno biće ili svoje odluke prepušta strahu, navici i tuđoj volji? Niče nas upozorava na duhovno samoporicanje u mnoštvu, Dostojevski na iskušenje dobrovoljnog ropstva, Hristos poziva na istinu i ljubav, a vidovdanski zavjet podsjeća da dostojanstvo nema cijenu. Ipak, svako razmišljanje o moralnom stanju društva bilo bi nepotpuno ako bi se završilo osudom ili pesimizmom. Ljudska slabost nije konačna istina o čovjeku. Istorija nije samo povijest nepravde i straha, nego i neprekidnog nastojanja da se oni prevaziđu. U svakom vremenu postojali su ljudi koji nisu pristajali da laž nazovu istinom, nepravdu zakonom, a zavisnost slobodom. Često nisu bili najmoćniji ni najbrojniji, ali su čuvali plamen koji nijedna tama nije mogla potpuno ugasiti.

Zato ni partokratija nije nepromjenjiva sudbina. Ona nije prirodno stanje društva, nego proizvod odnosa moći, institucionalnih slabosti i ljudskih navika. Ono što su ljudi stvorili, ljudi mogu i promijeniti. Ne samo promjenom onih koji upravljaju, nego stvaranjem poretka u kojem pravo neće zavisiti od milosti, a dostojanstvo od poslušnosti.

VJERA U ČOVJEKA

Iznad svega potrebno je sačuvati vjeru u čovjeka. Ne naivnu vjeru da će nepravda nestati sama od sebe, nego uvjerenje da niko nije zauvijek izgubio mogućnost da se vrati dobru. Onaj koji je juče ćutao danas može progovoriti. Onaj koji je pristajao na nepravdu može odlučiti da u njoj više ne učestvuje. Onaj koji je strahovao može pronaći hrabrost. A onaj koji je život mjerio onim što dobija može otkriti radost života u onome što nesebično daje.

Naša najveća nada nije u tome što će se jednoga dana pojaviti neko ko će nas osloboditi. Ona je u čovjekovoj sposobnosti da sam izabere slobodu, da istini vrati dostojanstvo, pravdi smisao, ljubavi snagu, a savjesti pravo da bude posljednji sudija njegovih postupaka.

Dok god postoji čovjek koji ne pristaje da mu se čast kupi, istina prećuti, a sloboda zamijeni privilegijom, postoji nada da dobro može nadvladati. Budućnost nije u osudi onih koji su posustali, nego u ohrabrivanju svih da ponovo povjeruju u vrijednosti koje nas čine ljudima. Jer svjetlost ne pobjeđuje tamu tako što je proklinje, nego tako što svijetli.

Dum spiro, spero — Dok dišem, nadam se.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.