Vrijeme i običaji: Glamur kao cilj

Piše Ranko RISOJEVIĆ

SVJEDOCI smo da se malo-pomalo i kod nas odomaćuje glamur, kao oblanda za umjetnička i srodna dešavanja. Televizijske emisije su preplavljene glamurom koji je zamijenio skromnost i odmjerenost. Forma je prekrila sadržaj, izgled se prodaje kao suština bilo kog događaja. Pjevačica bez glasa, kompozicija na nivou dječije pjesmice, dramolet sastavljen od nekoliko psovki, izložba tek svršenog studenta, sve to predstavljeno kao događaj od epohalnog značaja - da bi se privukli posjetioci. Mediji su nas obavijestili da je u gradu Novom Sadu ta noć bila vrednija nego cijela godišnja muzejska djelatnost. Odakle sada to? Jesu li u pravu oni koji samo te noći svrate u muzej, ili hiljade posjetilaca koji svakodnevno opsjedaju galerije, muzeje, crkve? U samom tom Novom Sadu, na primjer, Galerije Matice srpske ili Pavla Beljanskog? Ostavljene da se dovijaju kako znaju i umiju, naše kulturne institucije postale su pastorčad ministarstava i gradskih uprava. Okružene decenijskim nemarom, i same su utonule u sivilo vremena. Ali, izlaz iz toga svakako nije slavljenje prolaznosti i praznjikavosti. Događaji koji se medijski naduvaju do neprepoznatljivosti neće zamijeniti, jer to ne mogu, stvarne datume kulture u nekoj sredini. A to su svakako i jedino otvaranja novih muzeja, galerija, pozorišta, kao dio strategije razvoja kulture, izgradnja infrastrukture bez koje nema velike prezentacije umjetnosti. To uglavnom izostaje, kako u Srbiji, tako i u BiH. Glamur postaje naš jedini cilj, umjesto da bude sredstvo. To je dodvoravanje tzv. višem sloju, u koji su oduvijek spadali i političari. Riječ je o novoj eliti. On se pojavljuje na njihovim skupovima ne kao forma, nego kao sadržaj. Nije važan povod glamuroznom događaju, važno je da se sve to podigne na "viši nivo", da odjekuju fanfare, da se smješkaju hostese, da goste dočekuju livrejisani lakeji, da se nešto od tzv. velikog svijeta osjeti i u našoj mahali. Kasnije će se samo o tome govoriti, dok sadržaj priredbe, razlog svoj toj pompi ostaje u drugom planu. Danas je sve to kao na velikim svadbama, koje su nezaboravne, mada sam brak traje koju godinu i raspada se. Dočekali smo da su nam sve premijere, sva otvaranja izložbi, jedinstveni glamurozni događaji čiji su akteri najčešće vodeći političari koji u žurbi ne stižu da se informišu da li to što otvaraju zaslužuje njihovu pažnju i podršku. Pljušte velike riječi i obećanja poslije kojih sve ide po starom. Ali, ni sve gore rečeno nije cijela istina. Glamur je danas i produžetak kiča koji obožavaju tzv. niži, manje obrazovani slojevi društva. Oni kojima se serviraju časopisi nastali od nekadašnjih trač-rubrika i televizijskih pošalica. Odjednom, njima je poklonjena puna pažnja, njihov ukus postao je uputstvo za ponašanje svih onih koji su kulturni menadžeri na bilo kom nivou. Jer, bez publike ništa ne ide. Džaba ti velika umjetnost ako nema njenih poklonika. Začarano kolo uzroka i posljedica zaigralo je i pred našim vratima. Njegova svetost posjetilac postao je mjera uspješnosti rada kulturnih institucija. A njemu se servira priča koju raznose mediji - vrijedno je ono što mi kažemo da je vrijedno, mada su se izgubili vrijednosni kriterijumi. Ostao je glamur kao mjera uspješnosti. Što više svečanih otvaranja, pirotehnike, blještavila, "tradicionalnih" mažoretkinja ili trubača. Možemo li se zaustaviti i razmisliti o svemu?! Neko nam je nešto podvalio, samo mi to ne vidimo. Direktno s one strane okeana, gdje je kvantitet prije nego kvalitet na takvom nivou da mu je potrebna oblanda i šlag da bi se vinuo još više i zabljesnuo čak i prostotu. Jesmo li zaboravili staru poslovicu o žabi koja je vidjela kako se konji potkivaju pa i ona digla noge? Dobar proizvod treba i dobro upakovati, ali ambalaža se prije ili kasnije baci i ostaje nešto ili ništa. Ne tako davno, jedan umjetnik upakovao je u limenku g...o i to "djelo" našlo je svoje mjesto u muzejskoj postavci moderne umjetnosti. Kažu da je to metafora našeg vremena.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.