Vrijeme i običaji: Bliski, a daleki

POČETKOM posljednjeg rata na ovom prostoru, jedan od vodećih hrvatskih intelektualaca, prof. dr Stanko Lasić, krležijanac, izbacio je parolu da je Hrvatima srpska književnost bliska i potrebna kao, recimo, bugarska. Ne znam šta bi mu odgovorio Miroslav Fric Krleža, da se kojim slučajem oglasi s one strane, ali teško da bi mogao potpuno da se saglasi s ovom parolom čiji je učinak na kulturnu scenu u našem komšiluku bio poguban, što ne znači da bi se ona mnogo promijenila da je profesor Lasić svoje mišljenje ostavio za sebe. Naprosto, Lasić je prišao agresivnoj struji hrvatske kulturne politike davši joj svojim prisustvom i odobravanjem potreban legitimitet da može sprovesti čistke u bibliotekama, kulturnim i javnim institucijama, medijima i školskim nastavnim programima. Ali, još više, Lasić je prihvatio cijepanje svih zajedničkih osnova na kojima je počivala naša prošlost na jednom malom prostoru gdje insistiranje na ekskluzivnosti ovog ili onog predstavlja naprosto idiotiju dostojnu svake osude i prezira. Ništa bitno i veliko ovdje nije isključivo samo srpsko, ili hrvatsko, u novije vrijeme bošnjačko i crnogorsko, čak ni jelo, piće i tradicionalna muzika. Bijasmo i jesmo mali u sredinama kojima su gospodarili mnogo veći, moćniji, moderniji i kulturniji. Htjeli ne htjeli, baštinili smo od njih kroz vijekove mnoge korisne i beskorisne darove. Slično smo se hranili, oblačili, slično svetkovali. Tek tu i tamo, čuvali smo neke običaje, kao isključivo svoje, naslijeđene iz davnih, maglovitih vremena o kojima imamo malo ili nimalo podataka. Trajući i pretrajavajući na vjetrovitom prostoru, naši preci dovijali su se kako su znali i umjeli, čas idući skupa sa osvajačima, čas se boreći protiv njih. Vjera, jezik, običajna i predajna kultura čas nas je povezivala sa komšijama, čas udaljavala od njih. Značajnu ulogu u tome igrali su centri moći, od Carigrada, Beča, Moskve, do Rima i Berlina. Danas se sporimo oko svega - jezika, književnosti, istorije. Dijelimo i svojatamo pisce, određujemo ne šta je naše, nego šta je onih drugih koji su nam do juče bili bliski, možda braća, možda samo komšije, u svakom slučaju razumijevali smo se tako dobro da smo mogli da ih psujemo istim jezikom, ali i da na tom jeziku koji se razlikuje od sjevera do juga, od istoka do zapada, manje nego što se razlikuju italijanski, španski, pa i njemački govori, stvaramo književnost, bilo usmenu, bilo pisanu. Imaju Srbi i Hrvati pisce koji su pisali jezikom nerazumljivim narodu, crkvenoslovenskim ili latinskim, pa bi se reklo da su oni vjerovatno ekskluzivno srpski, odnosno hrvatski. Ali ni to nije tačno. Spomenuću samo Ruđera Boškovića, koji je pisao jednako latinskim, ali i narodnim, kako ga je on bio krstio "slovinskim" jezikom. Iako nije bio književnik po profesiji, njegovo djelo je vrijedan doprinos i srpskoj i hrvatskoj tradiciji, kao što je doprinos svih dalmatinskih pisaca. Zna to dobro Stanko Lasić - izjava da se današnja javnost, uključujući školske programe, treba da odnosi prema srpskoj književnosti kao sebi stranoj i tuđoj, ratni je poklič da se revidira prošlost. Na toj osnovi gradi se i novi jezik, koji ne proizlazi iz književnosti, koja je zajednička, nego iz jezičke inžinjerije koja je u nedavnoj prošlosti označavala pogrome i rat. Naše književno i jezičko sestrinstvo ne može se razgraničiti bezbolno, kao što se u Šekspirovom "Mletačkom trgovcu" ne može od tijela odvojiti samo meso, a da u tom mesu ne bude i krvi. Da ne navodim ovdje i sada slučajeve Mehmeda Meše Selimovića i Mehmedalije Maka Dizdara, koji su u Sarajevu neki dan označeni kao temelji bh. književnosti, iako su obojica za života odredili drugačije, jedan da pripada srpskoj, a drugi hrvatskoj književnoj i jezičkoj tradiciji. Pa ti sada budi pametan i objektivan! Ili budi naprosto Stanko Lasić, koji i ime dijeli sa Srbima! Ranko RISOJEVIĆ

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.