Uzduž i poprijeko: Engleski doručak

Piše Siniša DAVIDOVIĆ

VAŠ Mile "pokusao" u Vašingtonu, a naš efendija, bome, doručkovao sa Blerom - ovako nekako, više nego gordo, zvečala su sarajevska glasila, zadužena da u stopu prate aktivnosti reis-ul-uleme Mustafe Cerića, stvarnog ministra inostranih poslova BiH. I zbilja, ima čak i slika na kojoj iz politike odlazeći Bler, a u istu sve više nadolazeći Cerić, nešto "divane" za prekrivenim stolovima, a u prisustvu nekih, takođe prekrivenih dama. A šta se tu, onako, između zalogaja, stvarno zborilo, ostalo je prekriveno velom tajne. Iako nema podataka o tome šta se fruštukovalo, ja ipak pretpostavljam da se pod Cerićevim zubom najčešće nalazila Srpska, "voćka čudnovata", na kojoj je i sam Bler malčice istupio zube. A možda sam ja postao preopterećen politikom. Jer, može biti i to, da se radilo o običnom doručku, na kojem se sva konverzacija svela na "bujrum, Toni", ili na "Mustafa, de dodajder mi malo soli", a poslije kojeg se svako uhvatio svoga posla u Londonu... Bilo kako bilo, poslije fruštuka za Cerića nije bilo nikakvog muštuluka. Pojelo se, popilo se, pa je na kraju valjalo i za pojas zadjenuti. Ali je zato jedan drugi BiH turista u Velikoj Britaniji neumorno prežvakavao svoje teze o Velikoj Srbiji koju bi valjalo isjeckati i ubaciti u jedan veliki bosanski lonac. Ne treba ni pogađati da je riječ o Harisu Silajdžiću, koji bi da svakom loncu bude poklopac. Riječ je, dakle, o liku koji je već odavno "polupao lončiće", slijedom čega je i sam počeo da čangrlja kao probušeni izduvni lonac. Tako se Haris, poslije neuspješne prodaje magle u Londonu "izduvao" na sve oko svoje zamišljene i umišljene ose, a posebno na ondašnju BiH ambasadu. Razloga može biti mali milion, ali ih ne treba posebno istraživati, budući su nam već odavno poznate Siljadžićeve sklonosti da traži dlaku u jajetu, i obrnuto. Uglavnom, Silajdžiću ne valja ni londonski BiH ambasador, jer se na svaki Harisov prijedlog pravi da je Englez... A neki drugi, opet, kažu da je sve to samo zato što ambasador nije Silajdžićev kadar. Kao što je to bio Muhamed Šaćirbegović, dika i ponos diplomatije po Silajdžićevom ukusu, i momčina koja je dokazala da je kadar stići, a naročito od strašnog mjesta i suda uteći. I koji je nemalo zadužio ovaj napaćeni narod, a posebno sirote BiH poreske obveznike. I prema kojem bi čak i Silajdžić trebao da preduzme odgovarajuće mjere, ako bi ga sreo tokom obavljanja svog mandata i redovnih dužnosti. Tako bi se Silajdžiću pružila prilika da bar jednom nekoga sa razlogom i najzad "utemeljeno" tuži. Međutim, ova dva ratna druga su se nedavno srela u Vašingtonu, prilično srdačno, uz odgovarajuće mahanje i šeretsko namigivanje. Jer, kad već Muhamed neće Harisu, hoće Haris Muhamedu, zaobilazeći pri tome čitav brijeg problema koje je vrli Šaćir-beg napravio svojim poimanjem poslovice po kojoj valja baciti kocku. Zato i račun za teško ekonomsko stanje u Srebrenici treba ispostaviti upravo tim i takvim "domoljubima", čija se silna "ljubav i briga" za Srebrenicu pretvorila u iskreno srebroljublje. Osim ako Silajdžić, po svom ustaljenom običaju, i ovakve činjenice ocijeni "neutemeljenim". A što uopšte ne bi bilo čudo, jer nam zajedničku BiH kuću Silajdžić uporno gradi od krova, iako je dejtonske temelje lično "šalovao". I koja zbog toga jedino može da drži vodu, dok majstori odu...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.