Ustavni sud BiH o istom pitanju različito odlučivao

BANjALUKA - Ustavni sud BiH usvojio je apelaciju Bejtulaha i Jakupa Ilijazija iz Gradiške i potvrdio presudu Osnovnog suda u Gradišci iz 2016. godine, kojom je Republici Srpskoj naloženo da im na ime naknade štete za miniranu kuću 1993. godine isplati 39.123 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

Uprkos tome što su se poslije ove odluke u dijelu javnosti u FBiH mogle čuti tvrdnje da je riječ o istorijskoj presudi kojom je napravljen presedan, naši sagovornici tvrde da nije napravljen nikakav presedan, već pravna rašomonijada.

Dugogodišnji advokat iz Banjaluke, koji je insistirao na anonimnosti, kaže da u odluci nema ništa sporno, kada je riječ o pravu na naknadu štete za porušenu kuću, već da se radi o tome da je sud o ovom pitanju ranije zauzeo dva suprotna stava pa se sada našao u neobranom grožđu.

- Ustavni sud je svojom odlukom iz 2013. godine na sebe preuzeo ulogu zakonodavca i praktično propisao da "ukoliko državni, odnosno republički organi ne sprovedu istragu u slučaju uništavanja nečije imovine, smatra se da je država, odnosno entitet, odgovorna za štetu", propisujući rokove u kojima oštećena strana može da podnese tužbu. Potom je 2017. godine donio drugu odluku po istom pravnom pitanju i zauzeo drugačiji stav, odnosno naveo da "ako se smatra da je za štetu kriva država ili njeni organi, onda je oštećeni znao da postoji ta država i njeni organi i znao je da je nastupila šteta i mogao je u subjektivnom roku da pokrene tužbu". U suštini radi se o tome da je po odluci iz 2013. praktično propisano da se rokovi zastare računaju po jednom članu Zakona o obligacionim odnosima (ZOO), a po presudi iz 2017. to se praktično pobija i propisuju rokovi po drugom članu ZOO. Ustavni sud je u ovom slučaju trebalo da se postavi, kao po odluci iz 2017. godine - objašnjava naš sagovornik.

Zamjenik pravobranioca RS Milan Radujko objašnjava da su Okružni sud u Banjaluci i Vrhovni sud RS, čije su presude u ovom slučaju poništene, odbili da postupe po presudi Ustavnog suda BiH iz 2013. godine zato što su smatrali da Ustavni sud ne može biti precedent prava i stvarati pravo, već je dužan samo da utvrdi povredu ustavnosti i zakonitosti.

- To je poenta priče i to je tako, jer Ustavni sud BiH može samo da utvrdi povredu ljudskih prava i sloboda i ako to utvrdi, dužan je da ukine presudu ili propis kojim su te povrede počinjene - kaže Radujko.

Prema njegovim riječima, Ustavni sud je odlukom iz 2017. godine promijenio stav iz odluke donesene 2013. godine.

- Kada je došla apelacija 2018. godine, između ostalog i zbog nepoštovanja odluke Ustavnog suda iz 2013. godine, sud nije mogao protiv svoje odluke i faktički je napravio drugo pravno i činjenično stanje kojim bi opravdao svoje ponašanje mimo odluke iz 2017. godine - kaže Radujko, dodajući da obrazloženje presude jeste prilično konfuzno, pogotovo za pravne laike, ali da odluka ni u kojem slučaju ne može da posluži kao presedan.

Izdvojena mišljenja

Da je odluka Ustavnog suda BiH u predmetu "Bejtulah i Jakup Ilijazi" prilično složena najbolje pokazuje činjenica da su dvojica sudija izdvojila mišljenje, a to su Miodrag Simović i sudija Mato Tadić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.