U metu: Trofej za istoriju

Piše Dragiša ĆORSOVIĆ

DAN Republike Srpske, 9. januar 2008. godine, sportisti Istočnog Sarajeva, tačnije košarkaši Slavije pamtiće po osvajanju Kupa Republike Srpske. Njihovi sportski protivnici igrači Borac Nektara Banja Luka, svojom igrom doprinijeli su da to bude pravi praznik sporta i košarke. Dok mnogo sportski savezi Republike Srpske muku muče da klubove i bukvalno primoraju da igraju završnicu ovog takmičenja Košarkaški savez Republike Srpske je uspio od finalnog meča da napravi prestižnu sportsku manifestaciju. Ambijent u dvorani Slavije bio je izvanredan. Više od hiljadu ljubitelja košarke, naravno navijača domaćeg tima, potrudilo se da pomogne svojoj ekipi, ali ni jednog trenutka nisu bili nekorektni prema gostima. S druge strane, košarkaši Borca su bili izvanredan suparnik. Krenuli su furiozno, motivisano, agresivno... U tim prvim minutama domaći su djelovali potpuno suprotno. Bojažljivo, stegnuto, kao da su bili impresionirani činjenicom da igraju finale Kupa. Trajalo je to punih 10 minuta, a onda je ekipa izuzetno perspektivnog trenera Gorana Šehovca pokazala karakter i praktično se izvukla iz ponora da bi stigla do trona. Zaslužili su te trenutke košarkaši Slavije. Treba otvoreno reći da je ovaj klub u odnosu na Igokeu Partizan i Borac Nektar, a ova dva protivnika su pala pred Slavijom u polufinalu i finalu, ipak mali sportski kolektiv, u organizacionom smislu. Nema Slavija veliku klupsku infrastrukturu, mada bi možda najispravnije bilo reći, da je nema nikako. Administraciju čini četiri - pet ljudi i većina ih radi isključivo volonterski. Bez bilo kakve naknade. Upravu na papiru čini 15-tak ljudi, a radi čini se jedan čovjek predsjednik Zdravko Šavija. On, uz malu pomoć nekolicine članova klupskog rukovodstva i predstavnika Opštine Istočno Novo Sarajevo, muku muči da obezbijedi neophodna sredstva za funkcionisanje kluba. Ona su, budimo realni, zaista minimalna. Podatak da trener Goran Šehovac nema pomoćnika i da sve sam radi najbolje odslikava i besparicu, ali i organizaciju rada u klubu. Šef stručnog štaba (a nema stručni štab, pa ispada da je sam sebi šef) ne samo da radi sa seniorima, već i sa svim ostalim kategorijama kluba. Bukvalno, u dvorani se on nalazi od jutra do mraka. Igrači se smjenjuju, a Šehovac ostaje na parketu. Drugačije se ne može, jer novca za nekog drugog trenera jednostavno nema. Posebna su priča igrači. Vjerovatno se oni nalaze među najneplaćenijim košarkašima u BiH. Po ponašanju na parketu, borbi i želji za pobjedom koju pokazuju, reklo bi se da nije tako i da znaju zašto se bacaju za svakom loptom, raduju košu, pobijedi... Onaj ko zna pravu istinu mora da im čestita na odnosu prema klubu, navijačima, ovom gradu... Šehovac u ovom trenutku vjerovatno ima i najkraću košarkašku klupu u Premijer ligi. Igraju mu šest-sedam igrača, ostali su na klupi da popune broj. To su Slavijini omladinci, njena budućnost, ali u ovom trenutku, ipak, nedovoljno jaki da ponesu teret utakmica. Njihovo vrijeme dolazi. Imaju tu sreću da mogu da stasavaju pored Lerića, Vukovića, Gvozdenovića... Imaju pred sobom primjer Milana Rodića, mladog i izuzetno talentovanog igrača. Nisu u Banjoj Luci prepoznali njegov talenat. Otpisali ga, a on je svoju sreću pronašao u Slaviji. Dokazao se i postao igrač za kojeg se interesuju i mnogo veći klubovi. Pokazala je Slavija i na njegovom primjeru, da je stasala u respektabilan klub, sa odličnom perspektivom, pod uslovom da im finansije ne budu vječito za vratom. Uspjeli su stići do Kupa Republike Srpske, sada moraju dalje, a pitanje je koliko će moći sami dalje... Imaju želju, entuzijazam, kvalitet, odnos prema klubu... Za nove uspjehe treba i logistička podrška. Pitanje je da li će je dobiti?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.