U bezvodnim krajevima RS domaćinstva muku muče sa dopr

Gledam Vrbas ispred kuće, a nemam vode, rekla Borka Damjanović iz banjolučke mjesne zajednice Karanovac... U maju smo samo sedam dana imali vodu, podsjetio njen komšija Slavko Ajder...

Ruke mi otpadoše noseći vodu svaki dan od izvora do kuće da bih se bar mogla umiti i napiti. Veš perem kada padne kiša, u kišnici koju nahvatam u bure. Ovim riječima o svojoj gorkoj sudbini u prvoj deceniji 21. vijeka govori Borka Kajkut iz Karanovca, naselja do kojeg se od centra Banje Luke stiže poslije 12 pređenih kilometara, putem ka jugu, idući uzvodno uz rijeku Vrbas. Paradoks je da se već na pola tog puta prolazi i pored bazena gradskog Vodovoda iz kojeg se snabdijeva gotovo cijeli grad. - Stoku ne možemo ni držati jer je ne možemo napojiti, a bašte nam propadoše, pogotovo kad je suša. Tada nam ništa ne ostane - izjadala se Borka Kajkut. I njena komšinica Borka Damjanović već godinama vodu nosi u kanisterima sa udaljenih izvora. - Gledam Vrbas ispred kuće, a nemam vode - rekla je Borka Damjanović. Da situacija bude još gora, dodala je ona, Karanovac se nalazi svega šest kilometara od Fabrike vode i cijevi gradskog vodovoda postavljene su sve do Podgore, naselja udaljenog od njihovog svega tri kilometra. Ali, njihove česme su i dalje suve. Radojka Vukojević iz Karanovca je rekla da već 13 godina sa izvora dnevno donesi stotinjak litara vode. - Nemamo vode ni za piće, a kamoli za pranje. Kad sav normalan svijet spava, ja moram da ustajem oko tri i da idem do izvora da natočim vodu jer preko dana presuši. Treba sat vremena da se napuni deset litara - dodala je Radojka dokazujući da ni strpljenje ne smije da je izda. Mjesna zajednica Karanovac vodom se snabdijeva sa lokalnog vodovoda izgrađenog sedamdesetih godina prošlog vijeka. Međutim, on je danas u prilično lošem stanju i pred propadanjem, tako da njegov kapacitet nije dovoljan da se svi mogu snabdjeti vodom. U Službi grada Banja Luka su nedavno za naš list rekli da ove godine mještani Karanovca mogu da očekuju izradu projekta za izgradnju vodovoda, a za naredne faze trebaće još da se strpe. Trenutno, u mjesnoj zajednici Karanovac većina domaćinstava vode nema. Najviše muke imaju stanovnici Ducipolja na lijevoj obali Vrbasa gdje su slavine uvijek suve jer lokalni vodovod nema dovoljno kapaciteta da bi svi imali vodu. Najteže je kada su suše jer tada vode nema nigdje u selu, a i izvori presuše. Kako bi pronašli rješenje ovog problema mještani su protekle sedmice organizovali sastanak sa članovima Savjeta mjesne zajednice. Ovom prilikom su se dogovorili da uvedu redukcije vode, odnosno da se jednom dijelu naselja pušta voda prije, a drugom poslije podne, ili naizmjenično dan za danom. Dogovoreno je i da se gradskim vlastima uputi zahtjev za dovođenje gradskog vodovoda. Pola litra dnevno I u većini domaćinstava u Ljubačevu posljednjih dana slavine su suve. Najteže je stanovnicima iz zaselaka Ajderi, Vučenovići, Đukići i Čeke, gdje ni kapi vode nije bilo više od mjesec dana. Zoran Ajder iz zaseoka Ajderi nam je ispričao da je zaboravio kada je zadnji put imao vodu u kući. Prema njegovim riječima u bunarima skupljaju kišnicu da bi imali bar šta piti. - Posljednjih mjesec i po bilo je najgore, ali velikih problema imali smo i ranije. Ujutru se nemaš čim umiti, nema ni kiše da napunimo bunare. Vodu štedimo maksimalno i svako u kući ima samo po pola litra za umivanje i to ti je to - rekao je Zoran. Njegov komšija Slavko Ajder je naglasio da je i u maju od 31 dana vode bilo samo sedam dana. Vode nema ni na šestom, sedmom, osmom... kilometru od grada u domaćinstvima Bukvaleka i Donjih Kola. Vodom se snabdijevaju sa kojekakvih izvora koji ljeti uglavnom presuše, dok njihove komšije samo nekoliko stotina metara bliže gradu gradskom vodom mogu da zalijevaju i cvijeće. U gradskom “Vodovodu” su istakli da je za priključenje ovih naselja prvo neophodno izgraditi mrežu, a to treba da uradi gradska vlast. Uzalud su se izgleda, vele mještani ovih sela, godinama nadali da će po završetku druge faze Fabrike vode dragocjena tečnost poteći i njihovim česmama. Velika suša i vrelo ljeto ove godine većini seoskih domaćinstava su donijeli mnoštvo problema. Izvori i vrela presušili su u više od 90 odsto banjolučkih sela, pa je stanovništvo ostalo bez vode i za najosnovnije potrebe. Prema riječima direktora Centra za unapređenje i razvoj sela Milenka Šarića najteže je u selima Zmijanjskog platoa i Manjače. - Tamo već mjesecima nema vode i stanovništvo mora da je kupuje. Ovo je najsušnija godina od 1953. godine pa nije ni čudo da su izvori presušili. Trudimo se da sve vodovodne sisteme koji su u našoj nadležnosti održavamo da ima vode bar za piće - rekao je Šarić. Osim na Manjači, dodao je, vode nema ni u Bistrici, Piskavici, Ivanjskoj, Verićima, Motikama i Gornjim Rekavicama. Problema sa vodosnabdijevanjem ima i dio domaćinstava u Karanovcu i Ljubačevu. - Ova godina je pokazala da se ne isplati praviti male lokalne vodovode nego je neophodno izgraditi velike vodovodne sisteme sa kojih bi se vodom snabdijevalo više sela - rekao je Šarić i dodao da su za to napravili dva projekta za izgradnju vodovodnih sistema. Dragocjena svaka kap Jedan je nazvan “Crno vrelo” i izgradnjom ovog vodovoda vodu bi dobila sela Piskavica, Bronzani Majdan i sela Potkozarja. Drugi projekat “Banjica” predviđa izgradnju vodovoda za snabdijevanje sela Zmijanjskog platoa na Manjači. - Izgradnjom ovih vodovoda obezbijedili bismo normalno vodosnabdijevanje bez nestašica za 75 odsto seoskih domaćinstava i rasteretili postojeće lokalne vodovode - objasnio je Šarić. Od kako traju suše, mještani Rekavica 1 primorani su da se snalaze na razne načine ulažući velike napore, kako bi u svojim domaćistvima imali vodu za piće. Da je situacija u ovom mjestu krajnje ozbiljna potvrdili su mnogobrojni apeli za pomoć koje su predstavnici ove mjesne zajednice uputili na razne adrese. - Svi nam samo obećavaju, a vodu nikako da dobijemo. Svake godine je sve gore. Do sada smo se nekako snalazili i uzimali vodu sa obližnjih izvora. Sada nam je jedino preostalo da ovu dragocjenu tečnost kupujemo. Na sreću uz pomoć Odsjeka za civilnu zaštitu Službe grada Banja Luka kubik vode plaćamo mnogo jeftinije jer dio troškova snose oni - rekao je predsjednik Savjeta mjesne zajednice Rekavice Dušan Dragičević. Mještani su istakli da im je najgore to što ne mogu da napoje stoku, a usjevi i bašte propadaju jer vodu moraju da štede i čuvaju za piće. Jovo Malić iz Rekavica je rekao da će prodati ovce i krave, jer ne želi dopustiti da počnu skapavati od žeđi. - Pošto su svi izvori presušili moram da odem do Vrbasa po vodu za piće. Nažalost, stoku ne mogu da vodim jer samo u jednom pravcu pješačim osam kilometara - rekao je Malić i dodao da patnja sa stokom neće prestati ni kada prođe suša. - Vrelina je spržila travu, pa stoku ne možemo voditi na ispašu. Sada moramo ovcama da dajemo sijeno koje smo predvidjeli za hladnije dane. Čime ćemo ih nahraniti kada zazimi? - zabrinut je Malić. I u južnim krajevima Republike Srpske, u Hercegovini, ljudi muku muče kako bi svakodnevno obezbijedili dovoljne količine vode za piće i higijenu. Na Hercegovinu se izlije više kiša nego na druge krajeve zemlje. Ali ono što “u krivo vrijeme” podari nebo propadne kroz porozno kraško tlo - i izmakne ljudima baš kad im najviše treba. Zato, posebno u južnohercegovačkim krajevima voda nije samo piće, već i san o boljem životu: koji je tu nadohvat ruku, a ipak tako često neuhvatljiv... Nikad niko nije izračunao koliko su ljetnje bezvodice otjerale Hercegovaca iz “mjesta rođenja”. Burilo na leđima “Popovci”, piše hroničar Ljubo Mićević između dva svjetska rata, “svakodnevno piju običnu vodu iz čatrnja, kojih ima zajedničkih seoskih i vlastitih. Voda se obično zahvata drvenom kovom, koja se veže užetom ili se natakne na sindžir (lanac), koji većinom stoji pričvršćen na vratima čatrnje, a tegli se rukama. Kako koju kovu tegli, onako je salijeva u drveno burilo, koje, kad se napuni, začepi čepovima, zatim uprti na leđa i nosi kući. Kod kuće vodu toče iz burila u bukaru ili kovu, iz kojih piju. Neki opet iz kofe zahvataju limenim ili staklenim čašama. Oni što imaju vlastite čatrnje, kišnicu hvataju sa krovova kuća i limenim olucima je odvode do čatrnja. Ljeti, za vrijeme velikih suša, kad nestane vode u čatrnjama, većina sela oko Popova služi se vodom iz “živih voda” (vrela) kojih ima najviše ispod Zavale, zatim ispod Čvaljine i Sedlara. Živu vodu toče u burila i mješine, koje prte ženske ili ih gone na konjima...Za vrijeme rada u polju, vodu nose i drže u tikvama i u bucatima”. Poslije samo nekoliko decenija Mićevićev opis liči na slike iz kraškog etno - parka. S velikim jesenjim povodnjima, što su Popovo polje pretvarale u jezero duboko 36 metara - da bi po njemu mogao ploviti i prekookenaski brod - a u proljeće bi svu tu vodu posrkali ponori i tajnoviti lavirinti kraškog podzemlja pa bi sve nekud oteklo - otekli su mahom i ovi predmeti za prenošenje i čuvanje vode, po selima posijanim po sivom kamenjaru. Izgradnjom hidroelektrana, izgradnjom kanala kroz polje regulisano je divljanje nekadašnje Trebišnjice koja je ovdje dovodila vode s gornjohercegovačkih platoa, nestalo je onog zimskog jezera... ali, pošteno rečeno, nestalo je i Popovaca, posebno mlađih. San o najavljivanoj i priželjkivanoj misirskoj dolini nije ostvaren. Mlađi su mahom otišli za industrijom i njenim ponudama u gradove. Tek rijetki od njih danas u vitrinama i predsobljima gradskih stanova čuvaju poneku bukaru, tikvu i burilo, kao uspomenu na žedno djetinjstvo, dok su oni što su ostali u selima i takvu nostalgiju odbacili, očistivši izbe kamenih kuća od takvih nepotrepština. Za one, uglavnom stare, što ostadoše u tužno pustim naseljima, vode u naslijeđenim čatrnjama ima sasvim dovoljno. Godine žeđi za njih su, zaista, zauvijek prošle! Ali ovo bi već bio smion zaključak za njihove susjede u ljubinjskom kraju, u takozvanom ljutom krasu, gdje poslije obilnijih kiša ima pištalina, “kapljivih jama” i sličnih privremenih rezervi vode, ali nema nijednog izvora što ne presahne pod paklenim žegama jula i avgusta. Uočili su to još Rimljani u 3. i 4. vijeku naše ere, pa su u davnim naseljima uz put od Ljubomira prema Stocu, uz pomoć ilovače, izgradili niz vodopojilišta za stoku (lokve), a za ljudske potrebe iskopali bunare duboke i do 25 metara, od kojih neki i sada u centru Ljubinja drže vodu. Slaveni su to naslijedili i, evo, koješta od tog koriste i dan danas. Ljubinje je vodovodom dugim 16,5 kilometara, 1974. dovelo vodu sa izvora rijeke Bregave u grad. Prošle godine su se na ovaj vodovod priključila sela Poljice (u berkovićkoj) i Ubosko (u ljubinjskoj opštini), ali se rovitost slabog vodosnabdijevanja nekih manjih naselja otkrila baš ovog ljeta, a otkrili su je šumski požari. Pogađanje sa vatrogascima - Ne znam šta ću od sebe - pojadio nam se nedavno Milenko Krulj iz rankovačkog, još neelektrifikovanog, zaseoka Vitonja. - Jedva smo od požara odbranili i ove dvije kuće Krulja na Vitonji. Spržene su mi sve livade, s doduše tankom pašom, izgorjela je sva trava u brdu, a ja ostao sa šest krava i dva bika... No gore od toga je što su mi vatrogasci tokom gašenja potrošili svu vodu iz čatrnje, pa sada, ostavivši me tako bez zaliha i za mene i za goveda, kažu: “Dovešćemo ti vodu u cisterni ako platiš...” Šta da radim? Gonim stoku dva kilometra od kuće, do susjednih Ćukovaca, pojim je s napuštenih čatrnja, ne znajući do kad ćemo tako izdržati ni stoka ni ja... Ljubinjski vatrogasci, kažu da su u nekoliko slučajeva zaista koristili čatrnje, potrošivši iz njih manje količine vode i braneći imanja tih ljudi, na Viт

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.