Sve bilo je politika: Put bez kajanja

Piše Tomo MARIĆ

OTKAKO svijet mjeri vrijeme malo se šta, ili gotovo ništa promijenilo: još jedan kraj godine, još jedna predizborna kampanja, još jedan izbor, a neizvjesnost se nastavlja - kojim putem idemo i kakav život nas čeka u narednoj godini. Gdje je u toj svjetskoj šumi Republika Srpska koja ima svoje planove, želje, ciljeve, ali i svoju sudbinu... Premijer Milorad Dodik kaže da ćemo korak po korak ići u bolja vremena i to potkrepljuje podacima koje govore da je mnogo toga dobrog započeto, ne malo i urađeno, otkako njegova Vlada vlada Republikom Srpskom. Javnosti su mahom poznati ti podaci: sredstva dobijena od privatizacije "Telekoma", prodaje Naftne industrije i Termoelektrane Gacko, investicioni planovi za autoput Banja Luka - Gradiška i izgradnja brzih puteva... Kritičari, istina ne brojni, ali ih ima, iznose svoja viđenja. Ponešto osporavaju, ponešto podržavaju, uz opštu generalnu ocjenu - imamo šansu za iskorak ako se sami ne spotaknemo. Analiziraju upravo prodaju naftne industrije i Termoelektrane Gacko, pa privatizaciju "Telekoma", izgradnju zgrade Vlade... što sve zajedno upozorava da se mi spotičemo prije nego što smo i pokušali da iskoračimo u "svjetliju budućnost". Analize govore da su se samo nezreli i neuspješni narodi iscrpljivali i političkom i intelektualnom dilemom "šta je bilo kad je bilo" pretvarajući je u svom jadu, u trilemu "šta bi bi bilo da je bilo" i u tom analitičkom lavirintu stizali na marginu društvene, ekonomske i političke realnosti. Oni drugi - koji su znali šta hoće i kuda idu - planirali su budućnost, znajući da je ona neizvjesna isto kao i prošlost, ali drugog puta objektivno i nema. Prošlost su, ipak, ostavljali istoriji i državnim organima, valjda i jedno i drugo zbog toga i postoji, da po slovu zakona daju konačnu odluku uspješnosti ili neuspješnosti. Društva u cjelini, ili političara kao vođe jednog doba. Živimo u burnom vremenu koje nikoga ne čeka. Pogotovo neće čekati nas ovakve kakvi jesmo - politički frustrirane i istorijsko-nacionalno nezrele, koji ponos poistovjećujemo sa svojeglavošću, a poštenje sa tvrdoglavošću. Ti i takvi uživaju u vlastitom slavoljublju, ličnom opijenošću, bez vizije kuda i kako dalje, dovoljni-valjda-sami sebi. Planetarni realan život nacionalnu ludost i društveno-političku anarhiju bezobzirno ekonomski naplaćuje i sankcioniše. Ostaju i opstaju oni koji hoće, znaju i umiju. To je danas realan svijet. Takav, realan svijet, za nekoliko dana, možda i na naše čuđenje, izbaciše Slovenca Dimitrija Rupela za predsjedavajućeg Evropske unije. Onog Rupela kojem se prije dvadesetak godina veliki dio bivše Jugoslavije smijao i izvrgavao ruglu kad je predviđao kuda ide svijet nove faze globalizacije i u kojem Slovenije neće biti na Balkanu. Naši dežurni kritičari "svega postojećeg" odmah će odgovoriti da će i ta "slovenačka priča" sa Rupelom. Janšom, Drnovšekom, Bavčarom, Kučanom ili bez njih, trajati sve dok Austrijom ne zavladaju mali i veliki "Hajderi", a onda će se vidjeti "čija majka crnu vunu prede". Možda i to bude istina, ali nije realnost Evrope ovog časa. Nerijetko, upravo taj put - od nestvarnog do realnog - stvara moćne i ozbiljne države i narode, a drugi na tom putu nestanu. Treba, po logici stvari, odabrati put bez kajanja. Sve drugo, pogotovo iz naše vizure, može i ovako i onako, ali i pored toga - srećna Nova, 2008. godina, ona - 2008. godina - ostaje kao apsolutna planetarna realnost.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.