Sujevjerje među Srbima

Sujevjerje je drevna pratilja čovječanstva poznata jer porobljava ljude različitog nivoa obrazovanja, inteligencije, socijalnog porijekla, nacionalnog i religijskog opredjeljenja. I danas ta pratilja uzima danak kao što je to činila i tokom proteklih vijekova

Pišući prije tačno 95 godina o kvalitetu duhovnog života u Srbiji, prvi srpski istoričar religija Veselin Čajkanović zaključio je da "kada se sabere sve, mi imamo, ne pravu religiju nego sujeverje". Pa, ma kako taj Čajkanovićev stav smatrali pretjeranim, on u određenoj mjeri odslikava stanje stvari kako tada, tako i danas nakon skoro jednog vijeka, smatra profesor beogradskog Bogoslovskog fakulteta Vladimir Vukašinović. Sujeverje je, dodaje Vukašinović, među nama. Ima ga u crkvi i van nje. Ova drevna pratilja čovječanstva poznata je po nediskriminatornosti - porobljava ljude različitog nivoa obrazovanja, inteligencije, socijalnog porijekla, nacionalnog i religijskog opredjeljenja - i danas uzima danak kao što je to činila i tokom proteklih vijekova... "Svako definisanje sujevjerja direktno izrasta iz načina na koji živimo i mislimo vjeru. Ono je, najkraće rečeno, pogrešna vrsta vjere, pogrešan način vjerovanja, jedna magijska religioznost. Religioznost koja pretpostavlja iracionalno uvjerenje da određeni objekti i postupci (ritualne radnje) posebnim magijskim moćima koje posjeduju ili izazivaju, utiču na ljudske živote. Suštinska odlika ovakvih uvjerenja, a u tome je osnovna razlika između vjere i sujevjerja, počiva u tome da njima lični Bog ili nije potreban ili je njegovo prisustvo od sekundarnog značaja. Sujeverje je, zbog toga statično, a vjera dinamična... Sujeverje se oslanja na tehnike nadmudrivanja i umilostivljenja, a vjera sa povjerenjem odgovara na Božije ljubavno otkrivenje", piše Vukašinović. I premda čovjek nikad nije izgradio društvo koje bi teret civilizacije podnijelo bez opijata, ni ustanove koje bi ga posve lišile strahova i strepnji, on je sam ili sa manjim zajednicama neprekidno tragao za prijekim putevima do cilja, nastojeći da sve što ga prepada i onespokojava nadmudri ili umilostivi! Tu, u tim mutnim dubinama psihe je korijenje sujevjerja. Hroničari su još davno zabilježili da Popovci (seljani oko hercegovačkog Popovog polja) sve što im se u životu nezgodno dogodi pripisuju vilama, džinovskim vjetrovima što duvaju iz kraške pećine Vjetrenice, vješticama, vukodlacima i drugim "nečastivim duhovima". Većina ih prvo "lijek" i savjet traži kod bajalica, gatara, hodža... a praznovjerice i vračanje, kao i drugdje po Hercegovini, zovu - čvarovanje. Popovci za neka lica tvrde da su baksuz, da ih ne valja ni u putu sresti, a takvim baksuzima smatraju brkatu ženu i bezbrka čovjeka, pa često vele "Bog te sačuvao brkata ženska i jolpaza muška!" Vjeruju da i pol budućeg djeteta mogu regulisati po svojoj volji, pa tvrde "ako se supružnici za vrijeme snošaja smiju začeće žensko dijete, a ako stisnu zube, biće muško!" Ako nekom izraste čmičak (gnojna bubuljica) na desnom oku kažu da je u srodstvu sa ženom koja upravo nosi muško dijete, a ako je čmičak na lijevom oku smatraju da mu je srodnica "teška sa ženskim djetetom". Ako su djeca učestala, pa žena ne želi da ubrzo zanese, onda doji dijete po dvije-tri godine! Da bi neko stekao magijsku moć i mogao pomoći drugima, mora prvo imati magijsku palicu (štap), a do njega će stići ovako: kad spazi zmiju koja je uhvatila pticu, uzme štap i prvo njime dotakne zmiju, a zatim pticu. Tako učini tri puta, izgovarajući: pusti aždajo pticu! Taj štap dobije neku silnu, tajanstvenu moć. Pa ako žena teško rađa, vele, treba je tim štapom prekrstiti preko leđa, govoreći: "Pusti čedo! Bože i sveta Bogorodice, spremi pelene svoje, da N. (ime žene) povije čedo svoje! Tako treba učiniti tri puta i vjeruje se da će žena lakše roditi. Kad "noseća žena" osjeti u kući da je dijete u njoj oživjelo smatra se da će biti muško, a ako taj prvi trzaj osjeti negdje napolju - biće žensko. U južnoj Hercegovini, takođe, pogleduju kako trudnica ustaje, pa ako se ustajući uhvati za koljena vjeruju da će roditi muško dijete, a ako đipne lako, bez podupiranja, kažu da će biti žensko! Sjevernije, oko Gacka i Nevesinja, vijekovima su se bile ukorijenile drugačije sujevjerice ili praznovjerice, poput: kad žena počne rađati ne treba to kazivati većem broju ukućana, jer što god više njih zna, žena će se s bremenom teže rastati, a kad žena rodi, sve dok prvi san po porodu ne odspava ne smije za vatru prihvatati - jer će joj dijete biti zlo i plačljivo! Trudna žena u tim krajevima nije smjela ni u požar gledati (kad gori kuća, štala, pojata ili planina) jer se bojala da se na djetetu ne pokažu rane, takozvane "ogorjeline". "A ako ovakav požar gleda", piše stari hroničar Luka Grđić Bjelokosić, "treba da uzme od istog požara nekolika ugljena. Ovako ugljenje treba ostaviti. Pošto se dijete rodi, ako se po njemu pokažu kakve ranice, ono ugljevlje treba stući i sa mladim maslom pomiješati, pa ranice mazati". O praznovjericama pri smrti i poslije smrti među Srbima toliko je "poduka" i "preporuka" da ne bi stale na nekoliko ovakvih strana... Isprepleten nelagodama, sumnjama, strepnjama, strahovima, sudarima s nepoznatim i neobjašnjivim, ljudski život je od kolijevke pa do groba prožet sujevjerjem i nepresušnom potrebom za onim što kraćim, prijekim, putem ka sreći, spokoju i smirenju! Nema oblasti ni etape u tom životu kroz koju ne provijava, bez obzira je li riječ o rađanju, udaji, ženidbi, zdravlju, školovanju, napredovanju u poslu, meteorološkom vremenu, ljetini, ratu, smrti... Nije zaobišlo čak ni štucavicu, pa u jednom zapisu o njoj piše: kad kome štucavica učesta, dobro ga je sa čijem iznenaditi, ako je dijete, na primjer, reći mu "Što si ukrao u babe jaje?" U ovom nepreglednom rasponu nevolja i posrnuća egzistira veliki broj pomagača i "spasitelja" - bijelih magova, ekstrasensa, vidovnjaka, regresoterapeuta, proroka, vidovnjaka, šamana, astronumerologa - odreda samozvanaca, koji za sebe tvrde da skidaju crnu magiju, uklanjaju nečiste sile, iscjeljuju, proriču budućnost, pronalaze izgubljene osobe, proriču budućnost... I najneobavješteniji čitalac ovog lista zna da u svakom, pa i najmanjem kraju, poneka žena "salijeva stravu" ili navodno posjeduje sposobnost vančulnog "gledanja". A kako su samo male čovjekove brige brbljive, a velike ćute - o stvarnom kvalitetu te pomoći se jako malo zna. Kao što se malo zna i o tome koliko novinski horoskopi vjerno čitaju budućnost. Ali klijenata, očigledno, nikom ne nedostaje. U to smo se već niz puta uvjerili posjećujući u Necvijeću kod Trebinja, kako su nam mnogi rekli, najvećeg živog hercegovačkog vidovnjaka i proroka Nikolu Ninkovića. Srdačan, ljubazan, domaćinski raspoložen, Ninković nam je čak priznao da kod njega svraćaju i ugledni političari, ali nikad nije izrekao nijedno ime onog ili one koji su od njega tražili pomoć. - Diskrecija je s moje strane zagarantovana. A oni, ako hoće, mogu da pričaju jesu li dolazili kod mene i jesam li im pomogao. Neka slobodno iznesu i ako sam pogriješio! - kaže Ninković, ističući da je najveći hercegovački prorok svih vremena bio Mato Glušac i da se takav više nikad neće roditi. Istraživači ove pojave, što se redovno protivi uobličenju, sreću se i sa još jednom nepremostivom preprekom. Niko im, naime, ne želi otkriti karte do kraja, bojeći se da bi tako mogla iscuriti čarobna moć magije. Bez obzira da li to rade u Republici Srpskoj ili u područjima Negotinske krajine, čuvene su "vlaške magije" - zbog koje se gdjekad dešavaju i stravična ubistva. Upravo ovakve tragedije s vremena na vrijeme podsjete da snaga predrasude može imati snagu činjenice. Nažalost - i fatalnu posljedicu! Ali ni u Republici Srpskoj, gdje pucnjave zbog praznovjerica nema, niko ne voli da mu u tom smislu zavirujete u intimu ili će vas odbiti površnim i manje važnim odgovorima. Na sreću, poznati trgovac konjima iz ljubinjskog sela Dubočice Zdravko Novokmet pristaje da nam ispriča nešto od onog šta je vidio i čuo minulih decenija na stazama i bogazama od Kalinovika do Trebinja. - Umiranjem sela umrlo je dosta starih čvarovanja - kaže, ali dio ih je preživio i prenio se u gradove s novim generacijama, a tamo su nikla i nova, u skladu s novim vremenima i načinom života... - A šta sam slušao? Slušao sam da je utorak najbaksuzniji dan u sedmici; da su ponedjeljak, četvrtak i subota dani kad treba započinjati nove poslove. Nikad se ne valja šišati nedjeljom, srijedom, ni kad je neki svetac. Planištari koji gone stoku na ljetnju ispašu na Zelengoru od kuća nikad ne kreću utorkom i srijedom! Srijedom, takođe, ne valja klati ni prodavati brave, jer ti se desi neka nesreća... Na planinama se još održalo ono staro vjerovanje da ima ljudi zlih očiju, pa ako stopanica siri mlijeko, a takva joj osoba dođe u goste, ona odmah prekine s poslom! U svatovima i dalje važi ono, kad te neko pozove, okreni nešto naopako, makar čarapu ili džepno ogledalce, da bi mladencima krenulo po dobru... Za mene kao stočara i trgovca konjima i sada je jako važno pravilo: kupcu prodaj kravu, ali mu ne daj uže, jer će ti poslije loše krenuti! Isto tako, prodaj konja, ali ne daj oglav. Školska djeca u gradovima i ovi kladioničari i igrači lotoa vjeruju u srećne brojeve, pa onda samim tim znaju i koji su im nesrećni... I tako dalje, i tako dalje, ali vidim svak se nečeg drži. Prije je, nastavlja Novokmet, u svim selima kud je prolazio bilo gatara. Najviše u Borču kod Uloga. Gledale su u kafeni toz, u grah, u dlan, salijevale stravu, pravile učine i ko zna šta još. Danas ih je manje ili su se možda bolje prikrile, ali nemoguće je da ih je posve nestalo. Običan svijet bi volio da može makar malo zaviriti u ono što nosi sutrašnji sat i sutrašnji dan. A dok je ovih drugih, biće i ovih prvih. Odvajkad je to tako. I kod Srba, i u svijetu. I prije, kad je ono Čajkanović zapisao, i danas, skoro vijek kasnije, kad "Ladno pivo" pjeva "Ništa više nije sveto, sve je samo bruto ili neto". Neko je vjerovao i vjeruje da mu sreću donosi djetelina sa četiri lista, neko - novčić bačen preko ramena u rimsku fontanu, neko - zvijezda padalica... Napokon, i vaš novinar se sjeća posljednjeg leta avionom u Skandinaviju: u avionu tamošnje kompanije nijedno sjedište nije bilo obilježeno brojem 13. Sujevjerni se, eto, i tamo. I u Skandinaviji drže za tu činjenicu, a kompanija, naravno - za bruto i neto. Tekst i snimci Žarko JANjIĆ GATAČKA VJEROVANjA Stare Gačanke govorahu: trudna žena neka dade onoj ženi koja nema djece kroz plot tri puta po zalogaj mesa iz usta u usta, pa će i ona druga zatrudnjeti. A pošto su i oni više čeznuli za muškim nego za ženskim potomcima, u noći kad bi svodili mladence u sobu, prethodno bi pustili muško dijete da im se povalja po postelji, vjerujući da će nevjesta poslije rađati samo sinove! Ako pak dijete ne može za dugo da progovori u kući bi nalegli kokošku. Kad ona izvede piliće, zorno bi pazili kad će koji pilin (pjevčić) prvi propjevati. Ukućanin koji to prvi čuje uzimao bi dijete u naručje i tri puta ponavljao "Propjevaj pijevče, progovori nijemče!" vjerujući da mu je pomogao.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.