Srpsko pitanje i nacionalna strategija

Drugim riječima, pred brojnim geopolitičkim i regionalnim izazovima nedostajao nam je jasno određen opšti plan o vlastitoj budućnosti, definisanje temeljnih i dugoročnih ciljeva političke zajednice.

Nacionalna strategija je, dakle, ona ideja vodilja ili niz ideja, zamisli i metoda o sveobuhvatnoj i usklađenoj upotrebi svih nacionalnih kapaciteta za ostvarivanje javnih, državnih i narodnih interesa.

Razrađen plan kolektivne pobjede, zajedničke vizije i volje.

Iako svakodnevno iz komšiluka možemo čuti od raznih bošnjačkih, hrvatskih, albanskih, pa i crnogorskih političara, analitičara i raznih drugih interpretatora društvenih procesa kako se vladajuće elite Srbije i Republike Srpske tobož striktno rukovode smjernicama iz niza „memoranduma SANU-a“, koji zapravo nikada nisu postojali ili nisu sačinjeni kao zvanični, opšteprihvaćeni i obavezujući dokumenti, ipak i samo otvaranje i problematizovanje pitanja nacionalne strategije spoljnim i unutrašnjim neprijateljima odmah posluži za rasplamsavanje propagande o „velikosrpskom projektu“, „srpskom svetu“ i slično. Kao što je poznato, sadržaj onog nedovršenog i neusvojenog, ali žestoko oklevetanog memoranduma iz 1985/86. odavno je na vidjelu javnosti da se i svako polupismen može lako uvjeriti kako to nije bila nikakva tajna i zavjerenička strategija, već akademska jadikovka nad teškim položajem srpskog naroda u blagopočivšoj državi (što se kasnije i potvrdilo). Istovremeno, zabrinutost istinski patriotske i rodoljubive javnosti zbog dugog nacionalnog tumaranja, pogubnih političkih podjela i ponekad fatalnih poigravanja sa identitetom u doba koje mnogi označavaju globalnom i civilizacijskom prelomnicom, svjedoči o sudbonosnoj potrebi za čvrstim temeljama i bistrim orijentirima, razložnim odlukama i vizionarskim akcijama koje mogu da nam osiguravaju opstanak i nadahnjuju napredak.

POLITIČKA I KULTURNA ZADAĆA

Uvjeren da narod koji u budućnost ide bez jasnog programa i utvrđenih tačaka vlastitog pitanja ne može očekivati uspjeh, čuveni srpski državnik, diplomata, akademik i istoričar s kraja 19. i početka 20. vijeka Stojan Novaković naglasio je kako bi u našoj istoriji mnogo toga bilo drugačije da je srpski narod bio složeniji, uistinu rodoljubiviji, bolje organizovan, prosvjećeniji i posvećeniji opštem dobru, odaniji svojoj kulturnoj zadaći. „Koje su naše prosvjetne misli, koje li njihovi plodovi? Koje su naše visoke političke ideje za koje će nas slaviti potomci poslije više stotina godina“, Novakovićevo je pitanje čija aktuelnost danas nije ništa manja nego prije stotinjak godina. Ako još uzmemo u obzir da su te prve decenije prošlog vijeka u kulturi pamćenja ostale kao zlatno doba koje je iznjedrilo naše najslavnije naučnike, vojskovođe, političku i kulturnu elitu koja je pobjedonosno predvodila srpski narod i državu u dva balkanska i svjetskom ratu, kakav tek kontekst imaju navedena pitanja u našem dobu, nakon što su potonji građanski ratovi i međunarodne vojne i diplomatske intervencije desetkovali nacionalni prostor i resurse, a antisrpska propaganda izvana i iznutra ozbiljno uzdrmala (samo)razumijevanje i (samo)poštovanje uloge i pozicije vlastite zajednice u regionalnim i globalnim procesima.

Kroz istoriju smo često bili prisiljavani ili smo sami birali pogrešne puteve, trošili nacionalnu energiju i resurse na političke ciljeve koji nisu bili u interesu srpskog naroda. Svaki put se pokazalo da se bez političkog, socijalnog, kulturnog, moralnog i duhovnog kompasa ne može sagraditi sigurna kuća, ali smo nastavljali uvijek i iznova po starom. Oni za koje su naši preci ginuli poklanjajući im slobodu i državu nazivaju nas agresorima, a mi još nasjedamo na šarene laže o zajedničkoj budućnosti i građanskom društvu. O cijeni naše slobode i države pogađamo se sa zapadnim ambasadorima, briselskim birokratama, bjelosvjetskim mediokritetima i manipulatorima. O idealima nam pričaju oni koji vode brigu samo o ličnoj koristi, a o mogućnostima slovo drže demagozi ogrezli u korupciji, javašluku i neradu.

Zato, da bismo odgovorili na pitanje u kojem pravcu se kreće srpski narod i šta ostavljamo generacijama koje dolaze, prvo bismo morali da razmotrimo kakve uopšte naraštaje mogu da iznjedre naše sadašnje političke i kulturne inicijative i akcije, kakve intelektualne i duhovne simbole danas uzdižemo, kakvo je stanje javnog morala? Da li je naša socijalna drama manifestacija stanja političke i kulturne realnosti? Na koji način i kakvu nacionalnu orijentaciju zaista afirmišu naši savremenici? Šta je kičma srpske politike? Čime branimo opstanak, identitet, kolektivno dostojanstvo? Zašto se ponavljaju tragični raskoli u srpskom društvu? Na koji način se mogu prevazići podijeljenost i raslabljenost u nacionalnom parlamentu, lokalnoj zajednici, u radu, idejama i osjećanjima svakog pojedinca?

Da bismo savjesno i pošteno položili račune sami sebi, treba da se osvrnemo unazad i zagledamo unaprijed, sagledamo šta je učinjeno i šta tek treba da se uradi, bez zavaravanja, bez izgovora, nego da se istina, ma kakva bila, iznese na vidjelo. Da li ćemo tako, osim eklatantne degenerisanosti unutar političke elite, razotkriti i sramni drijemež, mučnu uzdržljivost i zlokobni oportunizam među našim intelektualcima, prosvjetarima, umjetnicima, novinarima, privrednicima itd., kako bismo konačno započeli istinsku inventuru stanja kolektivne svijesti.

UNUTRAŠNjE POMIRENjE

Nacionalna strategija mora da se temelji na viziji političke, socijalne, kulturne i duhovne perspektive Republike Srpske i srpskog naroda u BiH, srpstva u cjelini, kao i na pojedinačnim odgovornostima pred budućim izazovima, prihvatanjem dužnosti očuvanja zajedničke otadžbine sagrađene idealima prethodnih generacija i odbranjene njihovim ogromnim žrtvama. To je strategija vaspitavanja i oplemenjivanja društva u interesu dolazećih naraštaja, posvećenosti u podizanju samopoštovanja i samopouzdanja srpskog naroda. S ciljem zaštite i afirmacije njegove političke volje, socijalne vitalnosti, kulturnog identiteta i istorijskog pamćenja, neophodno je da se postigne najšira saglasnost o načelima zajedničkog djelovanja. Da bi se mogla stvaralački posvetiti svojim strateškim ciljevima, Republika Srpska se ne smije iscrpljivati stalnim unutrašnjim sukobim i podjelama, ali mora i umjesnije da se nosi sa političkom propagandom koja se vodi protiv srpskog naroda i njegovih vitalnih interesa.

Krajnja je potreba da se objedine svi demokratski i patriotski potencijali, konačno probude, usprave i isprse one rodoljubive snage koje ne pokreću uskogruda dnevnopolitička stajališta, zatim dodvoravanje domaćim i stranim moćnicima, a ponajmanje malodušnost, nihilizam i samomržnja. Ne smijemo dozvoliti da se zbog pojedinačnih rđavih slučajeva izgubi iz vida opšti interes. Potpuno je pogrešna teza da od srpske sloge i jedinstva korist može imati samo vlast. Nesloga treba prestati da bude najveći, a često i jedini argument postojanja našeg političkog života, pod istim barjakom svi moraju da se bore za suverenitet i samostalnost, ali i za demokratiju i ljudska prava. Partijske pripadnosti ne mogu da budu ujedno i mjerila nacionalne pripadnosti, kao što ni ideološke različitosti ne smiju da rasklimavaju okvire građanske i patriotske odgovornosti. Nacionalno pomirenje je pomirenje sa sobom.

I danas je aktuelno stajalište Svetozara Markovića staro više od 150 godina  da je jedinstvo srpskog naroda najrevolucionarnija misao koja postoji na cijelom Balkanu od Stambola do Beča. Sa idejom nacionalnog jedinstva, dodao bi Crnjanski, mi smo i u najtežim trenucima imali snage, trpeljivosti, morala i optimizma. Ali političko i kulturno jedinstvo srpskog naroda ne može da bude cilj, već je sredstvo, kako u borbi protiv osporavanja naših nacionalnih i državotvornih interesa, tako i protiv obezličavanja srpskog identiteta i razaranja tradicionalnih vrijednosti. Koliko god se činilo da smo dotakli dno, vjera u srpski narod i njegovu budućnost ne smije da se izgubi. „Tako je često bivalo u srpskoj istoriji: dugo nas nema, zaboravimo sve i ne možemo ništa, a onda se preko noći prisjetimo svega i nadoknadimo sve“, napisao je jednom Matija Bećković. Ali da bismo se vratili sebi moramo prvo da se uspravimo, stresemo, oplemenimo i disciplinujemo. Iz javne sfere mora se izmjestiti način na koji se vode politički sporovi, naročito oni koji su krajnje beznačajni za opšti interes, a udešavanjem političkih stajališta da se ostvari iskrena i prava sloga kao središnja tačka oko koje se usredsređuje društveni život. Oko sudbonosnih pitanja uvijek mora da postoji čvrst nacionalni konsenzus. Konačno je potrebno da dođe do jačanja autoriteta koji imaju uporište izvan politike, odnosno do depolitizacije ili bar departizacije visokoškolskih ustanova, prosvjete, kulture, privrede, zdravstva...

Zrelost nacionalne politike jednog naroda ogleda se i u stepenu njegove sposobnosti da kritički preispituje svoju prošlost i da bez predrasuda, iluzija i malodušnosti oblikuje svoju sadašnjost. Naš identitet, naš politički i kulturni obrazac, naša moralna i duhovna organizacija moraju da budu prvorazredna briga srpskih intelektualaca. Pogrešno je uvjerenje da je naša bogata istorija dovoljan garant da srpski identitet ništa ne može da dovede u pitanje i da bez stalne brige o njemu možemo opstati kao nacionalna zajednica. Ta opasnost je naročito izražena kod dijela srpskog naroda koji živi izvan nacionalne države, gdje ga pravne veze sa drugim državama i uticaj njenih agenasa socijalizacije upućuju na drugačije sistemske integracije, pothranjuju osjećaj pripadnosti političkom kolektivu, učestvovanju u ceremonijama koje nisu istovjetne sa njegovom etničkom i kulturnom zajednicom, onom sa kojom dijeli iste duhovne vrijednosti i istorijsko sjećanje. Nezamjenljiva vrijednost moralnosti našeg naroda treba da bude uzor i inspiracija srpskim intelektualcima i političarima, a naročito institucije moraju da povrate povjerenje i moralni autoritet. Promjene koje priželjkujemo ne zavise od broja, već od karaktera ljudi koji će ih pokrenuti. Zato je važno da stvaramo uslove za vaspitanje pokoljenja čvrstih karaktera i visokog idealizma od čije vrijednosti će zavisiti suštinski izbori u budućnosti.

(Projekat „Srpska ideja - saglasje generacija: Srpska politička i kulturna misao i kako se socijalizuju nove generacije“ Katedre za politikologiju FPN-a u saradnji sa istoričarima sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci podržan je od Ministarstva za naučnotehnološki razvoj i visoko obrazovanje Republike Srpske)

NE RIJEČIMA, VEĆ SRCEM

Podsjećajući da u politici postoje one stvari o kojima se govori, ali ništa ne radi i one na čijem ostvarivanju se radi, ali se o njima ne govori, profesor Milo Lompar srpsku kulturnu politiku, kao oglašeni cilj srpske državne politike, označava onim o čemu se priča ali ne radi, politiku koja postoji na riječima, ali ne i u srcu. Politička i intelektualna svijest traga za svojim lišenim srpskim stanovištem, ponovo joj se nameću „graničnici“ u ime regionalne saradnje, dobrosusjedskih odnosa, obnove „jugosfere“, evropske perspektive, tobožnjeg suočavanja sa prošlošću. U tom traganju nastavlja se i proces samoporicanja, zanemarivanja i odricanja vlastitog nacionalnog identiteta.

SVESRPSKI SABOR

Početkom juna ove godine  u Beogradu je održan Svesrpski sabor na kojem  su politička vođstva, predstavnici zakonodavne i izvršne vlasti, akademija nauka i umjetnosti, uz blagoslov Srpske pravoslavne crkve, načinili značajne iskorake u institucionalnom povezivanju srpskog naroda u Srbiji, Republici Srpskoj, Federaciji BiH, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Hrvatskoj, s ciljem zajedničkog kreiranja nacionalne politike. Prema Deklaraciji o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda, koja je usvojena na zajedničkoj sjednici vlada Srbije i Republike Srpske, predviđeno je da se sabor sastaje svake dvije godine, kao i da se formira Nacionalni savjet srpskog naroda. Deklaracija je usvojena i u narodnim skupštinama.

U skladu sa Dejtonskim mirovnim sporazumom uspostavljeni su specijalni i paralelni odnosi Republike Srpske i Srbije za saradnju u oblastima privrede, nauke i tehnologije, obrazovanja, kulture i sporta, zdravstva i socijalne politike, turizma itd.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.