Šezdeset i šest godina zaborava ustaškog zločina u Bar

Čika Stevan je potvrdio da je za dan ubijeno 12 braće Stojičića. U ovoj porodici nije ostala nijedna muška ruka da ih sahrani, već su to učinile njihove žene! Do neba se razlijegao lelek ucvijeljenih majki, sestara, žena i djece, ispričao Stojičić

NA teritoriji ondašnjeg mrkonjićkog sreza, ustaše su 1941. godine usmrtile oko 1.300 Srba. Ovdje bilježimo bezmalo nepoznate priče iz tog surovog vremena koje osvjetljavaju smrt 12 goloruke braće Stojičića iz Gerzova, 105 srpske čeljadi, mahom žena, djece i staraca, izgorjelih u Popovića štali u Podgoriji i o 86 spaljenih Srba muškaraca u Trnovoj dolini na Ivovcu... Jahači Apokalipse sa istih ili sličnih strana pohodili su ovaj kraj ponovo, 1995. godine, sa istim crnim nakanama, ali o tome tek usputno. Moguće je da se to, osim u Bosni, nigdje ne događa: da zemljom protutnji novi vjersko-građanski rat, a da žrtve ni onog prethodnog nisu čestito izbrojane, popisane i opojane! Takva tvrdnja, bar kad je riječ o ovdašnjim Srbima, može da se uzme kao sasvim utemeljena, jer pouzdanih podataka ni do danas nema. Zato, mrkonjićka opština jedva da je, između ta dva rata, spominjana kao kraj u kome je bilo ustaških pokolja nad Srbima u Drugom svjetskom ratu. O njima se, dakle, svjesno ćutalo. I više od toga: o njima, iako su "divlje" i "regularne" ustaše zaklali više od 1.300 mrkonjićkih Srba, dok je ukupni broj stradalih dvostruko veći, žalibože, nije bilo uputno ni govoriti! Tek je 1991. godine tamošnji ljekar dr Luka Čulić, sa dobrih pola vijeka kašnjenja, pokušao pokrenuti uspavane savjesti: da se imena srpskih novomučenika popišu, da se na mjestima njihovog stradanja podignu makar i najskromnija spomen-obilježja sa imenima, da se čuju opijela dušama njihovim. Pokušao i uspio! Uspio je, od svjesnog ili nesvjesnog, nemara otrgnuti tačno, kako se sjeća, 1.302 imena, ni sam, naravno, ne vjerujući u kompletnost svog posla. Ali, njegov uspjeh, nažalost, nije bio duga vijeka: okupacijom mrkonjićke opštine od strane regularne Hrvatske vojske, 1995. godine, skoro sve spomen-ploče su razbijene i uništene, spiskovi dr Čulića su uništeni u hrvatskoj paljevini Mrkonjić Grada. Tako su, svjesno ili nesvjesno, ostrvljeni potomci ponovo izbrisali krvave tragove svojih predaka! Zašto se vjerovalo u toliku moć dugotrajnog ćutanja? Da li se očekivalo da će prisilni muk potrti sva sjećanja naroda? I to ne samo kada su u pitanju srpske, nego žrtve uopšte, bez obzira čije su bile i koliko ih je bilo. A možda bi nas ta istina o pojedinačnim i zajedničkoj daljoj, spasla tolikih zala iz nedavne, najnovije prošlosti!? Stoga te priče, iako s nedopustivim zakašnjenjem, treba da budu ispričane: otvoreno i pošteno, ne radi zlopamćenja i iščekivanja da krvi budu "namirene", već zbog trajne uspomene i opomene na stravična zajednička minula vremena. Opomene svima i svakome, pred Bogom i pred ljudima. Jer, savršeni zločin, zna se, ne postoji, jer uvijek pretekne oka za svjedoka! Prof. dr Đorđo Stojičić (65), rodom iz Gerzova, čuo je za priču o smrti 12 braće Stojičića, ali je tada bio premlad da bio znao pojedinosti o tom užasavajućem događaju. - Smatram da je danas najpouzdaniji svjedok tih zbivanja starina Stevan Novaković (84) iz Gerzova. On nije samo pamtio, već i bilježio dugu istoriju našeg sela. U Gerzovo su krajem avgusta 1941. godine, po njegovom mišljenju, prvo došli neki Džafići iz susjednih Vražića kod Šipova. Rekli su da se narod iz zbjegova vrati popaljenim domovima, da se više ničega ne trebaju bojati. Čak su nekim muškarcima davali cigarete, komšijski se s njima šalili i ćaskali. Najzad upozorili: da odmah, iz ovih stopa, krenu u tadašnju opštinu Šipovo. Tamo će svi dobiti objave za slobodno kretanje. Jadni narod, poslije tolikih noći provedenih u šumi, uz oskudnu odjeću i posteljinu, izgladnio i mučen žeđu, nije se dvoumio, već se utrkivao da što prije dođe do spasonosnih dozvola. Moj stričević Marko se, ohrabren tolikom "brigom" komšija Vražićana, čak vratio da uzme i preda do tada skrivani karabin! Bio je to, međutim, dobrovoljni put u pakao. Kada je, naime, slavni ustanički vođa Simela Šolaja oslobodio Šipovo, poručio je porodicama Gerzovljana da su svi tražioci "objava" poklani na Šipovačkim barama. I tu, zajedno sa Srbima iz okolnih sela, izmrcvareni, već u raspadnom stanju. Među žrtvama Šipovačkih bara bio je i moj stric Milan - ispričao je profesor Stojičić. I da zaista ni ovaj zločin nije ostao bez svjedoka, čika Stevan je zabilježio da su Bare preživjela, iako sa teškim ranama, trojica Gerzovljana: Stevan Kizić, zvani Klisara, Dušan Zec i Milan Kesić. On je takođe potvrdio da je u susjednom Trnovu tada, istog dana, ubijeno 12 bratstvenika Stojičića: Marko, Toma, Krstan, Mirko odmila zvani Mitalj, Ljupko, Nikola, Simo, Veljko, Maksim, Dušan, Stevan i Borko. U Stojičićima, eto, nije ostala ni jedna muška ruka, kadra da ih sahrani, već su to učinile njihove žene! Do neba se razlijegao lelek ucvijeljenih majki, sestara, žena i djece-siročadi. Živko Jakovljević (75), rodom iz Baraća, tih dana se sjeća kao dječak. - O tačnim datumima, žrtvama poimenično, imenima dželata i naredbodavaca skoro da je danas nemoguće govoriti, jer to nije pravovremeno utvrđeno i zapisano. Ja, recimo, pamtim da je naša bježanija u šumu počela istog dana, kad se pronio glas o smrti dvanaest Stojičića. "Bjež'mo u šumu, žalosna nam majka, poklaće nas "Turci"! Ko im pa'ne šaka, života mu nema! 'Ajde, bježi, glavu spašavaj!" - kukao je prigušeno moj otac Tode. Panika je bila sveopšta, seljani su jurili izbezumljeno, na razne strane. Znam da su se, po zlu, već tada pročuli neki muslimani s prezimenom Ćuk iz Lubova. I neki iz Bešnjeva i Vražića, ali sam ih, nakon toliko godina, pozaboravljao. Pamtim još da smo iz šume izišli zato što su nas pozivali poznati glasovi i da smo po izlasku razdvojeni: odrasli muškarci u jednu, ostali u drugu kolonu. Kolona moga oca Tode otjerana je put doline Trnovače na Ivovcu. Sestra Borka ga je, treći-četvrti dan, tamo pronašla, ugljenisanog. Spomenulo se, kako kaže naš narod, ne ponovilo se... - kaže Živko sjetno. Jovan BABIĆ (nastavak u sutrašnjem broju)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.