Privatizacija države

Posljednja dešavanja na uzavreloj političkoj sceni u Bosni i Hercegovini nedvosmisleno su pokazala da je došlo vrijeme za povlačenje crte i svođenje računa.

Trčkaranje bošnjačkih političara oko birokrata u OHR-u, vođenje privatnih i partijskih ratova na račun države, pretvorilo se u besmislenu priču o zemlji bez identiteta i političarima bez političke hrabrosti i vizije. Kakvog smisla uopšte ima učestvovati u takvoj državnoj konstrukciji u kojoj vas tretiraju kao nužno zlo, kao nešto što "remeti harmoniju idilične samozadovoljne zemlje".

Koliko je opravdano pitanje šta je, trošeći državni novac, Haris Silajdžić radio u Londonu, toliko je umjesno i pitanje šta uopšte Valentin Incko radi u Sarajevu? Ukoliko predsjedavajući kolektivnog predsjedništva glumi nižerazrednu tužbalicu zbog straha za vlastitu sudbinu, čemu onda tolika neobjektivnost i pristrasnost visokog predstavnika kada je njegova zadaća da štiti dejtonski integritet svih građana BiH.

Haris Silajdžić očigledno zna da njegov brod polako tone, ali nije jasno zašto je ulogu kormilara preuzeo Valentin Incko. Umjesto da predsjedavajućem kolektivnog predsjedništva pojasni ustavnu strukturu zemlje, i da ga upozori na vrlo opasne posljedice privatizacije institucija države, on degutantno konstatuje da je puštanjem Ganića na slobodu smanjena napetost u zemlji i još dodaje da Velika Britanija osumnjičenog za ratni zločin treba isporučiti BiH.

Da li visoki predstavnik misli na isto ono (ne)sposobno tužilaštvo koje nije u stanju da procesuira predmete ratnih zločina pa on kao produžena ruka loših savjetnika iz međunarodne zajednice insistira na ostanku stranih tužilaca. Je li to isto Tužilaštvo u kojem je strani tužilac stavio ad akta predmet "Tuzlanske kolone", u kojem je na brutalan način ubijen 51 vojnik? Je li to isto ono tužilaštvo koje pretjerano dugo "istražuje" slučaj "Dobrovoljačka", gdje se po priznanju i nekih aktera desio zločin, kao i čitav niz drugih slučajeva, u kojima su u pravilu žrtve Srbi?

Da li visoki predstavnik, podržavajući mirovne napore u ovoj zemlji, misli na Sud BiH, iz čijeg se radnog prostora, po odobrenju predsjednice Suda Meddžide Kreso, vodi organizovana podrška Ganićevom timu?

Previše je pitanja na koja, nažalost, nijedan visoki predstavnik nije ponudio odgovor, osim što je prenosio poruke svoje sterilne administracije koje nemaju ni svrhe ni smisla, otvarajući probleme i stvarajući sukobe tamo gdje ih nema. Taj mehanizam multiplikovanja kriza i problema bio je vrlo uspješan samim tim što toliko godine nakon rata još uvijek nije otklonio ključne predrasude i stereotipe o Bosni i Hercegovini.

Očigledno da su sada sve karte na stolu. Sarajevski politički vrh nastavlja poznatu priču, smatrajući Bosnu i Hercegovinu kao vlastitu prćiju u kojoj može raditi sve, naravno bez ikakvih posljedica. Umjesto teritorijalaca sada imamo "legaliste" koji svoje ciljeve žele da postignu identifikujući se sa državom, ne birajući sredstva.

Poznatu izreku francuskog apsolutističkog vladara Luja XIV "Država to sam ja", olako su pretočili u praksu, zaboravljajući da u toj državi ima i onih koji drugačije misle. Ali, smatraju, ako na svu tu privatizaciju državnih institucija ne reaguju OHR i visoki predstavnik, ne reaguju strani ambasadori, onda to i nije problem. Ćutanje je uvijek bilo odobravanje. Odobravanje koje nije u korist opstanka ove zemlje, koje ne može biti u korist nijednog naroda. Čak ni bošnjačkog.

No, ko mari za drugačije mišljenje, pogotovo ako se odnosi na Srbe. Tako Silajdžić u ime Bosne i Hercegovine, dakle i Srba prenosi svoje partijsko-privatne poruke u Londonu, a njegov ratni drug, Zlatko Lagumdžija, sa Srbima bi najradije komunicirao pljuvanjem. U takvom okruženju ništa ne treba da čudi. Naprotiv, začuđujuće bi bilo da država funkcioniše i da postoji minimum tolerancije i saglasnosti oko bitnih pitanja, kao preduslov za njen opstanak.

Sve dok god je tako, dok postoji lažna slika o jedinstvu bazirana na ekskluzivnom pravu na konačno mišljenje, Bosna i Hercegovina je propao eksperiment. Gotovo da nema nade da će se neko ko nema elementarne političke mudrosti udostojiti i uvažiti činjenicu da ne polaže ekskluzivno pravo na državu.

Na sreću, Republika Srpska je davno raščistila sa lošim namjerama koje dolaze iz Sarajeva. Premijer Srpske, Milorad Dodik, prvi se usprotivio takvom konceptu Bosne i Hercegovine, bez obzira na negodovanje OHR-ovih birokrata i mnogih drugih. Sasvim je izvjesno da je vrijeme prijetnji, bezrezervne podrške jednima i stalnim osporavanjima drugih, raznim skrivenim i podlim podmetanjima i crno-bijeloj slici ove zemlje iza nas.

To je veoma važno za Republiku Srpsku jer se može okrenuti vlastitom razvoju i prosperitetu svojih građana. Uprkos svemu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.