Pogled unazad: Sin velikog tate

Piše Gojko DAKIĆ

I u vrijeme utiranja puta u komunizam i društvo socijalne pravde i jednakosti bilo je mešetara kojima je polazilo za rukom da iskoriste porođajne muke radničkog samoupravljanja i prevrtljivog morala njegovih utemeljivača. Istina, bilo ih je daleko manje nego što ih ima danas kada sa istim zanosom i samoprijegorom utiremo put u kapitalizam i ulazak u evroatlantske integracije. Ali, ruku na srce, bilo ih je i u Titovo doba. Nije da ih nije bilo. U svim slojevima društva. Od nedodirljivih partijaša u eteričnim vrhovima vlasti, do radnika samoupravljača. Govorilo se da je i Dragoslav - Drago Šipovac bio jedan od njih. Doduše, nižerazrednog kalibra i dosta skromnijih ambicija od ondašnjih preteča današnjih tajkuna. Bio je zaposlen u ključkoj pilani, rasadniku partijskih kadrova onog vremena. U proizvodnju je prekomandovan nakon što je havarisao nekoliko automobila direkcije preduzeća. Malo ko je znao šta mu je bilo u opisu novog radnog mjesta. Niko se nije ni usudio da pita. Jer, Drago je bio sin velikog tate. A šaputalo se da je šurovao i sa egzorcistima Udbe. Bio je značajna ličnost. Svi su mu, od poslovođe do direktora, kao sinu "spomeničara", gledali kroz prste. A po prirodi je bio agresivan, prgav i prijeke naravi što mu je dodatno ojačalo pozicije u preduzeću. Knjiga mu se već od prvog razreda ogadila. Tukao je vršnjake, provocirao učiteljicu Julijanu, bježao sa nastave. Da mu nisu gledali kroz prste ko zna da li bi završio i malu maturu. A da je kojim slučajem završio gimnaziju u koju je bio pošao, bog zna dokle bi dogurao. A u ono vrijeme nije se tek tako mogla završiti gimnazija, ekonomska ili mašinska škola. Građevinsku da i ne pominjemo. Teže ih je, tvrde ondašnji đaci, bilo završiti nego danas magistrirati. U plavom mantilu i sa kombinirkama u ruci Šipovac se poput pauna klatio krugom pilane. Sa "Komunistom" pod desnom miškom i slikom "vođe i učitelja" na poleđini džepnog ogledala. Pozamašne akontacije za službena putovanja nikad nije pravdao, a pozajmice koje je uzimao iz blagajne preduzeća nikada nije vraćao. Svi ti "nestašluci" nisu bili smetnja da kao momak dobije dvosoban stan i bude biran u radnički savjet i druge organe samoupravljanja. Dolazio je i odlazio s posla kad je htio. Dangubio je u restoranu društvene ishrane i često se opijao. Ali zato, na partijskim i sindikalnim sastancima, od njega niko nije mogao doći do riječi. Urlao je, zaklinjao se u Tita i Partiju, bratstvo i jedinstvo i kritikovao protivnike socijalističkog samoupravljanja. Dok je rezana građa imala prođu i dok je pilana dobro poslovala imao je dosta solidnu platu. Među najboljim. Ali to nije dugo potrajalo. Nastupila je kriza. Plate su počele kasniti, a inflacija je brzo zakucala na vrata. Jednom dok je sjedio u zadimljenoj "Šiši" i sa društvom ispijao šesti "zvečak" povede se priča o penzijama. Polupijano društvo konstatova da se više isplati otići u invalidsku penziju nego rintati po cijeli dan. Pominjan je neki Hidajet Kulenović koji je, iako kao od brda odvaljen, preko svojih veza isposlovao invalidsku penziju. - Te penzije su veće od plata. Samo treba imati debele veze i ono što obično ide uz to da te proglase stopostotnim invalidom - ponavljao je neki Belajić. Šipovcu se dopade priča. Zašto svaki dan da ide na posao i rintači kad se i od invalidske penzije može lijepo živjeti. I preko tatinih partizanskih i svojih veza uspio je u Banjoj Luci dobiti papire da je sto odsto nesposoban za bilo kakav umni i fizički posao. Malte ne da je lud. Ubrzo mu je stiglo i rješenje, a zatim i penzija. Bilo mu je tek 37 godina. Bio je ponosan na sebe. Od tada je nastavio da pije i "bistri" politiku po ključkim birtijama. Najviše je svraćao u "Korzo" koji je držao njegov drugar Milutin Bajić. Ni taj Bajić nije prezirao alkohol. A patio je od nesanice i mamurluka. Postali su nerazdvojni. Znajući da Milutin ne može da spava Drago bi ga trznuo telefonom oko četiri ujutro i spustio slušalicu. Milutin bi to jedva dočekao i odmah bi strčao u lokal. Istog trenutka bi se pojavio i Drago. Otključavao mu je vrata i počinjali bi piti dočekujući prve pijetlove. I tako su lumpovali nekoliko godina. Ali penziju su počele tanjiti, a plate rasti. U pilani su radnici ponovo počeli zadovoljno trljati ruke. Drago se našao u nedoumici. Šta da radi? Onda je veleumno zaključio da bi bilo profitabilnije da ponovo radi. Poteže stare veze i novčanik i od ljekarske komisije dobi uvjerenje da je zdrav ko drijen. I ponovo u krug pilane. Sa "Komunistom" pod desnom miškom i "Pismom" druga Tita u džepu plavog mantila. Ta njegova strategija bila je udbaška tekovina. Ponovo je postao moralni čistač i onaj stari borac za radnička prava. Kad se neko ipak odvažio da ga upita kako je uspio, odbrusio mu je "Budi muško pa upitaj Iliju Vranješevića kako je dobio "Partizansku spomenicu 1941. godine" kad je poslije rata služio JNA. Kad ti on kaže, onda ću ti i ja reći kako sam dobio pa, nažalost, izgubio invalidsku penziju".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.