Pogled unazad: Kod Vlajka

Piše Gojko DAKIĆ

Kad god bi odlazio u Grahovo, Drvar ili Bihać, ili kad bi se vraćao u Sarajevo, uro Pucar Stari bi redovno navraćao u krčmu kod Vlajka Petrovića na ^ađavici. Popio bi kiselo ili slatko mlijeko sa kajmakom, razmijenio sa Vlajkom pokoju iz "onih vremena" i strpljivo čekao da se jagnje skine sa ražnja. Cigaretu nije gasio. Vlajko mu je obično odsijecao lijevu plećku. Nije ga pitao zašto baš lijevu. Iako je na putu Sarajevo - Bihać bilo dosta mjesta prijatnih za odmor uz jagnjetinu kao, recimo, kod Dese u Jezeru, ili Koviljke-Kove na Oštrelju, uro i Nevenka su, ipak, najviše voljeli svratiti kod Vlajka. Iako njegova krčma nije bila na nivou sarajevskih ili banjolučkih, za njih nije bilo prijatnijeg mjesta za predah i opuštanje i slađe jagnjetine od zmijanjske. Prijala mu je, govorio je ondašnji neprikosnoveni komunistički lider BiH atmosfera Vlajkove krčme, dobroćudni domaćin, ljudi koji su tu navraćali, a posebno pogled koji je iz nje pucao preko Orovljanske ravnice do Dimitora na jugozapadu i Lisine iznad Mrkonjić Grada na istoku. Titov saborac i prvi predsjednik NRBiH kod Vlajke bi redovno navraćao i kod babe Ruže (Banjac) koja je držala kafanu na raskršću puta za Gornji Ribnik. Poznavali su se još iz rata. Kod nje bi popio kafu, odigrao partiju-dvije domina ili tablića i nastavljao put. I Hamdija Pozderac bi, kada bi išao u Cazin ili Bihać, često navraćao kod Vlajka. Preferirao je, kako se to danas kaže, sitnički kajmak i sir za koji je govorio da je bolji od vlašićkog. Za Pozderca je uvijek bilo suve govedine, teletine ispod sača ili mlade jagnjetine sa ražnja. Bio je veliki gurman i meraklija. Kad se vraćao u Sarajevo čekalo ga je po nekoliko kilograma pečene jagnjetine. Da se nađe pri ruci. Zlu ne trebalo. Krčmu je početkom dvadesetog vijeka sagradio Vlajkov otac Mile na putu Ključ - Mrkonjić Grad. Na mjestu gdje se krak tog puta odvaja za Banju Luku preko Sitnice, Bunareva i Kadijine vode. Pored krčme Mile je držao i dućan mješovite robe. Bio je čestit domaći, omiljen među mještanima. I prije Drugog svjetskog rata kod Mile su navraćali mnoge poznate ličnosti onog vremena: bankari, narodni poslanici, seoski knezovi. Odsjedali su i veletrgovci iz Petrovca i Ključa: Vukovići, Mlađenovići, Šiprage, Filipovići, Hrustići... Kupovali su robu u Banjoj Luci, a kod Mile bi obično konačili, odmarali konje i prije prvih pijetlova nastavljali put. Prije, a i dugo poslije rata u krčmu je dolazio i Sulejman beg Kulenović iz Banje Luke. Imao je šumu na Sitnici. Kada bi je obišao i kad bi mu lugar doznačio ono što je naumio, Sulejman i Vlajko bi to proslavljali uz jagnjetinu, razne đakonije i meku šljivovicu. Poslije rata, tačnije 1946. godine, na ruševinama stare, podignuta je nova krčma. Brigu oko nje preuzeo je Vlajko. I ona je postala omiljeno mjesto okupljanja najviđenijih ljudi tog poratnog vremena. I ne samo njih. Studenti i školarci su se kod Vlajke osjećali kao kod svoje kuće. ^ak i kad nisu imali novca, a obično ga nisu imali, kod Vlajke nisu nikad ostali gladni. Negdje sedamdesetih Vlajko i sinovi izgradili su novi ugostiteljski objekat koji je i danas u funkciji. Izuzev spoljašnjeg izgleda, ništa se drugo nije bitnije promijenilo. U njoj se i dalje poslužuju raznovrsni specijaliteti domaće - zmijanjske kuhinje. Od kolačići sa kajmakom, pure sa kiselim mlijekom i pasulja sa suvim rebarcima, do prvoklasne teletine ispod sača i jagnjetine sa ražnja. Specijalitet kuće posljednjih godina je heljdina pogačica ili kako je popularno zovu "zmijanjska torta" . Kad god bi osjetili potrebu da daju oduška i da se opuste, kod Vlajka su dolazili ključki političari, ljekari, profesori, trgovci, zanatlije... Tu praksu je uveo Milorad Mišo Popović koji je neko vrijeme bio predsjednik ključkog sreza. Navraćale su i mnoge poznate ličnosti iz ondašnjeg političkog, privrednog i javnog života. Ugledni beogradski i zagrebački univerzitetski profesori, partijski funkcioneri, narodni poslanici, predsjednici zapadnokrajiških opština, glumci, književnici... Od književnika kod Vlajke bi obavezno navraćali Branko Ć opić, Skender Kulenović, Mladen Oljača, Duško Trifunović, Dobrica Erić... Od glumaca: Miodrag Petrović ^kalja, Mija Aleksić, Zijah Sokolović, Vlado Zeljković, Adem Ć ejvan, okica Milinković, Danilo Lazović... Od estradnih zvijezda: Nada Mamula, Zaim Imamović, Vasilija Radojčić, Bora orđević (^orba), Dragan Stojnić... Kod Vlajke su se rado okupljali i svi viđeniji ljudi sitničkog kraja: Velimir Vele Stojić, Luka Radak, Stojan Krekić - Ć oja, Božo ukić, Grujo Bijelić, Milenko Mačkić, Mihajlo Miletić, Gojko Vulin, Petko Sukara... Vlajko Petrović je umro o Božiću 1991. godine. Ispratilo ga je više stotina poznanika, prijatelja i poštovalaca iz Ključa, Mrkonjić Grada, Banje Luke, Jajca... Brigu oko krčme preuzeli su njegovi sinovi Mirko i Milorad. Ništa se nije promijenilo. I sada kod njih rado navrati Nikola Špirić, Milorad Dodik, Mladen Ivanić, dr Mile Dmičić, Pantelija Dakić i mnogi drugi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.