Pogled unazad: Ban i Tito

Piše Gojko DAKIĆ

Skromnost je, definišu psiholozi, karakterna osobina ljudi bez ambicija. Posestrima ravnodušnosti. Novembar je 1943. godine. Rat bjesni nesmanjenom žestinom. Stegla zima, snijeg do pojasa. Kamen mrzne i puca od hladnoće. Sjeverac probija do koštane srži, ne da oka otvoriti. Magla gusta k'o tijesto. Ne diže se povazdan. Ne vidi se prst pred okom. Sastavilo se nebo sa zemljom. Mihajilo Manojlović, za intimne prijatelje Ban, došao kući. Na slobodnu teritoriju. Dobio tri dana dopusta iz jedinice. Da vidi tek rođenog sina, nasiječe drva, promijeni veš i malo se oporavi i okrijepi. Kad se malo razdanilo, izašao je u dvorište, razgrnuo snijeg, i dohvatio se sjekire. Tek što je prionuo na posao, naiđoše dva konjanika. Ispred i iza njih pratnja. Odmah je znao da se ne radi o običnim smrtnicima, već o značajnim ličnostima. Zbog guste magle i snijega, nije ih prepoznao. Nije uspio ni da se skloni. Pomislio je: ko zna ko su. - Smrt fašizmu - rekoše neznanci. - Sloboda narodu - odgovori im Ban sa olakšanjem. Neznanci nastaviše dalje. Kad su malo odmakli, onaj prvi malo zastade, okrenu se i reče onom drugom: - Vidje li, druže Bevc, onog čovjeka. Čini mi se da sam ga negdje vidio. Odnekud mi je poznat. - I meni se čini da sam ga negde videl, druže Tito - odgovori Kardelj. Tito se malo bolje zagleda, pa sa ushićenjem uzviknu: - Bevc, pa to je naš Ban. Sjećaš se. To je onaj Ban koji nas je spasio na petrovačkoj cesti. Otad ga nisam vidio. Isti je samo malo smršavio pa mi izgleda nekako stariji. Pa još pustio i brkove. Ne bih ga prepoznao - odgovori Tito. Ban pun sebe priđe im i rukovaše se. - Kako je, Bane - upita Tito. - Dobro, druže Tito - odgovori Ban. - Dobro drže Tito. Došao sam na dopust. Dali mi par dana da vidim sina i da malo predahnem. A vi mora da ste naumili u Jajce, na sjednicu. - 'Ajde odmorite, svratite na kafu i rakiju. - Nemamo vremena. Žurimo. Moramo prije noći stići u Jajce! A daleko je. Očekuju nas važni poslovi. Nekom drugom prilikom - reče Tito, dade mu paklo cigareta i izgubi se u izmaglici. Tako nam je pričao Mihajilo Manojlović zvani Ban. - Ako ne vjerujete meni, pitajte druga Tita - govorio je. On će vam do u riječ potvrditi ovo što sam vam rekao. Manojlovići su još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije doprtljali odnekud iz Like. Iz nekog sela u okolini Gradca. Za razliku od drugih Ličana koji su se skrasili u Majkićima i Jaricama iznad Ključa, na Budelju i Zableću, oni su se naselili pored puta prema Mrkonjić Gradu. Kupili nešto malo zemlje i otpočeli novi život. Nije im se dalo. Teško su živjeli. Posna zemlja, a mnogo gladnih usta. Govorili su da su se pokajali što su došli u Bosnu. - Da sam ostao u Lici, do sada sam mogao biti ban. Ovdje nisam niko i ništa. Ni posljednja rupa na svirali. Kad god se probudim, probijam novu rupu na kaišu - žalio se Mihajilo komšijama i prijateljima. Otad su ga i prozvali Ban. A onda je došao rat. Ban se nasumice priključio grupi ustanika. Nije ni znao da su to partizani. Ostao je s njima do kraja rata. Brat mu Arsenije ostao na desnoj obali Sane. U četnicima. Ban je bio, prepričavalo se, hrabar borac. Pouzdan svugdje i na svakom mjestu. Prošao je Neretvu i Sutjesku. Spasavao ranjenike. Život ga je naučio da se ne plaši smrti. Posljednji rafal ispalio je kod Zidanog Mosta u Sloveniji. Vratio se kući, nastavio da obrađuje posnu zemlju i podiže mnogobrojnu dječurliju. Nije otišao u Beograd kao mnogi iz njegove jedinice, niti je bilo šta tražio od nove države. Učešće u ratu smatrao je dugom prema otadžbini i narodu. Pored skromnosti, Ban je ostao upamćen i po tome što je stalno nosio ličku kićanku, bradu i brkove. Nije se odvajao od svoje "ličanke". Skidao bi je jedino na bogosluženju i spavanju. Neki su mu prigovarali zbog toga. Njemu samom nikad nije bilo jasno zašto lička kićanka više smeta nekim Srbima nego muslimanima. Pogotovo "jajarama", kojima je odbio da lažno svjedoči za učešće u ratu. Da li zbog toga, brata Arsenija ili nečeg trećeg, bio je u nemilosti ondašnjih vlasti. Par puta je pozivan i na "prijateljske" razgovore. Jednom je, zbog osionog ponašanja prema narodnoj miliciji, čak i prenoćio u zatvoru. Bilo je to kada je odbio da prestane rasturati vjerske kalendare pred crkvom Svete trojice u Ključu. I pored svega što je doživio od "anđela prljavih krila", kako je nazivao doušnike, kićanku nije skidao. I nikad se nije pozivao na lično poznanstvo sa maršalom - vrhovnim autoritetom socijalističke Jugoslavije. Ban je bio iskreni vjernik. Slavio je Nikoljdan, djecu krstio, i redovno išao na bogosluženja. Prikupljao je i priloge za obnovu crkve i zapuštenog pravoslavnog groblja u Ključu. I to je mnogima smetalo. Kad je dobio deveto dijete, obratio se Titu da mu kumuje. Maršal je prihvatio, poslao mu pismo i paket, ali nije došao. Pozdravio ga je preko svog izaslanika i izvinio se da zbog puta mira u Indiju i Burmu nije u mogućnosti da dođe. Od tada Bana nisu više zvali na informativne razgovore, niti su mu zamjerili što nosi "ličanku".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.