Pogled unazad: Američki nokturno

Piše Gojko DAKIĆ

Početkom dvadesetog vijeka bila je prava pomama za Amerikom. Sladunjave priče o američkom blagostanju i neslućenim mogućnostima koje nudi obećana zemlja doprle su i do ušiju golobradih mladića u najzabačenijim bosanskim selima. Do onih koji su se već bili opasali snagom, a još nisu makli dalje od kućnog praga. Bijeda i neimaština, glad i strah od austrougarske mobilizacije bili su dodatni razlozi koji su ih motivisali da se otisnu preko okeana. Odlazili su suznih očiju, ali sa nadom da će biti bolje i da će se jednom zauvijek riješiti bremena sirotinje, suve kukuruze i ražanog hljeba. U Ameriku su uglavnom odlazili Srbi i Hrvati. Muslimani nisu. Oni su se više okretali prema Stambolu, a uživali su i naklonost austrougarskih vlasti. Potajno su se nadali restauraciji otomanske imperije na Balkanu. Otići u novi svijet, iskoristiti mogućnosti koje on nudi, proživjeti, obogatiti se i vratiti u selo u kamgarn odijelu, sa šeširom na glavi i novčanikom punim para, bila je životna preokupacija svakog pečalbara. O američkom snu maštao je i Savan Milojević sa Želina iznad Ključa. Čuvajući stoku po Ljubinskoj planini, on je sebe već vidio u tom dalekom i nepoznatom svijetu punom blještavila i bogatstva. Ništa ga nije moglo pokolebati da se ne otisne u obećanu zemlju. I počne novi život. Nije imao nijedan ozbiljan razlog da odustane od te svoje namjere. Ni roditeljske suze ga nisu mogle zaustaviti. Nisu ga zaustavile ni priče Mile Buljana koji se početkom tridesetih vratio iz Amerike. Bez prebijene pare. Čuvajući koze po Želinskom kamenu Mile mu je pričao da je u Americi velika ekonomska kriza, da će ona potrajati dugo i da bi bilo bolje da sačeka sa odlaskom. Isto mu je na ključkoj pijaci savjetovao i Božo Šarić iz Velagića, koji se takođe bio vratio iz Amerike. Bez prebijene pare i, sit priča o američkom snu. Možda se nisu znali snaći, mislio je Milojević. Milojevići su, inače, kao i svi drugi na Želinu, pa i čitavom Ratkovu, živjeli siromašno. Preživljavali su baveći se stočarstvom. Sve ono što bi s mukom sagradili i skućili, odnosile su bune i ratovi, kojih nikad nije manjkalo na trajnožarećem Balkanu. Savanu je bilo dosta sirotinje. Zavjetovao se da će otići u Ameriku. I zaraditi pare. A onda će se vratiti na svoj Želin i biti jedan po jedan. Sve seoske djevojke će mu se same vješati oko vrata. Izrastao je u zdrava i naočita momka. Atletske građe. Bio je visok, snažan i pun snage. Imao je crnu kovrdžavu kosu, zelene oči, blago povijen nos, zdrave zube, tanke nausnice. Niko se s njim nije smio uhvatiti u koštac, a svim momcima je, kao od šale, mogao odbaciti kamena s ramena na zboru kod sokolovačke crkve. Kada je sakupio nešto novca, pozdravio se sa svojima i trideset i neke krenuo parobrodom za Ameriku. Spavao je u potpalublju nekog parobroda u koji se ukrcao u Trstu. Putovao je nepun mjesec dana. Prvi susret sa novim svijetom imao je na ostrvu Elis u njujorškoj luci. U imigraciono-prijemnom centru poznatijem kao "Zlatna kapija Amerike", odmah pored Kipa slobode. Odobren mu je ulazak. Spavao je po dokovima Njujorka, a prehranjivao se pretvarajući teret. Tu je upoznao i jednog Srbina iz Nevesinja. On ga je nagovorio da pređu u Ilinois i zaposle se u nekoj od čeličana. Poslušao ga je. Radio je za dvojicu. Od jutra do večeri. Svi su mu se divili. Ali nije dobro zarađivao. Sjetio se Mile Buljana koji mu je govorio da ne ide jer će recesija dugo potrajati. I potrajala je. Od pada berze na Vol stritu 1929, pa gotovo sve do 1939. godine. A onda je došao novi svjetski rat. Jedan Italijan ga je nagovorio da može zaraditi velike pare rvući se. Pristao je. Perve borbe dobio je kao od šale. Porasla mu je cijena. A onda je pod čudnim okolnostima izgubio od nekog Irca. Sve što je zaradio otela mu je policija. Oprobao je sreću i na ruletu. Nije išlo. Izgubio je i ono malo ušteđevine što je imao. Novca je ponestajalo. Teško je plaćao stan i hranu. Obuzela ga je panika. Toliko godina je protraćio, a da nije osjetio blagodeti američkog sna. A onda ga naprečac uhvati nostalgija za rodnim krajem. Još kad je čuo priče da je se u Titovoj Jugoslaviji jede zlatnom kašikom, niko ga nije mogao zaustaviti. I vratio se s proljeća 1955. godine. Bio je već iscrpljen srednjovječan čovjek. Ni sjenka onog nekadašnjeg Savana. Istina, došao je u kamgarn odijelu, sa šeširom na glavi, džepnim satom i jednim koferom u ruci. Ali ne i sa punim novčanikom. Na Želinu je zatekao spaljeno ognjište, tugu i čemer. Niko ga onako suvonjavog i pogurenog nije ni prepoznao. Prozvali su ga Amerikanac. Napravio je nešto kućerka u Rudenicama, oženio se. Nije imao penzije. Teško je živio. Preživljavao je praveći košarice i sepete koje je prodavao na ključkoj pijaci. Malo je govorio o onom šta je preživio u Americi. Nikom nije otkrio tajnu da li se pokajao što je otišao ili što se vratio iz obećane zemlje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.